Krajem travnja objavljen je popis stanovništva Republike Srbije iz 2022. koji je otkrio kako se broj Hrvata u toj zemlji dramatično smanjio u proteklom desetljeću. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u Srbiji je prošle godine živjelo 39.107 Hrvata, dok je 2011. bilo 57.900 pripadnika hrvatske nacionalnosti. Broj Hrvata se smanjio za trećinu što su alarmantne brojke i pokazatelj kako hrvatski narod ubrzano nestaje u Srbiji, zemlji čija se vlast zaklinje u demokraciju, vladavinu ljudskih prava, zaštitu manjina i teži ulasku u Europsku uniju.
Kad se uzme u obzir šira slika vidljiv je pad brojnosti i drugih manjinskih zajednica pa je tako broj Mađara opao s 253.889 pao na 184.442, Slovaka s 52.750 na 41.730, Rusina s 14.246 na 11.483, a Bunjevaca s 16.706 na 11.104.Jedine nacionalne manjine čiji broj raste su Bošnjaci i Romi kojih je bilo lani 153.801 i 131.936.
Dramatično smanjenje broja Hrvata
Najviše Hrvata ima u Vojvodini 32.684. Međutim i u toj pokrajini zabilježeno je smanjenje broja Hrvata (pad od 14.349) u odnosu na 2011. kada ih je bilo 47.033. U drugim područjima Autonomne pokrajine Vojvodine, broj Hrvata se također osjetno smanjio. Stabilnost pada je vidljiva u svim gradovima i općinama. U Subotici s 14.151 na 10.431, u Somboru s 7.070 na 5.029, u Novom Sadu s 5.335 na 3.877. U Apatinu je broj Hrvata opao s 3.015 na 2.057, u Srijemskoj Mitrovici s 2.112 na 1.341, u Šidu s 1.748 na 1.249, a u Rumi s 1.719 na1.133.U preostalim vojvođanskim gradovima i općinama broj pripadnika hrvatske zajednice nigdje nije prelazio brojku tisuću. U pogledu prijestolnice Beograda, broj Hrvata smanjio se i to znatno – s 7.752 godine 2011. na 4.554. lani. U Središnjoj Srbiji 2011. bilo 3.115, a 2022. samo 1.869 Hrvata.Kad se uzme u obzir šira slika vidljiv je pad brojnosti i drugih manjinskih zajednica pa je tako broj Mađara opao s 253.889 pao na 184.442, Slovaka s 52.750 na 41.730, Rusina s 14.246 na 11.483, a Bunjevaca s 16.706 na 11.104.Jedine nacionalne manjine čiji broj raste su Bošnjaci i Romi kojih je bilo lani 153.801 i 131.936.
Zabrinutost hrvatskih predstavnika
Brojke zabrinjavaju vodeću hrvatsku političku stranku u Srbiji, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV), iz kojeg su poručili kako su dobivene brojke „rezultat duljeg razdoblja punog izazova u društvu u Srbiji, koje se mijenja gotovo svakodnevno…. Brojka koju je Zavod priopćio objektivna je datost i utjecat će na naš položaj u Srbiji, budući da su pojedina zakonska rješenja iz oblasti zaštite manjinskih prava povezana sa brojnošću pojedinih manjina. Vrlo je slična situacija i s ostalim manjinskim zajednicama, s tim da se najvjerojatnije ponovila situacija da se određeni broj građana neupitno hrvatskog podrijetla izjasnio drukčije, pa i anacionalno.“
Iz DSHV-a su dodali kako nema mjesta defetizmu te kako će se nastaviti politički boriti za prava hrvatskog naroda kroz srpske institucije. Taj trend je vidljiv po tome što je u listopadu prošle godine lider DSHV-a Tomislav Žigmanov postao ministar u vladi Republike Srbije za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog. Žigmanov je prvi Hrvat ministar u jednoj srpskoj vladi. On je objasnio pad broj Hrvata činjenicom da su Hrvati iznadprosječno stari u odnosu na opću srpsku populaciju (10 godina iznad prosjeka) te je gospodarsko stanje neizvjesno u područjima gdje žive. „Isključeni su iz procesa donošenja odluka i utjecanja na odluke, napose u lokalnim zajednicama kada su u pitanju politike i mjere koje se tiču razvoja sredina u kojima Hrvati žive“, zaključio je Žigmanov na Velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Zagrebu 30. travnja.
> Upoznajte najveću katoličku crkvu u Sjevernoj Americi u kojoj Hrvati imaju dvije kapele
Kurtoazne poruke potpore Hrvatima
Toga dana i hrvatski premijer Andrej Plenković i srpska premijerka Ana Brnabić poslali su optimistične poruke o pomirbi i suradnji dvije i dalje, realno gledano, neprijateljske zemlje. Bilo je velikih riječi o zaštiti srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji ali slično je bilo i prije 10-15 godina pa opet Hrvati preko Dunava nisu profitirali. Srbija teži ulasku u Europsku uniju a ulazak u tu asocijaciju je nemoguć bez pristanka Republike Hrvatske. Uzevši tu činjenicu u obzir i slovo i duh Europske unije za očekivati bi bilo da se položaj nacionalnih manjina u Srbiji poboljša kako zemlja pristupa EU, to se ipak ne događa u potrebnoj mjeri ili se gotovo uopće ne događa. U slučaju hrvatske nacionalne manjine prije bi se moglo reći kako se njen status iz godine u godinu pogoršava. Kad se sve okolnosti uzmu u obzir, nije pretjerano konstatirati kako su Hrvati u Srbiji najdiskriminiranija i najobespravljenija manjinska nacionalna zajednica u Europi.
Povijesni kontinuitet asimilacije i uništenja hrvatskog korpusa
Danas gotovo nevjerojatno zvuči povijesna činjenica kako je u povijesnim terminima ne tako davno, početkom 20. stoljeća, u Subotici živjelo više Hrvata nego u Zagrebu. Subotica je za vrijeme Austro-Ugarske bila najveći hrvatski grad u toj monarhiji s oko 100 tisuća stanovnika od kojih je velika većina bila hrvatske nacionalnosti. Još 1961. u Srbiji je živjelo 196.409 Hrvata, od čega u AP Vojvodini njih 145.341. U tijeku 60 godina broj Hrvata se u Srbiji i Vojvodini smanjio za oko 80% što je posljedica dugotrajne antihrvatske asimilacijske politike koja je postojala još za vrijeme socijalističke Jugoslavije a nastavila se nakon dolaska Miloševića na vlast kasnih 1980-ih.
Tijekom 1990-ih godina za vrijeme ratova u prostoru Ex-Jugoslavije bio je aktivan državni teror nad vojvođanskim Hrvatima premda u Vojvodini nije bilo rata, a Hrvati su bili odani građani Srbije. Hrvate su srpski mediji lažno optuživali za ustaštvo, kolektivnu krivicu za ustaške zločine, secesionističke težnje, tajno naoružavanje, umiješanost u rat u Hrvatskoj i sl. Uz sve to, tijekom 1990-ih vlasti Savezne Republike Jugoslavije nisu priznavale Hrvate ni kao narod ni nacionalnu manjinu, a izmišljale su nacionalnosti kao što su Bunjevci i Šokci. Krenulo je otpuštanjem s radnih mjesta, prijetnjama, premlaćivanjima, ubojstvima, napadima na kulturne i sakralne objekte, a nastavilo se etničkim čišćenjem i progonima. Vojvodinu (posebice istočni Srijem i jugozapadnu Bačku) i ostatak Srbije tih je godina napustilo oko 40 tisuća Hrvata. U zločinima i etničkom čišćenju Hrvata su osim paravojnih formacija Šešelja, Arkana i sličnih ratnih gospodara sudjelovale i regularne formacije Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije.
Stradanja Hrvata u Srbiji
Osobito teško su stradala sela Hrtkovci i Kukujevci. Poznati su slučajevi likvidacije obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca, te slučaj braće Abjanović iz Morovića, odvedenih u nepoznato u službenom vozilu JNA u pratnji uniformiranih osoba 1991. otkada im se gubi svaki trag. Među ubijenim članovima obitelji Matijević je i maloljetno dijete Franjo Matijević, čije je tijelo, zajedno s onim njegovih roditelja, ekshumirano 30. travnja 1998. iz masovne grobnice u selu Mohovo u blizini Iloka, oko 35 kilometara od Kukujevaca. „Maloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine“, navodi se u priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Udruga navodi kako su žrtve vojvođanskih Hrvata 1990-ih potpuno prešućene a u Srbiji ni dan danas nema spomen obilježja za hrvatske žrtve. Iz udruge su 2021. na 30. obljetnicu progona Hrvata zatražili od srpskih i hrvatskih institucija da se krivci pronađu i sankcioniraju, a nestali pronađu. Međutim, konkretnih rezultata nije bilo.
Promocija tzv. bunjevačkog jezika
Hrvatski nacionalni korpus se već godinama planski želi razbiti tako što vlasti Srbije i srpski (kvazi)intelektualci potiču građane raznim povlasticama da se izjasne kao Bunjevci a ne Hrvati. Tako je npr. u proljeće 2021. bunjevački jezik uveden kao službeni u Suboticu iako nije bilo ni zakonske podloge za takvu odluku. Uostalom, prema hrvatskim jezičnim stručnjacima, bunjevački jezik nije samostalni jezik nego tek jedan dijalekt hrvatskog jezika (bunjevačka ikavica). Iz Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) su osim osude te odluke zatražili jednako pravo, tj. da se po načelu pozitivne diskriminacije hrvatski jezik uvede kao službeni u općine Sombor, Apatin i Bač kao i za područje cijele AP Vojvodine. Naravno da su takvi prijedlozi odbačeni. Posebno je zanimljivo je kako je odluka o uvođenju tzv. bunjevačkog jezika u Subotici donesena u trenutku premijere propagandističkog filma „Dara iz Jasenovca“. Kad su se hrvatski dužnosnici javno pobunili protiv sakaćenja vlastitog naroda i jezika dobili su prijetnje smrću i na službene i privatne adrese. Reagirala je i vlada RH prosvjednom notom a rezultat je bio da je jedan autor prijetećih poruka uhićen. Ipak, to nije riješilo bit problema i težnje da se Hrvate odnarodi i pretvori u nešto što nisu i ne mogu biti.
Fizički napadi i zastrašivanje Hrvata
Prisutni su i brojni fizički napadi na domicilne Hrvate ali i na hrvatske turiste u Srbiji. Tako je u kolovozu 2021. u rano jutro u Subotici napadač nasrnuo na putnike u automobilu zagrebačkih registarskih oznaka u kojem su bile tri maloljetne osobe. Pritom je prijetio da će osobno poklati sve ustaše i fizički je nasrnuo na muškarca hrvatskog podrijetla koji više od 50 godina živi u Subotici. U prosincu 2022. dvojicu članova zagrebačkog Teatra &TD napala je u ranim jutarnjim satima skupina mladića u središtu Novoga Sada i ozlijedila ih, a nakon liječničke pomoći oni su se ubrzo vratili u Hrvatsku. Napadači, nekoliko mladića, vikali su „Ustaše, što ste došli?“ dok su divljački tukli umjetnike.
Ovog proljeća vojvođanski Hrvati na selu (osobito u sjevernoj Bačkoj) izloženi su učestalim pljačkama i krađi imovine pa su se neki od njih samoinicijativno organizirali kako bi zaštitili svoja imanja. Iz DSHV-a su zatražili snažniji angažman policije ali upitno je koliko će to pomoći rješavanju problema. Hrvatskim zemljoradnicima krade se nafta iz traktora i kombajna već mjesecima kao i oprema, a štete se mjere u tisućama eura. Zbog toga su primorani uvoditi video nadzor imanja ili organizirati seoske straže. Očito je da je kriminalna skupina dobro organizirana, a zna se kako organizirani kriminal ne može postojati zbog potpore države ili barem „žmirenja na jedno oko“. „Ono što je problematično u državi Srbiji u slučajevima kada su u pitanju etnički motivirani incidenti spram Hrvata jest da je ovdje praksa ne samo da izostane osuda takvih djela od strane predstavnika vlasti nego ih mjerodavna državna tijela reinterpretiraju tako da se Hrvati u Srbiji prikazuju kao incidentan narod. Gotovo uvijek u praksi, mediji žrtvu preimenuju u krivca”, istaknula je predsjednica HNV-a Jasna Vojnić.
Hrvati isključeni iz političkog života
U Srbiji se važne i manje važne političke odluke donose bez konzultacija s hrvatskim predstavnicima. Hrvati u pravilu, uz neke izuzetke poput Žigmanova u vladi, nisu zastupljeni u izvršnoj, zakonodavnoj ni sudskoj vlasti na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Premda se Srbija još 2004. međudržavnim sporazumom s RH obvezala dati zajamčeni minimalan broj mandata hrvatskoj zajednici u Narodnoj skupštini, to se još nije dogodilo. Također prema sporazumu, vlada Srbije pristala je osigurati pravo na održavanje i razvijanje hrvatskog obrazovnog sustava i medija, kao i uporabu hrvatskog znamenja i simbola kako bi se očuvao nacionalni, kulturni, jezični i vjerski identitet hrvatskog naroda. U praksi se malo toga realiziralo.
Pozitivni pomaci
Ipak, posljednjih godina određenih pomaka ipak ima. Gradi se Hrvatska kuća u Subotici, Rodna kuća bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu vraćena je HNV-u, obnovljen je grob Josipa Runjanina u Novom Sadu, podignut je spomenik biskupu Ivanu Antunoviću. Također, otvorena je Šokačka kuća u Vajskoj, uređuju se kuća Monoštorske župe i Hrvatski dom u Somboru, obnavljaju vrtići u Subotici i Tavankutu. Uz to, otvorene su prve jaslice na hrvatskom jeziku u Subotici, tiskaju se udžbenici na hrvatskom jeziku, opremaju se hrvatske udruge i ustanove te daju poticaji za učenike i studente, a tu su i programi za socijalno ugrožene. Ukupno je aktivno oko 40 kulturnih udruga s oko 300 manifestacija godišnje. Ipak, malo od toga bi bilo moguće da nije bilo financijske pomoći hrvatske vlade, županija i gradova iz RH i BIH te drugih hrvatskih ustanova. Položaj Hrvata u Srbiji je na n-tu potenciju gori od položaja Srba u Hrvatskoj koji uživaju sva moguća prava i zaštitu na nacionalnoj, županijskoj i općinskoj/gradskoj razini. Nacionalne manjine u Hrvatskoj, pa tako i srpska, imaju najveća prava u EU. To u Srbiji nije tako. Sve govori podatak da Hrvati u Srbiji dobiju od srpske države onoliko novca koliko SNV od Grada Zagreba.
Specijalna antihrvatska propaganda
Nedvosmisleno su razni srpski filmovi i tv-serije kao i promocija bunjevačkog identiteta tek jedan dio mozaika specijalne antihrvatske propagande koja dolazi iz Srbije još od 1980-ih godina do danas. Dovoljno je pogledati jutarnji program srpskih nacionalnih televizija kao što su Happy TV i RTV Pink (plus bezbrojni podcasti na YouTubeu) koje iz dana u dan neumorno emitiraju antihrvatsku promidžbu. Gosti mrtvi hladni govore o tome da Hrvati kao narod ne postoje već su zapravo pokatoličeni Srbi, spominje se milijun žrtava u Jasenovcu (insinuira se da su Hrvati koljači), pogrešno se prikazuju događaji 1990-ih (prikazuje se da su Hrvati agresori u Hrvatskoj, a ilegalna i zločinačka tvorevina RSK tretira se legalnom), javno se veličaju četnici kao antifašisti iako su bili u službi njemačkog i talijanskog okupatora, itd. Ne treba isticati kako su najugledniji gosti na srpskim javnim televizijama osuđeni ratni zločinci Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, kapetan Dragan, Nikola Šainović. U Hrvatskoj je nezamislivo da na javnim mainstream televizijskim postajama neki političari ili intelektualci negiraju postojanje Srba kao naroda, a još manje je vjerojatno da to čine oslobođeni ili osuđeni generali iz Haaga.
Diskriminacija Hrvata – integralni dio velikosrpskog projekta
Medijska sotonizacija Hrvata, ali istovremeno i Albanaca, Crnogoraca i Bošnjaka, integralni je dio toksične velikosrpske ideologije koju je odavno prihvatila srpska intelektualna, a od 2012. nesumnjivo i politička elita kao i prije Petooktobarske revolucije 2000. Nikada ne treba smetnuti s uma kako je Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića tek eufemizam i maska za ultra-nacionalističku Srpsku radikalnu stranku. Tu stilsku promjenu su Vučić, Tomislav Nikolić i drugovi elegantno napravili 2008. kako bi mogli doći na vlast i biti prihvatljivi Europskoj uniji i SAD-u. Vuk je promijenio dlaku ali ćud nije. U posljednje vrijeme Šešelj javno podržava Vučića u svim ključnim stavkama veliko(srpske) politike pa sada mentor i učenik više i ne kriju svoj pravi odnos. Vučić je povremeno politički korektan na riječima ali je ustvari strastveni apostol Šešeljeve politike, politike koja negira pravo na postojanje Hrvatima u Srbiji i izvan nje. Nažalost, kadu Srbiji takav antihrvatski radikal ima vlast ne može se očekivati (značajniji) napredak hrvatske nacionalne manjine.
Vučić kao srpski predsjednik danas 2023. ekvivalent je tome da je 1973. neki (neo)nacist bio njemački kancelar (svi znamo da je Vučić u proljeće 1995. u Glini pobunjenim Srbima obećavao Veliku Srbiju). U tom slučaju bi položaj poljske i francuske nacionalne manjine u Njemačkoj bio sličan položaju Hrvata u Srbiji. Najkraće kazano: nesmiljena sustavna diskriminacija. Nažalost, za razliku od Njemačke, Srbija nikada nije denacificirana i nije se suočila s masovnim ratnim zločinima i etničkim čišćenjima koje su počinile srpske snage u Hrvatskoj, BIH, na Kosovu ali i nad Hrvatima u Srbiji gdje nije bilo rata. Da se Srbija suočila s prošlošću na pravi način danas bi imala odnos prema Hrvatima otprilike jednak kakav Njemačka ima prema Židovima i Izraelu: priznanje povijesnih pogrešaka, kajanje i uspostava prijateljskih odnosa. Međutim, takav scenarij je teško očekivati da će se dogoditi jer na Balkanu vrijede neka posebna pravila i Vučićeva Srbija je poželjni partner Zapada i Istoka.
Nade za bolje sutra postoje
Ipak, nade u bolje dane za Hrvate u Srbiji itekako postoje jer Hrvati nisu nestali i tijekom turbulentnih 1990-ih kada im je bilo najteže pa neće ni sad. Poluge za poboljšanje položaja Hrvata posjeduje ponajviše Republika Hrvatska kao članica EU i sama Europska unija koja mora tražiti od Srbije da zaštiti svoje manjine i poštuje njihova zakonski zajamčena prava. Ako Srbija želi u EU, a želi, tada mora omogućiti svojim nacionalnim manjinama poglavito ljudska, a potom i politička, kulturna, jezična, vjerska i sva druga prava. Tu bi se mogli uključiti i drugi prijatelji Hrvatske poput SAD-a jer bi mogli uvjetovati Srbiji izvedbu gospodarskih projekata (američki kompanija Bechtel gradi srpske autoceste) ako se poboljša status Hrvata i drugih manjina. Više od svega pomogla bi demokratizacija Srbije koja će još neko vrijeme pričekati.
Tekst se nastavlja ispod oglasa