Uvodne napomene: Crna Gora je 2006. godine obnovila svoju državnost;
U listopadu 2016., srpski i ruski faktor pokušava izvesti državni udar i likvidaciju prozapadnog premijera Mile Đukanovića, ali ne uspijevaju;
Godinu dana potom CG postaje članica NATO-a;
Dana 30.8.2020. na parlamentarnim izborima pada DPS-ova, tj. Đukanovićeva vlast i uspostavlja se prosrpska vlada Zdravka Krivokapića, a potom, također prosrpska vlada Dritana Abazovića (sada u tehničkom mandatu);
Za dan 19.3.2023. raspisuju se predsjednički izbori na kojima su istaknuta dva procrnogorska kandidata – Milo Đukanović i Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), te četiri prosrpska kandidata Andrija Mandić (Demokratski front), Aleksa Bečić (Demokrati), Jakov Milatović (Europa sad) i Goran Danilović (Ujedinjena CG)!
Prema zadnjem popisu stanovništva (2011.g.) u CG živi 45% Crnogoraca, 29% Srba, 12%, Bošnjaka i Muslimana, 5%, Albanaca, te Hrvata i Roma po 1%. CG ima ukupno 622.000 stanovnika.
Sada krećemo u analizu i to od općeg prema pojedinačnom i od uzroka ka mogućim posljedicama…
Velikosrpski projekt
Sjajna srbijanska političarka i povjesničarka Latinka Perović svojedobno je medijima prepričavala da joj je još 1987. tadašnji potpredsjednik SANU Antonije Isaković najavio kako će u SFRJ doći do rata kojim „će Srbi konačno riješiti svoje pitanje, jer Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju… a pri tome će poginuti oko 80.000 ljudi, ali mi ćemo dobiti svoju državu…”!?
U kontekstu tog ratnog plana podsjećamo da je u svibnju 1986. g. za predsjednika Saveza komunista Republike Srbije izabran Slobodan Milošević…
Nastavak tog velikosrpskog projekta vidi i beogradski pisac Tomislav Marković, koji tvrdi kako tamošnji vrhovni gospodar Aleksandar Vučić nastavlja s promicanjem ideje „da je srpska država iznad svega“.
„Ta Vučićevsko-Musolinijevska etatistička doktrina po kojoj vjernici ne trebaju služiti Bogu – već državi, kao što ni pisci ne služe književnosti, kao ni slikari, glazbenici, glumci, sportaši… svi su oni u službi države. Ujedno, znanstvenici ne služe znanosti – već također državi a ako u svojim istraživanjima i otkriju nešto što se kosi sa službenim stavom države – to moraju sakriti!“
Da bi na kraju Marković zaključio kako se kult države – kad-tad ali neizbježno, pretvara u kult zlodjela, nasilja i nepravde.
…i evo do čega ta etatistička doktrina može dovesti, po navodima Bojana Tončića beogradskog kolumniste iznijetih u Al-Jazeeri:
„Jedan od brojnih zločina na Kosovu koji povezuje Srbe i Albance je događaj / okolnost da je država Srbija ubila 14.11.1998. šestoricu mladića srpske nacionalnosti – zato što su bili Srbi i zato što se to Miloševićevom režimu činilo profitabilnim. Naime, Srbi su u jednom kafiću (‘Panda’) u Peći, likvidirali svoje, djecu, mladiće, da bi za to optužili Albance…!“
Glede navedenog Tončić zaključuje: „dosad se uvijek nalazio državni razlog za prikrivanje zločina, nešto iznad pravde, morala, ljudskosti…tako da se odgovor na pitanje tko je pucao neće otkriti – ni u spomenutom slučaju ‘Panda’, kao ni u slučajevima ubojstava Slavka Ćuruvije, braće Bitiqi, gardista u Topčideru, (likvidacije Olivera Ivanovića)…
Kozmetička promjena postojeće etatističke doktrine
Projekt „Srpski svijet“, koji je od projekta „Velike Srbije“ samo „kozmetički“ preformuliran / „upgradan“, načelno se sastoji u tome da on više ne uključuje izravan rat, etnička ubojstva, masovna protjerivanja i teritorijalno zauzimanje, kao što je to bilo 1990-ih. Umjesto toga, strategija Beograda ima za cilj podijeliti i oslabiti susjede i politički dominirati nad njima. No, budimo realni, pod određenim okolnostima, navedeni koncept ne isključuje rat!
