Britanska revizija “rodne skrbi” ne dovodi u pitanje ‘transrodnost’

Britanska reforma “rodne skrbi”, ako se posluša dr. Hilary Cass, ipak neće bitno ugroziti osnovne zahtjeve transrodnih aktivista.

Prošlog tjedna objavljena revizija sustava rodne skrbi unutar Nacionalne zdravstvene službe Velike Britanije, izazvala je gotovo nepodijeljeno oduševljenje diljem konzervativnog političkog spektra.

“The Cass Review”

Nazvana po voditeljici istraživanja, pedijatrici Hilary Cass, The Cass Review je aklamirana kao krunski dokaz kako je “rodna skrb” opasna, kvazi-medicinska praksa, sasvim nalik eugenici i lobotomiji.

>U Europi se ograničava primjena medikamenata za ‘rodnu skrb’

Kažemo, “krunski dokaz”, jer nipošto nije jedini. Odnosno, preciznije govoreći, nije jedina epifanija očiglednog koja se ove godine zbila svjetskoj javnosti, a osobito njezinom konzervativnom dijelu.

Ako bi rasprave radi dopustili da nas ponese oduševljenje, onda su prve dvije lastavice patrijarhalnog proljeća već odavno sletjele.

Prva je bila tzv. “WPATH leak”, odnosno objava interne prepiske unutar krovne globalne organizacije stručnjaka za “rodnu skrb”.

>Eksplozija na ‘trans’ frontu: Procurili interni dokumenti globalnog autoriteta za ‘transrodnu skrb’

Skandal unutar krovne organizacije za “rodnu skrb”

Podsjetimo, udruga Environmental Progress dobila je od izvora iz WPATH-a i 4. ožujka objavila, interne dokumente organizacije koji sadrže prepisku internog foruma članova WPATH-a od 2021. do 2024. godine. Objavljen je i video jedne njihove panel diskusije.

Posrijedi je kompilacija diskusija raznih “stručnjaka za transrodnu medicinu” o njihovim slučajevima, pretežno mladim ljudima – pa i djeci – koji prolaze ili su prošli rodnu tranziciju i dilemama što treba učiniti s njima.

Recimo unaprijed kako je, čak i nakon letimičnog pregleda dokumentacije, prilično jasno da oni zapravo pojma nemaju što da s njima učine.

To ih, međutim, nije spriječilo da ipak učine puno toga, što je uglavnom poprimalo frankenštajnovske kvalitete.

Finska studija

Drugi navodni navještaj proljeća bilo je objavljivanje rezultata istraživanja pod vodstvom finske psihijatrice Dr. Rittakerttu Kaltiala. Riječ je o nekadašnjoj pionirki “transrodne skrbi” u Finskoj, koja je s vremenom prema istoj razvila stanoviti skepticizam.

>finske psihijatrice potresla medicinski transrodni lobi

Istraživanje je nastojalo ustanoviti postoji li relevantna statistička korelacija između samoubojstva i rodne disforije kod mladih. To je iznimno relevantno pitanje, jer je intenzitet i tip “rodne skrbi” ponajprije uvjetovan emocionalnom ucjenom. Pretpostavlja se da će se osoba koja želi živjeti u “drugom rodnom identitetu” ubiti ako joj se to ne omogući.

Da ne duljimo, prenosimo zaključak istraživanja u integralnom obliku:

“Klinička (sic!) rodna disforija ne doima se kao relevantno povezana sa/ili kao opći uzrok za smrtnost od samoubojstva, kad se uzme u obzir povijest tretiranja drugih psihijatrijskih tegoba.”

U prijevodu: “transrodni djeca i mladi” ne ubijaju se zbog rodne disforije, nego iz drugih razloga.

Što novoga donosi “The Cass Review”?

Iz navedenog je jasno kako je izvješće dr. Cass samo jedan u nizu indikatora da s “rodnom skrbi” nešto ozbiljno nije u redu. Rezultati njezinog tima u tom smislu imaju veću težinu, jer je posrijedi revizija koju je naručila britanska Nacionalna zdravstvena služba. Dakle, preporuke dr. Cass će se neposredno odraziti na javno zdravstvo u Velikoj Britaniji.

Međutim, koliko se može vidjeti, ni dr. Cass, kao ni ljudi koji su pod njezinim vodstvom proveli reviziju “rodne skrbi”, nemaju ništa protiv “transrodnosti” kao legitimnog identiteta kojemu se sve javne institucije moraju prilagoditi.

Sama prva rečenica u uvodu koji potpisuje Hilary Cass ne ostavlja mjesta dvojbi:

“Ova revizija nema za cilj definirati što znači biti trans, niti je ona tu kako bi potkopala ispravnost trans identiteta, na način da stavi u pitanje pravo ljudi na samoizražavanje ili unazadi prava ljudi na zdravstvenu skrb.”

Ova studija rada britanskog javnog zdravstva nije, dakle, tu kako bi donekle vratila društvo na normalne postavke, prije izmišljanja transrodnosti, kako su neki oduševljeni konzervativci pomislili.

No koja je onda njezina svrha?

“Validnost transrodnosti” ne dovodi se u pitanje

Dr. Cass je i po tom pitanju sasvim nedvosmislena:

“Ona je tu da pokaže kakva bi zdravstvena skrb trebala biti, te kako najbolje pomoći rastućem broju djece i mladih koji od Nacionalne zdravstvene službe traže podršku u vezi svog rodnog identiteta.”

Premda je svakako dobra vijest da će invazivni medicinski postupci, usvoji li se preporuke revizije, biti ograničeni, to nipošto ne znači da će se s njima konačno prestati.

U svakom slučaju, transrodnost kao identitet, sa svim političkim zahtjevima koje ona sobom povlači, ostaje netaknuta sveta krava.

Situacija konzervativaca koji u tom smislu uzgajaju nekvalificirani optimizam, nalik je onoj konzervativnih saveznika J.K. Rowling, koji pritom ostaju blaženo nesvjesni kako se ona trudi oko povratka na staro u okviru LGBTIQ pokreta, a nikako i nipošto za ono što ona zajedno sa svojim sljedbenicama vidi kao “heteropatrijarhat”.

Neopravdani optimizam

U tom smislu LGBTIQ je cjeloviti proces u kojem nema vraćanja na staro, pa tako nije za očekivati da će Cass Review tu išta bitnoga promijeniti. Oni koji “rodnu skrb” promatraju kao suvremenu varijantu eugenike ili lobotomije tu su, također, potpuno u krivu.

Eugenika nije toliko medicinska metoda, koliko politička teorija uzgoja poželjnog tipa čovjeka i iskorjenjivanja onog nepoželjnog. Uostalom, dalo bi se pokazati kako inicijalna oruđa LGBTIQ pokreta, odnosno kontracepciju i pobačaj na zahtjev, dugujemo upravo eugeničkim idejama i politikama od prije Drugog svjetskog rata.

Rodna skrb, nasuprot tomu, služi kako bi ispunila želje pojedinca i prisilila cjelokupnu političku zajednicu da se tim željama povinuje.

Stoga je jasno da je i usporedba s lobotomijom potpuno promašena. Lobotomija je bila pogrešan način liječenja stvarnog poremećaja. “Transrodnost” se, međutim, ne shvaća kao poremećaj, nego kao normalno stanje kojemu treba prilagoditi nenormalne okolnosti.

>Interspolnost postaje novo ljudsko pravo

Kako su u LGBTIQ svijetu “nenormalne okolnosti” sve one koje zapravo čine neko društvo civiliziranim, teško je uvidjeti kako ovakvi pokušaji da se društvo vrati na “tvorničke postavke”, bez da se napusti okvire ideja koje su ga dovele na postavke civilizacijske tempirane bombe, mogu polučiti ikakav presudan uspjeh.

Tekst se nastavlja ispod oglasa