Naravno da su za svoju nuklearnu vojnu prednost tada znali i američki vojni obavještajci. Međutim, u razrješenju Kubanske krize na kraju je ipak bilo ključno samo jedno jedino pitanje predsjednika Kennedyja, koje je „razoružalo“ pobornike vojnog odgovora na sovjetske prijetnje s Kube. Pitao je svoje glavne generale slijedeće: „Možete li mi jamčiti kako u slučaju američkog vojnog odgovora niti jedna sovjetska nuklearna raketa neće pogoditi američki teritorij?“ Naravno, dobio je negativni odgovor, piše analitičar Zoran Meter za geopolitika.news.
Rusija samo što nije napala Ukrajinu! Napad na Ukrajinu će se izvršiti u zimu jer je tada zamrznuto ukrajinsko blato pogodno za prolaz ruskih tenkova! Putin steže vojni obruč oko Ukrajine s juga, istoka i sjevera – preko Bjelorusije, i udarit će svaki čas! Rusija se priprema na invaziju Švedske! (O pribaltičkim državama i Poljskoj nepotrebno je i govoriti – one su u ratnoj psihozi još od 2014.)
Ovo je samo dio političkog i medijskog repertoara koji se svjetskoj javnosti svakodnevno plasira još od početka studenog prošle godine.
Međutim – „problem“ je u jednom – do ruskog napada na Ukrajinu nikako ne dolazi, a već je prošlo gotovo pola zime!
Stalno ponavljanje ‘zapadnih fraza’ o napadu Rusije na Ukrajinu
Paradoks u navedenim izjavama je i u tome da i State Department i Pentagon, ovih dana i Josep Borrel, pri tom stalno ponavljaju kako nemaju dokaza da se Putin sprema napasti Ukrajinu. Ili, čak, da je vjerojatnije kako je napasti niti neće!
Ali zato se na sve strane Rusiji prijeti „paklenim sankcijama“, sankcijama koje će „osakatiti rusko gospodarstvo“ (Blinken, 19. siječnja). Iako Moskva svojim prijedlogom sigurnosnih jamstava baš nikome nije zaprijetila, neovisno što su oni strogog pa i ultimativnog karaktera. Ukrajina je spomenuta skupa s Gruzijom i Moldavijom samo jednom, u kontekstu zahtjeva da one nikada ne postanu članice NATO saveza, piše analitičar Zoran Meter za geopolitika.news
Putin zahtijeva međusobno poštovanje sigurnosti Zapada i Rusije
Osim toga dobro je poznato da je Putin na proširenom kolegiju ruskog MVP u studenom izjavio kako je dao nalog da Ministarstvo obrane i dalje pokreće vojne snage na zapadu Rusije. Tek toliko, kako je kazao, da Zapad i dalje drže u napetosti. To jest, da Rusiju shvate ozbiljnoA a ne da stalno ignoriraju njene prijedloge. A istovremeno je ruskim diplomatima dao zadaću da ulože maksimalne napore da se sa zapadnim partnerima postigne prihvatljiv sporazum o međusobnoj sigurnosti.
Fokus svjetske javnosti namjerno je pogrešno kanaliziran na Ukrajinu, koja je samo sredstvo koje se koristi s ciljem rješavanja puno važnijih pitanja. Ono što želi Moskva nešto je posve drugo: zaustaviti širenje NATO-a na svoje granice i to je kazala više nego jasno kroz objavljene i dostavljene dokumente.
Krivi argument u emisiji HRT-a Otvoreno
U emisiji Otvoreno HRT-a od 11. siječnja na temu odnosa Rusija-Zapad, pojedini naši analitičari također su u prvi plan stavljali rusko-ukrajinske odnose, što je potpuno pogrešno.
Ali to nije bilo sve, pa je jedan od njih tako izjavio i da je NATO isključivo obrambeni savez i da zato Rusija ne treba od njega strahovati. Naravno da NATO ima puno širu zadaću od obrane svojih članica, što dokazuju i njegove vojne operacije – od Libije, Afganistana itd. Njegova je zadaća proširena i na uvođenje demokracije nepodobnim državama – ma što to značilo.
Kako bi, prema logici navedenog stava u spomenutoj emisiji, onda Rusi npr. trebali reagirati na proširenje zračne luke pokraj estonskog glavnog grada koje se radi za prihvat američkih strateških bombardera (strateški bombarderi nisu defanzivno oružje!), kada znamo da je udaljenost te zemlje do ruske granice (a tako i do drugog najvažnijeg grada Sankt Peterburga) svega oko 170 kilometara i da za zrakoplov koji može nositi nuklearno naoružanje taj razmak predstavlja minute leta?
Ili kako bi se Moskovljani morali osjećati kada bi NATO, poput u Rumunjskoj i Poljskoj, i na sjeveroistoku Ukrajine instalirao svoje lansere za obaranje ruskih raketa? Oni u Rumunjskoj i Poljskoj prvotno su Moskvi bili tumačeni kao zaštita Europe od iranskih raketa, kao da bi one letjele preko Poljske, a osim toga Iran ih još niti sada nema! A koji se za vrlo kratko vrijeme mogu osposobiti i prenamijeniti u ofanzivno oruđe za lansiranje američkih krstarećih raketa Tomahawk, a da ne govorimo o hiperzvučnim raketama čiji bi let, prema navodima vojnih stručnjaka, do Moskve u tom slučaju trajao manje od 5 minuta?
Ključno pitanje – strateška sigurnost
Strateška sigurnost – pitanje koje je sada pokrenula Moskva – nema veze s formalnim karakterom NATO saveza, ovom ili onom državom. Ona je svojevrsno pravo na koje su mogli računati i SAD i SSSR još u hladnom ratu i ono je bilo nedjeljivo.
Drugom riječima, obje su zemlje prihvaćale kako i ona druga ima pravo na određeni sigurnosni perimetar kada je u pitanju raspoređivanje ubojitog raketnog naoružanja usmjerenog protiv njenog teritorija. Time se protivniku ostavljalo neko razumno vrijeme za protureakciju. O tome je najbolje svjedočila Kubanska raketna kriza kada je, nakon što su SAD instalirale svoje balističke rakete Jupiter na teritoriju Turske i Italije, a SSSR na Kubi instalirao svoje rakete kao protuodgovor.
Hladni rat – kubanska kriza
Pri tom je zgodno ukazati na malo poznati podatak kako je tadašnji sovjetski vođa Nikita Hrušćov snažno riskirao. S obzirom da je SSSR u to vrijeme po pitanju nuklearnog oružja zaostajao za SAD-om čak za desetak i više puta. Zbog toga je njegov prijedlog za pokretanje te goleme sovjetske operacije, koja je uključivala prebacivanje preko 200 tisuća tona tereta brodovima, dviju divizija i nekoliko balističkih nuklearnih raketa koje nisu imale mogućnost dosegnuti čitav teritorij SAD-a. Ali jesu 20-ak ključnih gradova na njegovom istočnom dijelu – naišao i na otpor pojedinih članova politbiroa. Međutim, prevladala je Hruščovljeva koncepcija prema kojoj raspored američkih raketa predstavlja smrtonosnu opasnost po SSSR zbog koje se riskirati mora.
Naravno da su za svoju nuklearnu vojnu prednost (vjerojatno ne u tolikom omjeru) tada znali i američki vojni obavještajci. Međutim, u razrješenju Kubanske krize na kraju je ipak bilo ključno samo jedno jedino pitanje, postavljeno od predsjednika Johna Kennedyja, koje je „razoružalo“ pobornike vojnog odgovora na sovjetske prijetnje s Kube. Pitao je svoje glavne generale slijedeće: „Možete li mi jamčiti kako u slučaju američkog vojnog odgovora niti jedna sovjetska nuklearna raketa neće pogoditi američki teritorij?“ Naravno, dobio je negativni odgovor.
Ovo navodimo isključivo kao primjer onima koji ne razumiju što za dvije vojne supersile znači pitanje strateške sigurnosti i da u svemu tome Ukrajina ne igra baš nikakvu ključnu ulogu (ona je samo dio nje) koju joj posljednjih mjeseci pridaju zapadni političari i ključni mediji. Glavo je pitanje, onda, zašto to rade?
Putin slomio međunarodni poredak uspostavljen 1990-ih
Spomenuta „nedjeljivost sigurnosti“ jedna je od glavnih teza koje sada zastupa Moskva tražeći dijalog sa Zapadom (čitaj SAD-om). Drugim riječima Moskva zahtjeva da se sigurnost mora osigurati za sve, a ne samo za grupu zemalja ili neki vojni savez.
U tom smislu „dvojnim standardima“ naziva zahtjeve Zapada Rusiji da povuče u vojarne svoje snage koje se nalaze na ruskom teritoriju. Dok istodobno ignorira ruske zahtjeve koji se protive premještaju NATO snaga na teritoriju Rusiji bliskih članica tog saveza. Ili pak govori kako se to tiče isključivo sigurnosti NATO saveza i nikog drugog.
Dakle, Moskva želi da se u buduće sluša i njen glas oko onog što ona smatra važnim po rusku sigurnost i tu nema previše filozofije.
Drugim riječima traži isto ono što je vrijedilo i u doba hladnog rata. S jednom velikom razlikom: Rusija ovog puta niti riskira niti blefira s obzirom da ne samo kako sada postoji američko-ruski nuklearni paritet, već je Rusija preuzela i vodstvo po pitanju novih visokotehnoloških oružja – prije svega onih hiperzvučnih koja se već aktivno uvode u oružane sustave ruske vojske. Njima za sada ne raspolaže niti jedna druga vojska svijeta.
Putin je u svom prošlogodišnjem govoru kazao kako je Rusija svjesna da će u dogledno vrijeme, čak i brzo, i pojedine druge vojske doći u posjed hiperzvučnog oružja, prije svega SAD i Kina, ali da će Rusija do tada već imati i protu-oružje za njihovo hiperzvučno naoružanje. Drugim riječima, dao je do znanja da će Rusija u pogledu nuklearnog i hiperzvučnog oružja još duže vrijeme biti u strateškoj prednosti.
U stvarnosti SAD pokrenule raspad dosadašnjem međunarodnog poretka
A kada je to tako, Putin očito smatra kako je došlo vrijeme za „poravnavanje računa“ – prije svega sa SAD-om. Jer budimo realni – da sada nema ruskog modernog oružja nitko se ozbiljno ne bi niti bavio spomenutim ruskim zahtjevima.
Neću pogriješiti ako kažem slijedeće: Sjedinjene Države su te koje su pokrenule proces raspada dosadašnjeg međunarodnog poretka. I to kroz više strateških programa, poput onog o „Americi za 21. stoljeće“, ali i praktičnih poteza. Poput uvođenja jednostranih carina – protivno WTO-u, jednostranih sankcija (bez prethodnog odobrenja VS UN-a), samostalnog povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Iranom koji je međunarodnog karaktera, jednostranim povlačenjem iz sporazuma s Moskvom o raketama malog i srednjeg dometa u Europi).
Ali je Rusija ta koja ga upravo sada i konačno lomi ali ne na način koji je u interesu Washingtona.
U svakom slučaju, nakon spomenutih ruskih zahtjeva svijet više nikada neće biti isti – ma kako god pregovori završili.
(…)
Cijeli članak možete pročitati ovdje
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
