Vrućine splasnule no i dalje mi Hrvati ostajemo kratkih rukava, noći hladnije, ali se za sada smrzavaju samo cijene osnovnih artikala (jako volim riječ artikl, dugo sam mislio da su to umjetnički proizvodi), piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
U prošlom se tjednu svašta događalo, što znači da je napokon ipak prošlo dosadno kipuće ljeto, a narod i elita se vratili svojim poslima. Vratili se i Turci, ali ne više pod Sisak kao prije 427 godina nego u Sisak – sada nije došao tek neki paša kao nekad Hasanpaša Predojević, nego sultan glavom i obrijanom bradom, Erdogan, Erdoan ili Gordogan ili kako se već izgovara, nisu ga mačevima dočekali zagrebački kanonici Đurak i Fintić, nije iz svih hrvatskih krajeva, pa i štajerskih i kranjskih stigla kršćanska vojska, a ne, vremena su se promijenila i velika turska kolona nadrla ne iz Bosne nego iz Zagreba koji Turci nikada nisu uspjeli osvojiti ako ne računamo Zapruđe i kopuna. U sklopu posjeta izvedena je prva preporodna drama Juran i Sofija ili Turci pod Siskom Ivana Kukuljevića Sakcinskog, onoga tipa koji se drznuo u Hrvatskom saboru prvi progovoriti hrvatskim jezikom, skandalozno.
> Hitrec: Đaci su opterećeni smišljotinama jokićevskih novih uzleta u moderno školstvo, maleni su i ne mogu se braniti
Džamija u Sisku, oh Bože, što bi na to rekao ban Toma Erdödy, ali tako je kako je, muslimane preštimavamo i hvalimo se, hvale nas, da se prema njima dobro ponašamo, imaju potporu hrvatskih banova i uopće državnu pa i zakonsku, što je lijepo. Nema ih baš puno, pa neka. Problem je s njima ondje gdje ih ima više od Hrvata, naime u Federaciji BiH iliti bošnjačkom entitetu, pa tu treba zastati. Jesu ili muslimani koji žive u Hrvatskoj ikada organizirali neki veći skup potpore Hrvatima u BiH, ha? Nisu. A Hrvati su u FBIH izloženi svakojakim zulumima, nabijani na kolac zvan izbornom prijevarom i slično, te bi trebali nestati, utopiti se u turskom svijetu koji ima iste ciljeve kao ruski svijet i srpski svet, imperijalna nagnuća, svojevrsni politički (i vojni kada dođe čas) historicizam u obliku obnove nekadašnjih carstava.
Turski Erdogan za sada ima mekan pristup, vozi se u koloni od pedeset automobila i uglavnom govori što se komu sviđa, u Beogradu, u Sarajevu, u Zagrebu nešto manje. U Zagrebu je boravio na svjetski Dan knedla, a hrvatski banovi gutali knedle, ali nisu popuštali glede Hrvata u BiH, čast, premda je Gordogan valjao frazu da se tri naroda moraju među sobom dogovoriti, znajući da se ljubimac Bakir, njegov paša, nema namjeru ni s kim dogovarati nego raditi po svome ćefu kako bi taj dio bivšega osmanskoga carstva opet postao turskom provincijom na europskom tlu.
> Šola: Evo Erdoganove neoosmanske imperijalne politike i kod nas
Nekako u isto vrijeme umrla engleska kraljica Elizabeta II. nakon kraće vladavine, što je shrvalo sve narode i narodnosti. Bilo je još dugotrajnih vladanja, sjetimo se samo Luja XIV. i tajlandskoga Buhumibola, a ni Hirohito nije previše zaostao. Tito je zlodrmao puno kraće, ali i to je bilo previše. Što ne znači da će se UK sada raspasti, samo se malo promijenila himna, o Bože čuvaj Charlesa III. engleskoga Joba koji je strpljivo čekao tolike godine, a sada, shrvan, ipak dolazi na prijestolje zemlje koja svoju feudalnu kraljevsku tradiciju ne napušta ni u vrijeme silnih tehnologija i umjetne inteligencije.
Kralj, doduše, nema izvršne ovlasti, ali ima apanažu koja ga tješi, pa i Camilu. A ugled koji je Elizabeta doista imala, teško će on dostići nakon svega što je kao princ priredio, u čemu epizoda s Dianom nije na zadnjem mjestu. Nekako mi se čini, a valjda i Škotima, da je napokon kucnula ura za nezavisnost Škotske, prema kojoj se Engleska u povijesti odnosila kao Rusija prema Ukrajini koja zadnjih dana niže uspjehe i još malo pa će biti nadomak Moskve, a Putin pobjeći u Beograd.
> Starešina: Erdogan u Zagrebu i ‘autanje‘ Milanovićeva istočnog svrstavanja
Komentari su nakon smrti Elizabete II. u Hrvatskoj bili pristojni i dostojni, osim nekih. Povezivati smrt engleske kraljice s porazom Chelsea u Zagrebu krajnje je neprihvatljivo i neozbiljno. Veza postoji, ali s Osijekom u kojemu je rođen pradjed Elizabete druge, isprva husarski časnik, a zatim se penjao po hijerarhijskoj vojnoj ljestvici u mnogim austrijskim ratovima, sve dok se nije smirio brakom s Mary od Cambridgea i tako je sve počelo, od 1866. živi u Engleskoj i sudjeluje u onom što se može nazvati engleskim svijetom, puno većim i imperijalistički zamašnijim od ruskoga i srpskoga sveta. No svemu dođe kraj.
Uza sve opisane događaje, Hrvatska nije zastala nego se bori s energetskom i drugim krizama donošenjem paketa znatno prije djeda Božićnjaka. Posebna je priča hrvatski plin koji treba ostati u zemlji, rečeno je, odnosno izvući ga iz zemlje, ali ne prodavati drugima, pa ni po nižim cijenama. Hrvatski plin na hrvatskom ramenu, nova je pomalo nacionalistička retorika hrvatske vrhuške, što nas veseli. Nakon što su se rasplinule sve iluzije o našoj samodostatnosti i suverenitetu, eto hrvatski plin spašava obraz.
> Tuga Tarle: Drugačiji pogled na preminulu britansku kraljicu i ono što ona predstavlja
I zamrznute cijene osnovnih“ artikala“, već spomenutih, jako će pomoći pučanstvu, premda treba kupiti i pastu za zube i hranu za sitnu djecu i još koješta na što su ljudi navikli, a tu će trgovci bez sumnje kao obično uspostaviti ravnotežu na znane načine i usput se smijati. Dolazi i euro, u najglupljem mogućem trenutku. Lijepi naš euro, da bi vazda sretni bili.
Ima i dobrih vijesti: neka je znanstvena analiza pokazala da su Hrvati među najvišim ljudima na svijetu. Ipak nešto. Ipak smo nadvisili mnoge druge narode i narodnosti, što nam dobro dođe jer smo inače na dnu, ali zbog visine još možemo udahnuti ako stanemo na prste.
O kulturi jedva da nešto još i pišem. Kada izdajanja (oprostite, izdvajanja) za kulturu prijeđu jedan posto, možda se upustim i u tzv. kulturna događanja koja se usprkos svemu zbivaju, kao primjerice festival svjetskih kazališta ili svjetski festival kazališta, ne pratim, uglavnom bacanje po pozornici, krikovi i vriskovi, postdramske vragolije u stilu Pipa Delbona i solunskih dekreta, o čemu sam napisao komediju, čak i tiskanu u uglednom časopisu, a onaj (ona, oni) koji ju izvede dobit će značku za hrabrost.
O jeziku, kruhu svagdašnjem
Održan festival kajkavske popevke u Krapini, a gdje će. Malo se preklopio s vaterpolistima i zlatom, ali nije namjerno.
I ja sam gledao vaterpolo, ali pohvatah nekoliko dobrih pjesama, jedna kaže, ako sam dobro zapamtio, „ Ono kaj jesi trebal bi biti“. Ako sam točno pohvatao, držim tu uglazbljenu rečenicu vrhunskom porukom hrvatskomu narodu u cijelosti.
Međutim, kaj se događa. Vidim na nacionalnoj, javnoj ili kakvoj već televiziji nelošu nizanku o vješticama, vragovima i starim narodnim vjerovanjima. Snimana na kajkavskom području, kazivači govore hrvatskim kajkavskim i sve bi bilo u redu da nema – prijevoda! Prijevod s hrvatskoga na hrvatski, s hrvatskoga kajkavskog na hrvatski standardni, nekad neprecizno zvan književnim. Valjda u stilu stare Milanovićeve teze, iz premijerskog razdoblja, da Hrvati ne razumiju jedni druge. A razumiju vrlo dobro, ako neku riječ baš ne razumiju, onda pitaju. Tako su prevoditelji s hrvatskoga na hrvatski riječ „rit“ preveli kao stražnjicu i slično. Imali smo serije poput Gruntovčana, i one poput Maloga mista, a tada se nisu našli mudraci koji bi raznolikost narječja i govora pretvarali u title štokavske i „standardne“.
Neke se ljude ne može krstiti
Ta vam je fraza poznata, možeš budali tumačiti što je i kako je, ali se budala „ne da krstiti“ pa lupa po svojem. Tako se moj ljubimac Gege u „srednjestrujaškom“ dnevniku koji inače rado čitam, opet proslavio boljševičkom rubrikom, posvećenom ovaj put – krštenju. Sažeto: vrli autor ismijava sakrament krštenja, djeca plaču i vrište, ne daju se. I dalje u tomu tonu. Cijeli je pogani napis uvrjeda upućena kršćanima, ne samo katolicima na koje je autor inače posebno krštenjekivan. Vidite, ja sam radio u kući Vjesnik petnaest godina u olovnim vremenima (olovnim u oba smisla) ali ni tada nigdar ni bilo da se tako nešto dogodilo.
Naravno da je komunistička partija i tada promovirala ateizam, ali je novinstvo (pa i spomenuti dnevnik poglavito) izbjegavao temu i ne sjećam se ni jednoga uvredljivoga napisa o sakramentima, pa ni o krštenju, štoviše, komforni komunisti potajice su krstili djecu. I eto sada, 2022. godine, Gege polazi u „križarski“ rat protiv sakramenta koji je nas Hrvate, nota bene, vrlo rano uveo u zapadni kulturni i civilizacijski krug. Rečeni Gege vratio se u 1945. i doba progona, pa ću potražiti toga tajanstvenoga patera koji je navodno vlasnik novina, da čujem što on misli.
Mi smo kršćani, pa i one koji se rugaju uvjeravamo da mogu biti spašeni. Čitam na međumrežju: „Svaki čovjek koji, ne poznajući Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu,traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen.“ Kažu tako neki teolozi. Znači i boljševički propagandist Gege može biti spašen. Je li?
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa