U hrvatskome javnom i medijskom prostoru često se poseže za pojmom ″ideologija″. No nerijetko se to čini bez pravog razumijevanja dotičnoga pojma. Ideologija nije ukupnost čovjekovih stajališta o svijetu u kojemu živi. ″Ideologija″ i ″svjetonazor″ nisu istoznačnice.
Naime, ideologiju najopćenitije možemo odrediti kao nauk o idejama, kao sustavno sređen obrazac simbolički određenih vjerovanja koja nastoje tumačiti stvarnost u namjeri oblikovanja, motivacije, organiziranja i opravdanja određene metode ili smjera djelovanja pojedinca ili skupine. Dijakronijska semantika pojma ″ideologija″, odnosno mijene njegovih značenja kroz povijest, svjedoči nam da ideologiju možemo određivati pozitivno, negativno i neutralno.
Ideologiju je prvi sustavno razmatrao Francis Bacon, engleski filozof i političar koji je živio u 16. i 17. stoljeću. On je ukazivao na okolnost da čovjekova misao i spoznaja bivaju uvjetovane i ograničene sklonošću promatrati svijet ″ex analogia hominis″, a ne ″ex analogia universi″. Drugim riječima, čovjekov se duh treba osloboditi svakovrsnih zabluda, predrasuda, krivih pojmova koji su se kao ″idoli″ godinama nagomilavali i taložili u čovjekovoj svijesti te mu tako zastirali istinu. Idoli, kako je smatrao Bacon, mogu biti urođeni i stečeni a ima ih četiri vrste: ″idoli plemena″, ″idoli špilje″, ″idoli trga″ i ″idoli teatra″. ″Idoli plemena″ nastaju iz čovjekove sklonosti da svijet tumači po uzoru na svoje shvaćanje svijeta, a trebao bi ga tumačiti po sličnoznačnosti s univerzumom. Najneugodnijima je Bacon držao ″idole trga″: posrijedi su predrasude nastale usljed nemogućnosti jezika da prikladno i vjerodostojno izrazi sadržaje stečene spoznajom. Na iskrivljenu stvarnost ukazuje nam i sâma etimologija riječi ″idol″: dolazi od grčkoga ″eìdōlon″ u značenjima ʹlikʹ, ʹprilikaʹ, ʹutvaraʹ, ʹkumirʹ. Idoli su u tome smislu zorne slike koje nam posreduju neki predmet, ali ne kakav on ustvari jest, nego kakav se odražava u iskrivljenu zrcalu.
No vratimo se, nakon ove kratke i nepreuzetne pojmovne priprave, ideologiji. Kao što smo već čuli, pojam ″ideologija″ tvorbeno je povezan s pojmom ″ideja″, a ne s pojmom ″idol″. Treba međutim primijetiti da je etimologija dotičnih pojmova, recimo to tako, slična i povezana. Naime ″idéa″ na grčkome znači ʹizgledʹ, ʹlikʹ, ʹoblikʹ, ʹpralikʹ. Ovdje treba biti vrlo jasan i izričit – ne želim poistovjetiti ideje i idole, ideje i ideologiju, nego samo ukazati na njihovu zanimljivu i smjerokaznu etimologiju.
Gotovo se uvriježeno smatra da je izraz ″ideologija″ prvi uporabio Antoine Destutt de Tracy, francuski filozof, sudionik Građanske revolucije. Ideologiju je de Tracy tumačio kao znanost o idejama: njihovu podrijetlu, istinitosti, granicama i smislu. Time su se imala utvrditi praktična pravila koja bi bila primjenjiva u pravu, politici i odgoju. Onodobni francuski materijalistički mislioci svoju su filozofiju nazivali ideologijom i ona je postala dijelom službene političke doktrine u doba vladavine Direktorija (od 1795. do 1799.). Ideologija je nastojala oko pozitivne proklamacije načelâ razuma, na kojima bi se trebalo zasnivati buduće francusko građansko društvo – racionalno, sekularno, znanstveno utemeljeno, slobodoumno, antidogmatsko, odmaknuto od kršćanske vjere, od Crkve, čak i od Boga. Kada je nakon Francuske revolucije i uspostave tzv. narodne demokracije došlo do uključivanja širokih društvenih slojeva u politički proces, vladajuće strukture i druge povlaštene skupine, da bi sačuvale vlast i status, pokušale su vlastite interese prikazati kao opće, kao interese društva i države. Od tada pojam ″ideologija″ zadobiva političke konotacije i sve više poprima negativno značenje. Ideologija je u tome smislu sredstvo i legitimacijsko načelo za osvajanje i očuvanje vlasti i moći.
