Počinje škola iliti kako kaže televizijska reklama Back to school, e da bi se znalo gdje živimo. Izgovor skul vodi prema skuliranju, znači vrijeme je da se djeca skuliraju i ubace u sustav gdje će ih učiti potrebnom i nepotrebnom, s toliko predmeta da bi se nastava mogla nazvati predmetnom bujicom u kojoj se đaci utapaju od početaka, opterećeni torbetinama i podatcima, testovima i ocjenama, procjenama i smišljotinama jokićevskih novih uzleta u moderno školstvo, idemo još malo lupati po đacima, maleni su i ne mogu se braniti, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Uvodno spomenuta engleština od početaka gura hrvatski na marginu, back tu school, ondje vas čekaju tičeri i tičerice, obnovljene potresene skule i one s nekoliko učenika u omanjim naseljima, neke i zatvorene pa treba putovati do većega u nesigurnim autobusima ili pješačiti kilometrima kao nekada davno, a sada opet, u gradovima s puno skula hićemo djecu u prometnu gužvu, posebno prvašiće, ali i drugašiće i ostale koji se u toj prašumi ne snalaze, a vozači su gadna stvorenja, živčana, ponekad ne vide ni veće zapreke na ulici i pješačkim prijelazima, a nekmoli maleno dijete koje prostodušno, krajnje naivno, misli da mu zeleno svjetlo na semaforu omogućuje siguran hod.
> Hrvoje Hitrec: HDZ pun ljubavi ne samo za narodnu, nego i rodnu ideologiju
> Hrvoje Hitrec: Kriju li se potpaljivači požara među onima koji snuju odmazdu za Oluju?
Lopove će za kaznu slati u plinski biznis
To više bude li značajnih redukcija struje, a već su počele, pa će djeca u večernjim tamnim satima biti teško uočljiva ma kako svijetlu odjeću imala. Ali će zato pedofili doći na svoje. Ako koji bude uhvaćen, sud i socijala poslat će ga u ustanovu koja vodi brigu o djeci, što je i logično – pa tko voli djecu više od pedofila, molim vas. Tako će nasilnike nad ženama slati za domare u sigurne kuće, za kaznu, a lopove u plinski ili slični biznis.
Naše sudstvo gori gre, sve za opće dobro i boljitak građana. Zatvori su ionako puni, pa što još u njima držati obiteljske nasilnike na državnoj košti, neka idu doma i neka im žena kuha ručak, a ako ju prebiju to se smatra desertom, a ne kaznenim djelom. Oni najgadniji prebijači doduše dobiju zabranu prilaska na manje od pedeset metara, što je grozna kazna, a zašto baš pedeset nije mi nikada bilo jasno. Što ako budala kupi ispod ruke snajper, treba li mu za to manje od pedeset?
Rublje se može prati i u potoku
Inače, ako apstrahiramo sudstvo i pranje suđa, pravosuđe uopće, te sitne krađe u Ini i sličnim mađarskim kompanijama, društvo i država stoje nam dobro, još nema previše gladnih ljudi ako ne računamo višepostavljene građane koji su gladni za novcem, za položajem i utjecajem, za moći, i gladnu djecu u školama. Još se nikada, pa ni u ratu, na ljetnim vrućinama nije toliko spominjala zima, ljudima hladno oko srca, skupljaju grane, a djeca grančice, financijski ministri najavljuju da će oni koji imaju više trošila više i plaćati struju (HEP, više od struje), što znači da će uglavnom svi plaćati više jer prosječna hrvatska obitelj ima stroj za pranje rublja iliti vešmašinu, ima sušilicu, ima hladnjak ili barem frižider, ima bojler i televizor pa čak i računalo, a sve se to računa u trošila.
Lako je nama seljacima iz okolice većih gradova, rublje možemo prati u potoku ako bude kiša, čeličimo se hladnom vodom, kad zahladi stavljamo hranu u međuprostor prozora, sušimo veš na suncu ako ga ima, televizijski program ne pratimo suviše, gasimo računalo čim nam dođe prijeteća poruka plinske ili strujne kompanije, sve isto, mačke ne hranimo, neka love miševe, a pse vodimo u šetnju na odlagališta otpada.
Kako je nekad bilo
Grijemo samo jednu prostoriju u kući, obitelj se okuplja oko jedine peći na skupa drva, a oko peći i spavamo, tek tu i tamo bunovni ubacimo dragocjenu kladu. No daklem, u stvari sam opisao kako je nekad bilo i kaj su jeli naši stari, na polici mi je fotografija bajte moga zagorskog pradjeda (ne znaš je l’ hiža ili klet) pa sam se zanio mišlju o njegovim trošilima, nije još tako strašno, ali bi moglo biti, povratak u prošlost, ali i svojevrsna distopijska priča (uh što mrzim taj izraz, distopija).
Glede povratka u budućnost, navodno Hrvatska lansira svoj prvi satelit, koji izgleda kao kutija za alat, neka, ipak idemo u svemir. Sve je bolje nego ikada, grožđe se bere prvih dana rujna, suša je zasladila bobice i bit će rujnoga vina, a što nam drugo treba, samo kaplja vina i zrno soli kako kaže pjesma dalmatinskih klapa, a i njima je lako dok im kaplje od turista, pa smo svi sretni.
Strani vlasnici apartmana
More će se zimi oporaviti od turističkih izmeta i ostaloga smeća, pa će u proljeće opet biti čisto i bistro, mamiti nove zagađivače i nove strane vlasnike apartmana na hrvatskim plažama i uopće javnom dobru, jer Hrvatska je raj koji mi Hrvati nikako da prepoznamo, pa ga prodajemo malo-pomalo tuđincima, nakon što smo prodali sve ostalo blago koje smo imali, kao da se želimo što prije riješiti i prostora i Hrvata, što se naziva strategijom.
Ali glavu gore! Još nismo sve prodali, još je ponešto ostalo. Ne za sljedeće naraštaje, doduše, ali za naš sigurno.
U političkom prostoru vlada nervoza. Oporba, pa i onaj njezin dio koji je u svoje vrijeme započeo rastakanje Ine (a koliko nam je značila u ratno vrijeme, poznato je, bez nje bi bili puno, puno gore) razumjela je da ju je poljubila sreća nakon tolikih nesreća koje ju prate, pa bi sada poentirala i rušila vlast, a usput i državu ako je moguće, a u tu se svrhu pripremaju navodno masovne demonstracije nalik na Stojedinicu. Bit će zanimljivo, možda ne i masovno, ali interesantno. Zatim će se ljudi razići, kao i obično, a policijskim procjenama skupa falit će jedna nula. I tu je kvaka: vlast nije neko cvijeće, daleko od toga, ali je zato opozicija više-manje kao urod kukuruza nakon dugih suša, pa smo tu gdje jesmo.
Knjiga o Budimiru Lončaru
Zato kultura cvjeta, sva se književna ljevica ugurala u Dane svjetske književnosti, jedini trenutak kada su i oni svjetski pisci, a poneki od njih nisu ni hrvatski. Izvan teme, pozornost mi je privukla knjiga o velikom diplomatu i Hrvatu Budimiru Lončaru, iz pera, a tko će, povjesnika Tvrtka. Naslov: Od Preka do vrhova svijeta, ili slično. Oni koji pamte veliku ulogu Lončarevu u vrijeme kada je Hrvatskoj oružje bilo nasušna potreba, malo će se lecnuti, a neki i podivljati, ali Hrvatska je takva kakva jest, zaboravljiva i tolerantna, pa i pedofile, kako rekosmo, šalje u dječje ustanove.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatski je jezik kost u grlu protuhrvatskih aktivista
> Tko je Maša Kolanović, potpisnica Deklaracije o tzv. ‘zajedničkom jeziku’ i nova članica suradnica HAZU-a?
> M. M. Letica: Osupnut sam Štambukovim umanjivanjem odgovornosti Kolanović, potpisnice protuhrvatske Deklaracije o zajedničkom jeziku
Knjigu nisam vidio, niti ne ću, ali čitam u novinama da se opisuje veza Lončara i Gorbačova koji je neki dan umro na radost Putinovu, a na sprovod mu manijak nije došao, ne znam je li Lončar koji je umjesto knjige odavno zaslužio neke druge počasti, ali Hrvatska je, kako rekosmo, sklona opraštanju, što joj se razbija o glavu. Tako imamo kronične drukere koje mediji slave kao ugledne političke analitičare, imamo pristaše idiotske izmišljotine zvane zajedničkim jezikom, a primamo ih u HAZU, imamo protuhrvatske listove koje Hrvatska financira, a hrvatske listove gasi, i tako dalje, mučno mi je, moram nešto popiti.
Analize o posljedicama cjepiva stavljaju pod tepih
Normabel, da. Nestašica je lijekova, ali normabela još ima, valjda. Moram provjeriti. Novih cjepiva svakako ima, njih uvijek ima, još se ne potroše stara, a već stižu nova, iako covid dobivaju cijepljeni i necijepljeni u istim količinama, a analize o posljedicama cijepljenja stavljaju se pod tepih. Postcovid sindrom, zajednički naziv (podsjeća me na zajednički jezik). Tu ću završiti sa sjećanjem na Plivu, koju smo također prodali. Nema antibiotika u ljekarnama, kažu, nema Klavocina, a što je s originalnim hrvatskom proizvodom najboljim antibiotikom svih vremena (od antičkih), to jest sumamedom. Znadete li tko je pisao tekst za prvi reklamni to jest dokumentarni film o tom antibiotiku, ne znate? Ne ću se hvaliti.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
, to jest sumamedom?){kind=link}