U Rio de Janeiru su 30-godišnjaci iz zadarskog kluba Sv. Krševan, Šime Fantela i Igor Marenić, fantastično odradili regatu u zaljevu Guanabara i do uspjeha karijere, olimpijskog zlata, stigli sa 15 bodova ispred srebrnih Australaca Mathewa Belchera i Willa Ryana, odnosno brončanih Grka Panagiotisa Mantisa i Pavlosa Kagialisa.
Ovom dvojcu spektakularan doček pripremljen je u Zadru, a o svemu što su prošli, planovima za budućnost i privatnom životu razgovarali smo sa Šimom Fantelom.
“Nisu se još slegle sve emocije, malo je vremena prošlo. Imali smo doček, nismo puno spavali, možda 6-7 sati u zadnja tri dana. Sve je još vrlo živo. Čeka nas još doček na Cresu jer je Igor rođen tamo i tamo njegova obitelj i prijatelji pripremaju pravi doček. Idemo i s njima proslaviti. Nismo stigli odmoriti, očekujemo mir idući tjedan. Trenutno uživamo u tome, to je dio uspjeha i s guštom odrađujemo obveze. To je ipak plod našeg truda i rada”, rekao je za narod.hr Šime Fantela, te je opisao kako su doživjeli doček.
“Ugodno smo iznenađeni dočekom, bilo je veličanstveno, to se doživi samo jednom u životu. Hvala svima koji su organizirali, došli, veselili se s nama. Drago nam je što smo ih mi razveselili. Drago nam je što se jedrenje i pratilo, bilo je i na televiziji, imali smo odličan vjetar u Riju, tako da smo mogli pokazati kako naš sport izgleda, da je ludilo, i da treba djecu staviti u brod i popuniti ovo naše more koliko ga puno ima. Inače ova medalja nema smisla, ako škole jedrenja ne budu povećane za stotinjak djece godišnje”, dodao je.
Jedna od tema koja je važna u ovom, kao i u svakom drugom sportu, jest financiranje.
“Mi smo u sustavu HOO-a od 15-te godine, grad nas finacira već dugi niz godina, od početaka naših rezultata. Imamo pomoć, no ona nije dovoljna. Ovi su ekstra rezutati jer po budžetu s kojim jedrimo u odnosu na naše konkurente, Australce, Engleze, Francuze, Talijane, to su sve zemlje gdje ekipe imaju desetorostruko veće budžete od nas. Kad se u taj kontekst stave naši rezultati to čini naš uspjeh još većim. Imamo podršku olimpijskog grada Zadra, ali to je za naše uvjete u redu, imamo jednake uvjete kao i ostali hrvatski sportaši, ali na razini olimpijade to je nažalost malo”, ističe Šime.
“Vjerujem da će se javiti privatnici, potencijalni sponzori. Moram naglasiti da imamo jednog pravog sponzora koji nam se javio lani u vrijeme kad je trebalo ići u Rio trenirati, tamo provoditi tjedne i mjesece. Oni su shvatili potencijal našeg projekta ‘Za zlato u Riju’, tako smo nazvali projekt. Zaista se nadam da nakon tri europska zlata, dva svjetska zlata seniorska i olimpijsku krunu, je vrijeme da se jave ostali sponzori i da pokušamo zajedno promovirati jedrenje jer ovo što imamo u Hrvatskoj ostali mogu samo sanjati”, rekao je.
A osvojiti olimpijsku medalju nije nimalo lako, tako da samo Šime i Igor znaju što sve prolaze.
“Provodimo sate na treningu, sate i dane, tjedne odvojeni od najbližih, od obitelji i prijatelja, žrtva je ogromna i odricanje, ali uvijek na kraju dana znamo zašto to radimo, guštamo u tome, Bog nam je dao talente i mi smo tu da ih iskorištavamo. Jedrimo tehnički vrlo zahtjevnu klasu, ona je iznimno znanje materijala, imamo aluminijski jarbol, o dizajniranju jedara moramo znati, moramo imati fizičku spremu, na tome radimo s Edijem Stipićem. Moramo imati kompletno znanje, vrhunsko znanje da bi osvojili zlatnu medalju…”, rekao je.
No, sve je lakše uz podršku obitelji.
“Imamo najveću podršku obitelji, uz nas su od prvih dana , od kas smo krenuli u ovaj sport. Igorova obitelj je podnijela veću žrtvu jer Igor je sa 15 godina, kao praktički dijete, došao u Zadar kod mojih, živio samnom, išao samnom u istu školu, da bi ispunili svoj san, naš zajednički san, a to je bilo olimpijsko zlato. Žrtvovao je sve, otišao s Cresa, promijenio sredinu… Da ne govorim kako je majkama kad nas nema. Očevi su odradili onaj teži logistički dio, Edo Fantela je i naš trener, to su konstantne borbe s našim sustavom, s međunarodnim lobijima koji su jaki anglosaksonci. Ovaj mukotrpan put je došao na naplatu u punom smislu”, priča nam Šime.
Pitali smo ga žele li osvojiti još nešto…
“Ovo nam je bio san, a iza toga nisam puno razmišljao. Postoji puno drugih profesionalnih klasa kojima se još možemo baviti i ajmo reći zaraditi novce jer dosad nismo imali nikakve nagrade osim par iznimaka. San je možda American’s Cup, završni level profesionalizma jedrenja”, rekao je.
Otkrio nam je kako nema puno slobodnog vremena, ali će ga sad konačno imati malo više, te će se posebno posvetiti svojoj djevojci, ali i obitelji i prijateljima, te planinarenju, koje obožava.
Istaknuo je i da vjeruje kako će rekordnih 10 medalja koje je Hrvatska osvojila na Olimpijskim igrama u Riju biti inspiracija svim ljudima u Hrvatskoj.
Svim mladim generacijama na kraju je poručio kako ne smiju odustati jer upornost se isplati, a to se najbolje pokazalo na primjeru njega i Igora Marenića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