PREDSJEDNIČKI IZBORI U CRNOJ GORI
Crna Gora je neodvojivi dio velikodržavnih ambicija Srbije
Naravno, CG, BiH, Kosovo i Sj. Makedonija su ključne mete srbijanskog mini-imperijalizma, odnosno srpskog fašizma.
Dakle, kod države Srbije se radi o upornoj ideologiji velikodržavlja koja je počela još od Ilije Garašanina i „Načertanija“, širila se preko ideja Nikole Pašića, kralja Aleksandra do Slobodana Miloševića i Borisa Tadića, te sada Aleksandra Vučića.
U tom kontekstu povjesničari ističu da je u pitanju „neizlječiva bolest srpske politike“. Naime, umjesto da se posveti modernizaciji države i da na taj način pokaže da vodi računa o vlastitim građanima – „Srbija uporno inzistira na ideologiji krvi i tla kako bi zaokružila svoj velikodržavni okvir – u kojem će svi Srbi živjeti zajedno“.
Crnogorski izbori ključni za stabilnost Zapadnog Balkana (ZB)
Američki analitičar Janusz Bugajski, blizak CIA-i, ocijenio je za Washington Egzaminer da su predsjednički izbori u CG važan test za stabilnost regije, istaknuvši suprotne političke pozicije predloženih kandidata.
U tom je smislu naznačio da dok je aktuelni predsjednik i kandidat Milo Đukanović već dugo prepoznat kao netko tko podržava NATO, te politiku SAD-a i EU, dva njegova glavna suparnika (bliska Vučiću), žele čvršće veze s Beogradom i Moskvom.
Riječ je o Andriji Mandiću (četničkom vojvodi) koji predstavlja proruski / prosrpski DF, te o Aleksi Bečiću, koji je donedavno bio predsjednik Parlamenta (i koji se u javnosti i na društvenim mrežama percipira kao „Vučićeva rezervna / druga karta“, tj. kao njegova „figura koja ‘glumi’ salonskog probritanskog četnika“).
Za napomenuti je da oba kandidata imaju intenzivne kontakte sa SPC-om, koja je tamošnje lokalno utočište i koordinator srpsko-ruske ekspanzije – rezimirao je Bugajski.
(Napominjemo da je novosadski povjesničar Milivoj Bešlin svojedobno izjavio da u CG službeno djeluje oko 600 svećenika SPC-a, dok je neslužbeno taj broj nekoliko puta veći i približava se broju pripadnika Vojske CG, kojih je oko 2370!)
Crna Gora pod snažnim malignim / hibridnim utjecajem Rusije i Srbije
Čini se da su zapadnoj problematizaciji pitanja dugogodišnje ne-smjenjivosti vlasti u CG, (misli se na Đukanovićev DPS) doprinijele i određene tamošnje oporbene stranke. One su se zapadnim veleposlanstvima (lažno) predstavljale kao građanske i europske, a imale su i izdašnu financijsku i logističku potporu pojedinih medijskih centara i tzv. nezavisnih eksperata i organizacija. Dakako, ispostavilo se ruskih i srbijanskih…
Ujedno, po stanovištu Međunarodnog tajnika SDP-a CG Miloša Đuričkovića „ti su centri u kontinuitetu uvjeravali zapadne partnere da su kadri držati pod nadzorom radikalni rusko / srpski faktor u CG, te da su u stanju osigurati političku stabilnost i zadržati proeuropski smjer države. Otuda i njihov umjereni optimizam – nakon proglašenja rezultata izbora 30.8.2020.“
No, nakon 30. kolovoza, dodaje, dogodilo se ono na šta su oni (cg suverenisti) upozoravali. Naime, kako je Đuričković iznio za CDM: “postalo je jasno da svaka promjena ne znači nužno i promjenu na bolje. Naprotiv. CG je danas udaljenija od EU, nego što je to bilo prije ‘smjene vlasti’“, zaključivši kako “vjeruje da se sada njihova (Zapadna) percepcija CG, svela na jedno veliko razočarenje“.
(Ovdje podsjećamo da je Zdravko Krivokapić, prvi premijer prosrpske /proruske Vlade CG u određenim diplomatskim krugovima smatran „njemačkim / Merkeličinim čovjekom“…a o njenim kontaktima s Putinom upravo čitamo…
Što se tiče drugog prosrpskog premijera – etničkog Albanca Dritana Abazovića ističemo da on, iako u „tehničkom mandatu“, nastavlja s Krivokapićevim radom na destabilizaciji CG – kako bi ona bila što lakši plijen Srbije i Rusije!
…Ujedno ovdje treba dodatno osvijestiti i okolnost da dok je CG, nema ni velike Srbije a ni velike Albanije!)
Prethodno – „namotavanje“ zapleta u Crnoj Gori, a što je Zapad ignorirao
Prema odlično obaviještenom sveučilišnom profesoru – povjesničaru Nikoli Samardžiću države ZB-a bile su prepuštene same sebi nakon velikog proširenja EU 2004., te su, sukladno tome postale geopolitički plijen populista vezanih za interese Rusije i Turske.
Nadalje, u tom je kontekstu bilo zapaženo da se nakon pada Đukanovićevog DPS-a (2020.), odnosno uspostave nove prosrpske vlade, CG počela sve više približavati Beogradu i Tirani, umjesto Bruxellesu.
U tom je okviru indikativno i da je nedavno, pod pritiskom prosrpske vlasti u CG, tamošnji apelacioni (žalbeni) sud CG vratio Višem sudu presudu na ponovno suđenje, kojom je 13 optuženih (čini se 2 Rusa i 11 Srba) bilo osuđeno za pokušaj terorizma – na dan parlamentarnih izbora 16.10. 2016., na skoro 70 godina zatvora.
Podsjećamo, ruske obavještajce (FSB) Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova Specijalno državno tužiteljstvo CG tereti da su bili na čelu kriminalne organizacije koja je pripremala izvođenje terorističkih akcija na dan izbora 2016., kao i za likvidaciju tadašnjeg crnogorskog premijera (Đukanovića).
Dakle, ruski državljani Šišmakov i Popov počinili su kazneno djelo – terorizam u pokušaju. U kontekstu te terorističke aktivnosti, osuđen je i čelnik DF-a Andrija Mandić na 5 godina zatvora, pod optužbom za stvaranje kriminalne organizacije.
(Također, Mandić je bio i suučesnik organiziranog nasilja pod parolom „Kosovo je Srbija“ u noći između 17. / 18.2.2008. kad su „huligani“ u Beogradu napali veleposlanstva SAD-a, Hrvatske i Slovenije.
Glede toga je indikativno da nitko od neposredno ili posredno odgovornih, uključujući tenisača Novaka Đokovića (sin Crnogorca i Hrvatice) koji je huškao „rulju“, nije odgovarao za ogromnu materijalnu i političku štetu, niti za jedan izgubljen život. Štoviše, Mandić je trenutno predsjednički kandidat u CG!)
Tajne diplomatske kombinacije, po bivšem CG diplomatu Miodragu Vlahoviću
Pošto Srbiji prijeti neumitni “poraz” u vezi Kosova, čini se da se po Miodragu Vlahoviću, vodi diplomatska igra kojom joj treba kompenzirati taj gubitak…
Naime, neke interpretacije poruka iz američkog veleposlanstva u Beogradu svode se na navod kako se svi „trebamo navići i prihvatiti, da je Srbija – iako centralni problem regije, ujedno i potencijalni najvažniji partner Zapada, te država koja na ZB treba imati preferencijalni status“.
Također, po tim interpretacijama „…u tom bi naporu svi potezi bili dozvoljeni – pa čak čitamo“, nastavlja Vlahović u Portal analitici, „i o tome kako će predsjednik vladajuće partije u Srbiji (s tim ciljem) formirati novu stranku“?!
Nadalje, po Vlahoviću, budući da Srbija ne želi u NATO – i za to se može naći “rješenje” – tvrde izvori iz Beograda, pa se neće bježati ni od ideje trojnog (vojnog) saveza između CG i Sj. Makedonije, kao NATO članica, i Srbije, kojoj će to biti “ulaz na mala vrata” u bližu vojnu komunikaciju i suradnju sa zemljama Alijanse.
I tako bi, nastavlja Vlahović, CG trebala pristati na specijalne interese i posebni status Srbije u Luci Bar. „No, za to je potrebno da u CG ne budu na vlasti, bar ne kao dominantni činitelj, one političke snage i ličnosti koje ne bi pristale na takvu vrstu kompromitacije i ugrožavanja državnih / nacionalnih interesa!“
U tom smislu Vlahović podsjeća američke i druge zapadne saveznike – da je CG još 2013. imala jednu vrlo lukrativnu rusku ponudu za “specijalni status” i “tehničku upotrebu” Luke Bar, no – koju je odbila, a što je rezultiralo i s dvije „ozbiljne“ posljedice:
Prva je bila pokušaj (već spomenutog) državnog udara 2016. g., čiji kraci sežu sve do Kremlja;
Druga je bila ulazak CG u NATO, godinu dana nakon neuspjelog državnog udara.
Na kraju je Vlahović ironično rezimirao da bi: „Bilo najlakše i najelegantnije, ignorirati sve te spomenute interpretacije i prebaciti ih na teren teorija zavjere i pretjerivanja ‘zabrinutih crnogorskih nacionalista’, no one se ipak pripisuju uvaženom američkom veleposlaniku u Beogradu – Christopferu Hillu”!?
MOGUĆI ZAKLJUČAK
Mi se na koncu ovog slojevitog uratka, odnosno „kolaža razmišljanja“, nadamo da SAD neće stići od Vučića napraviti bastarda / križanca – „nešto između Miloševića i Pinocheta“, odnosno da će čitava ta arhitektura koju Zapad kreira sa Srbijom završiti neslavno – jer bi ona bila na štetu – zapadnih vrijednosti!
Kao glavni razlog za to ističemo istraživanje (veljača 2023.) – koje je za potrebe Centra za demokratsku tranziciju provela agencija Damar, uz podršku Veleposlanstva SAD-a u Podgorici. Naime, ono je pokazalo „strašan antizapadni narativ u CG“, a po kojem:
– skoro 25 % crnogorskih građana vjeruje da su Ukrajinci nacisti;
– također, njih 25 %, vjeruje da Ukrajina fingira žrtve kako bi optužila RF;
– Rusiju kao zaštitnicu Slavena i pravoslavlja vidi trećina građana CG (33,6 %);
– i konačno – Rusiju kao dominantnu silu nad EU i SAD-om vidi 29,8 % građana!
S obzirom da u CG živi oko 29 % Srba, jasno se nameće razočaravajući zaključak o riskantnim političkim preferencijama etničkih Srba u CG!
Sukladno spomenutim (i drugim) rezultatima istraživanja, za pretpostaviti je da su tek nakon njih, SAD-a „dale ‘mig’“ prozapadnom predsjedničkom kandidatu Mili Đukanoviću da se kandidira na predsjedničkim izborima u CG!
U protivnom – neodlučnost Zapada, odnosno njegovo podržavanje prosrpskih kandidata, mogla bi za koju godinu rezultirati stanjem – u kojem bi CG postala trojanski konj usred NATO-a, a što je u konačnici i cilj Rusije – da prodre do Jadrana, gdje bi imala državu koju bi postupno mogla pretvoriti u ideološku i političku verziju autoritarne Mađarske na toplom moru!!!
U konačnici, sličnog je mišljenja i crnogorski analitičar Andrej NIkolaidis, koji tvrdi da Vučić neće Kosovo „isporučiti“ Zapadu / SAD-u i EU, i to iz razloga što je njegov „strah od Rusije znatno veći od straha koji osjeća prema SAD-u i EU“!
O autoru
* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa