“Duhovni rast je bitan, teško ga je imati ako nisi redovit na nedjeljnim misama i na ispovjedima, ako svakodnevno ne razmišljaš o sebi… Kad manje molim, kad nedjeljom ne odem na misu, osjećam se puno ranjivijim, da loše stvari imaju puno veći utjecaj na mene”, rekao je Stipe Pletikosa u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
Sljedeći petak u crkvi Sv. Križa u Velom Varošu svjedočit će o vjeri i životu.
O svojoj vjeri
“Korijen sam dobio preko majke Mile, ona je bila prva preko koje je Bog došao do mene. I moj pokojni otac Frane je bija stvarno dobar čovik i otac, njih dvoje su mi usadili postulate koji danas nemaju cijenu. Od srca im hvala na tomu što su mi dali, to poštenje i trud. Poslije mi se “dogodila” moja supruga Angela koja je u to vrijeme također duboko zaronila u vjeru, pa teška bolest oca, poslije i njegova smrt… Sve su to bili okidači da počnem vjeru spoznavati na pravi način.”
“Smatram da ima dobrih ljudi koji ne idu redovno na mise, da i takvi mogu biti dobri vjernici za sebe i okolinu. A ako i nisi vjernik, trebaš poštivati opće moralne i etičke norme življenja. Prema ljudima ne treba biti isključiv. Samo budi dobar čovjek, dobar prema drugima.”
“Duhovni rast je bitan, teško ga je imati ako nisi redovit na nedjeljnim misama i na ispovjedima, ako svakodnevno ne razmišljaš o sebi… Kad manje molim, kad nedjeljom ne odem na misu, osjećam se puno ranjivijim, da loše stvari imaju puno veći utjecaj na mene.”
A progovorio je i kako je doživio pravi mir.
“Dogodila mi se prilika za transfer u Marseille koji je na kraju propa, iako san ima potpisan ugovor, ali na hotelskom papiru… Osjetija san potrebu da odem u Međugorje. Otiša san sa curom, današnjom suprugom, osjetio sam nevjerojatan mir i spokoj u srcu. To mi je dalo novu snagu. Kupio sam majice s Gospinim likom koje sam uvijek nosio ispod dresa, vratio se u Split i na prvoj sljedećoj utakmici za svoj Hajduk obranija dva penala protiv Ferencvaroša.”
O obitelji, roditeljima
“Živjeli smo, nas petoro, u stančiću od 32 kvadrata. I svi smo spavali u istoj sobi, jedinoj koju smo imali. Otac, mater, dvi sestre i ja. Taj stan i te slike djetinjstva stalno su mi u mislima, to me naučilo skromnosti i odanosti obitelji. I ja danas razmišljam na isti način kao i moji roditelji onda, kako su oni odgajali mene tako danas i ja odgajam svoju djecu. ”
Otac mu je bio jako važan u životu.
“Bio je strog, ponekad jako strog, pogotovo kad bi malo zapostavija školu zbog baluna. Bila su to druga vrimena, ali je taj odgoj uvik osta u meni. Kad malo u životu zastraniš, ka šta san i ja, ka šta smo svi mi na ovaj ili onaj način u nekom životnom razdoblju, obiteljski odgoj te vrati na pravi put. Jer u savjesti imaš usađeno šta je dobro, a šta loše. Nema sive zone.”
“Kad mi je otac umira, kad je pao u komu, oko 11 uri navečer je to počelo, ja san branija za Spartak. Sutra ujutro u pet uri prvim sam avionom krenija iz Moskve, uspija san stić vidit oca dvi ure, oprostit se s njim… I on je tada umra. Bog mi ja da tu šansu da se oprostim sa svojin ocen.”
O odgoju djece
No, oprezan je kod odgoja.
“Naravno da nisam u situaciji da u dućanu gledam hoću li im kupiti tri banane ili šest, ali da ću im kupiti, na primjer, čokolade ili igračaka više nego šta im treba, to sigurno neću. Spreman sam ispuniti sve njihove potrebe, ali ne i sve njihove želje.”
“Supruga i ja nastojimo našu djecu odgajati u vjeri, ali na način da oni sami stječu svijest o tome. Ništa im ne namećemo, ne “ispiremo” im mozak, ni u kom slučaju, samo im želimo usaditi taj korijen što je dobro, a što loše. To će im pomoći u životu da budu dobri ljudi. Kao što su to nama dali naši roditelji. Bolje da to spoznaju kroz obitelj nego kroz utjecaje sa strane koji su danas prezahtjevni i za mozak nas odraslih, a di neće bit za dicu. Mi im dajemo priliku da spoznaju vjeru, na njima je da prihvate taj put ili ne. ”
O materijalnome
“Svi smo mi svjesni da smo slabi i ranjivi, da smo prolazni. I tu svoju prolaznost nastojimo nadomjestiti stvarima koje nas trenutno usrećuju. Materijalno je u današnje vrijeme ispred duhovnog. Vidija san puno bogatih ljudi koji su nesretni. To mi je pomoglo da se nosim s materijalnim, jer koliko god toga donese u životu ono isto toliko i odnese… To je najbolje šta san do sad uspija, šta nisan posta rob novca.”
O sebi
“Da smo odmah načisto, nisam ni ja svet, niti bi tija da me se doživljava ka sveca koji je bezgrešan. Daleko sam od toga… I sam sam radio puno grešaka, kao popularnom nogometašu vrata grijeha bila su mi širom otvorena. No, iza tih vrata nudila se lažna sreća bogatstva, popularnosti, moći, zadovoljavanja strasti… Ima još dosta stvari na kojima trebam raditi, trudim se, no, najteži dio puta je iza mene: to suočavanje sa samim sobom, svojim egom, taštinom, sa svojim pogreškama.”
O realnom svijetu i životu nakon nogometne karijere
“Mi nogometaši ne živimo u realnom svijetu. Kako mi se bližio kraj karijere puno sam o tome razmišljao. I inače volim analizirati druge ljude, puno čitam o psihologiji ljudskog uma, vidio sam puno bivših suigrača i prijatelja kako nakon karijere nastave živjeti kao i prije. A novac, kako dođe tako brzo i ode. Moraš što prije početi živjeti realan život”.
O napadima na sportaše koji javno svjedoče vjeru
“Živimo u čudnim vremenima u kojima je teško nešto kazati jer ulaziš u neargumentiranu raspravu s ljudima koji tu vjeru ne doživljavaju, a tebe kao vjernika ne respektiraju. No, mene to ne dira, svatko ima svoj put, svatko ima pravo kazati što mu je pomoglo u karijeri, u životu.”
O tome za što je molio
“Nikada se nisam molio za pobjedu, medalju, osvajanje prvenstva, bilo šta takvo. Prije svake utakmice molio sam molitvu zaštite “U ime Isusovo…” koju mi je dao fra Ivo Pavić, a koja mi pomaže da postignem svoj mir. Znak križa nakon ulaska u teren je naše obraćanje Bogu da nas zaštiti od ozljeda. Dok sam igrao za reprezentaciju znali smo svi skupa otići i pomoliti se.”
“Ne znam zbog čega je to u nas stavljeno u nekakve okove. Brazilcima, Argentincima i mnogima drugima je normalno da se prije utakmice svi skupa pomole, a u nas je to postala neka vrsta dogme. Pa Amerikanci koji igraju NBA košarku, NFL nogomet, najveće zvijezde, u svakom intervjuu zahvaljuju Bogu na tom daru. To je tamo normalno, jer ne vrijeđaš i ne osuđuješ nikoga.”
O prakticiranju duhovnog rasta
“Svaku večer prije spavanja kroz molitvu i kroz jednu vrstu meditacije analiziram taj dan, kakav sam bio kao osoba, jesam li mogao nešto napraviti bolje ili reći drugačije, jesam li, možda, nekog povrijedio na bilo koji način. Kada savjest proradi nastojiš prvo isfiltrirati i odbaciti stvari koje su bile loše. Moraš raditi na sebi, da budeš bolji čovik, prvo prema samome sebi, a onda i prema okolini. To je smisao života.”
” Kad vidiš što se sve događa u svijetu zapitaš se zašto Bog to dopušta!? Isto tako, bezbroj puta sam se upitao zbog čega mi se nešto dogodilo ili nije, uvijek se preispituješ. Ali, kako napreduješ i rasteš u vjeri, shvatiš da se moraš prepustiti Bogu i da se vrši volja Njegova… pa odeš igrat’ u Rostov, pa šta, pa kako, pa nije to klub dostojan tvojih ambicija, pa ostaneš tamo četiri godine i sve ispadne jako dobro. Pa dobiješ prvo dite, drugo, treće, četvrto, iako smo s time imali dosta problema punih sedam-osam godina… Shvatiš da je sve super, i žena i dica, samo se prepustiš Bogu da te vodi na svoj način.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
