Sportaši su u vrijeme Domovinskog rata promicali Hrvatsku: ‘Tuđman je tražio da se koncentriramo na promociju mlade Hrvatske’

Foto: fah

Dok je trajala operacija Oluja neki hrvatski sportaši imali su svoja natjecanja, ispunjavajući želju predsjednika Franje Tuđmana i promicali su Hrvatsku u svijetu.

“Znao sam sve što se sprema jer sam s prijateljima dragovoljcima sjedio noć prije Oluje, u Splitu”, opisuje Igor Štimac za 24sata.

“Uh, vladalo je veliko uzbuđenje jer znalo se što se događa. Svi smo bili uzbuđeni, radosni smo slušali kako se oslobađa grad za gradom nevjerojatnom brzinom, što je pokazalo snagu Hrvatske vojske. Bilo je predivno i trenirati tih dana osluškujući vijesti, srce je bilo puno ponosa na te momke. Dakako, i bojazan, a mnogo mi je prijatelja bilo u Oluji, da se netko neće vratiti. Srećom, vratili su mi se svi… “, opisao je.

“Bila je svakodnevnica živjeti pod zamračenjima, zračnim uzbunama, a trenirati… uh. Preko puta Poljuda je vojarna Lora, gdje je JNA imala snajpersko gnijezdo i svako malo bi se igrali pa pucali po staklu Poljuda. Ulaz je bio posve izrešetan i bilo je škakljivo dolaziti na treninge. A moj drugi otac Stanko Poklepović tjerao nas je da treniramo dvaput na dan, iako ujesen te 1991. nije uopće bilo lige. Trebali smo pretrčavati i provlačiti se do terena”, priča.

Slaven Bilić je u filmu “Vatreni” govorio kako su sportaši tada osjećali čak i krivnju gledajući i diveći se njihovim vršnjacima koji odlaze u rat.

“Bila je to direktiva predsjednika, da se sportaši koncentriraju na osvajanje odličja i promociju mlade Hrvatske, da svijet vidi da je živa i da će opstati. Mi smo to i odradili”, kaže Štimac.

Branko Zorko kao najbolji hrvatski atletičar malobrojnu hrvatsku družinu na Svjetskom prvenstvu u Göteborgu, 5. kolovoza 1995. bilo je otvaranje SP-a.

“Tada je Hrvatska vojska već jačala i slutili smo da će se nešto dogoditi, iako se datum akcije tajio. I kad smo čuli da je velik dio Hrvatske oslobođen, bilo je ushićenje! Ne sjećam se tko je sve bio u Göteborgu od nas, znam da sam putovao sam s trenerom jer sam došao ondje prije ostalih. Zvali smo doma da čujemo detalje što se događa, vladao je ushit…”, rekao je.

“Već nakon što je završilo Europsko prvenstvo u Splitu 1990. imali smo problema vratiti se kući jer krenule su barikade, onda 1991. nisam htio nastupati za Jugoslaviju na SP-u u Tokiju, moj trener Drago Palčić otišao je u rat, ja sam bio u civilnoj zaštiti u Međimurju i više nisam trenirao nego što jesam. I onda sam 1992. na EP-u u Genovi poluspreman osvojio broncu, prvu hrvatsku medalju. Taj naboj, šahovnica na prsima bila je čudesna motivacija”, opisuje.

“Najprije su mi trenera pustili iz vojske na dva-tri tjedna da se pripremimo, a onda me nakon osvajanja medalje primio predsjednik. Ponudio sam mu medalju, on je rekao “Ne, tvoja je”, slikali smo se i čuvam i tu medalju i fotografiju. On je htio da mi, sportaši, promičemo Hrvatsku u svijetu, što smo uspješno radili. Iako se ne možemo mjeriti s dečkima koji su otišli na frontu, mi smo nula prema njima…”, kaže.

“Imao sam hrvatski grb samo na majici u kojoj sam trčao pa smo uoči ceremonije proglašenja pobjednika morali skinuti grb s majice i taj isti prišiti na trenirku”, zaključio je.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/24sata.hr