Prema mišljenju Karla Marxa, ideologija je izokrenuta, izopačena svijest, koja nastoji okrenuti naglavce tumačenje odnosâ u društvu. Ideologija je sredstvo u rukama vladajuće klase, koja ideologijom uspostavlja ili potvrđuje vladajuće odnose, podastirući iluziju da svijetom vladaju ideje ili duh, a ne realni materijalni odnosi koji imaju zadovoljiti interese vladajuće klase. Tako je naučavao Marxov i Engelsov dijalektički odnosno historijski materijalizam.
No historija je pokazala da je najgora i najpogubnija ideologija upravo marksizam – u svojim pojavnim oblicima u Europi, Aziji, Africi i Južnoj Americi, komunizam je odnio gotovo sto milijuna života, čime je znatno nadmašio pogibelj koju su nacizam i fašizam prouzročili zajedno. Marksistička je ideologija u svijetu poražena i prokazana, a toj konstataciji ne proturječe slučajevi marksističke dinastije na Kubi, nominalno komunističke Kine i realno komunističke Sjeverne Koreje.
Ali najgore ideje i najizopačeniji idoli što ih iznjedriše liberalizam Francuske revolucije i potom marksizam odnosno komunizam, bivaju revitalizirani i aktualizirani u ovodobnoj nemani, čudovištu, himeri zvanoj lijevo-liberalna ideologija. Čudovišni je to spoj lijevih ideja i liberalnoga kapitalizma, anarhističkih sloboda i diktature koju provodi, rečeno pomodnim anglizmom, ″establišment″.
Mogli smo nedavno vidjeti tu neman kako ranjena riče i nesmiljeno mlati repom, ne prihvaćajući rezultate demokratski provedenih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama. Ònī koji se deklarativno zalažu za demokraciju i slobodu, koji su podupirali demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton, sada ne prihvaćaju demokratski izraženu volju američkoga naroda i njegovo pravo na slobodan izbor. Ònī koji američku i svjetsku javnost zastrašivahu govoreći da Donald Trump, izgubi li na izborima, ne će priznati izborne rezultate, sada ne priznaju Trumpovu pobjedu, nego prosvjeduju i premlaćuju neistomišljenike, razbijaju izloge te pale kontejnere za smeće i automobile. Ònī koji su optuživali Donalda Trumpa za seksističke i protuuseljeničke izjave, sada nose transparente i izvikuju parole da treba silovati i protjerati Melaniju Trump, suprugu novoizabranoga predsjednika, rođenu u Sloveniji. Prosvjednici jesu za demokraciju i slobodu, ali samo ako je po njihovoj mjeri i njima po volji. Jesu za natjecanje, ali u slučaju poraza ne prihvaćaju demokratska pravila igre. Diktatura koja se skrivala iza maske liberalizma, time je strgnula svoju zavodljivu i lažnu obrazinu. Bjelodan je to primjer idolâ i ideologije, izokrenute i iskrivljene zrcalne slike, izopačene svijesti, crnonoćne i nečastive.
O lijevo-liberalnoj ideologiji u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama bit će više riječi u sljedećemu prilogu za tjedan dana.
*Tekst je prethodno objavljen na stranicama Vatikanskog Radija
Tekst se nastavlja ispod oglasa