Mediji serviraju priču da ljudi ne žele djecu, no statistike pokazuju da smo nesretni jer ih nemamo koliko bismo htjeli

Foto: Thinkstock

Mediji nam nameću priče o abortusima, kontracepciji i depopulaciji, dok statistike pokazuju upravo suprotno: nesretni smo jer ne možemo imati djece koliko bismo željeli ili uopće ne možemo imati djecu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Naša anketa u 19 zemalja otkriva zanemarenu globalnu pošast: broj parova koji imaju manje djece no što bi željeli, ili ih uopće nemaju”, piše novi The Economist.

Iako je nedavno ostao bez posla, T. R. Seshadri zadovoljan je sredovječni čovjek. Svakog dana vozi motocikl Royal Enfield i igra badminton. Prije dvije godine kupio je mali stan u predgrađu Mumbaija, koji planira iznajmljivati. A najveće mu zadovoljstvo predstavlja što on i njegova žena imaju dvoje djece, dječaka i djevojčicu – „savršena kombinacija”, kaže on.

Jedinac se ne nauči kompromisima, tvrdi g. Seshadri. Sin jedinac nikada ne mora čekati da njegov brat ili sestra izađu iz kupaonice i nikad ne mora popustiti oko toga koji će se televizijski program gledati. Ali troje djece je previše u modernoj Indiji. „Ako netko ima treće dijete, ljudi će misliti, kog vraga on radi?“ kaže g. Seshadri. Neki će podrugljivo pitati: „Jesi li prvo imao dvije kćeri?” Ne, dvoje djece je baš kako treba.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Urbana je Indija igrala glavnu ulogu u bestseleru Paula Ehrlicha iz 1968. godine, „Populacijska bomba“. „Činilo se da su ulice oživjele od ljudi,“ napisao je g. Ehrlich o sparnoj vožnji taksijem kroz Delhi koja ga je uvjerila da svijet smjera prema maltuzijanskoj katastrofi. „Ljudi, ljudi, ljudi, ljudi.“ A ipak se stopa nataliteta u Indiji smanjila zapanjujuće brzo, a s njom i pojmovi Indijaca o idealnoj obitelji. U prosjeku, stanovnik grada u Indiji sada vjeruje da je 1,9 djece savršeno.

Konzultantska tvrtka Globescan provela je za časopis The Economist anketu u 19 zemalja, piše The Economist. “Počeli smo od toga da ljudima postavimo pitanje koja je njihova idealna veličina obitelji. Pitali smo koliko djece imaju i koliko još očekuju da će imati. Zatim bismo ih zamolili da objasne zašto imaju (ili su na putu da imaju) manje ili više djece od svog ideala, i kako je na njih utjecao uspjeh ili neuspjeh u ostvarenju željene brojke. To su univerzalna ljudska pitanja. Ali ljudi na njih odgovaraju na iznenađujuće različite načine.

Više kao pande nego kao zečevi

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naša anketa pokazuje da je idealna obitelj u tri najveće zemlje Azije (Kina, Indija i Indonezija) sada manja od idealne obitelji u Velikoj Britaniji ili Americi. Također smo otkrili da je pristup kontracepciji rijetko značajan problem. Malo će mladih ljudi imati više djece no što bi željeli jer im nije dostupna pouzdana kontracepcija. Anketa također ukazuje na globalnu promjenu. Sudeći prema kolektivnim željama roditelja i onih koji bi to željeli postati, više je patnje prouzrokovanu premalim nego prevelikim brojem djece.

Od 19 zemalja u kojima smo proveli anketu, u osam ih očekivanja nadilaze ideal, to jest, idealna je obitelj manja od broja djece koju ljudi očekuju imati. Nigerijci su najviše promašili: oni u prosjeku smatraju da idealna obitelj ima 5,4 djece, ali su na putu da imaju 7,7 djece. Jedanaest zemalja ima očekivanja niža od ideala. Nekoliko ih tek neznatno promaši ciljanu brojku, ali druge daleko zaostaju za idealom. Rusi smatraju da je 2,3 djece idealno, Španjolci bi najradije 2,4, Grci smatraju da je 2,6 najbolje. U sva tri slučaja, ljudi predviđaju da će na kraju u prosjeku imati 1,7 djece. Budući da je stopa plodnosti koja osigurava zamjenu generacija oko 2,1, razlika između idealnog i očekivanog broja djece u ovim zemljama jest razlika između zdravog prirodnog porasta stanovništva i prirodnog opadanja.

Grci su bolno svjesni jaza između želja i stvarnosti. Dafni Vitali, kustosica u Ateni koja ima malog sina, kaže da bi se osjećala krivom odgajajući dijete bez brata ili sestre, ali bi na kraju moglo biti tako. Duga gospodarska kriza u Grčkoj poljuljala je njezino pouzdanje u budućnost. Možda će život biti jednako težak za 15 ili 20 godina, kaže ona, možda će biti i gore. Muškarac koji se predstavio kao Nikos, koji je nekoć želio četvero djece, ali ima samo jedno, kaže kako je slabašno gospodarstvo jako povisilo troškove podizanja velike obitelji. Iako je obrazovan u državnoj školi, sada privatno obrazovanje smatra ključnim. Kvaliteta državnih škola previše je opala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Imati „pogrešan” broj djece ima psihološke posljedice, iako ne uvijek loše. U Americi 39 posto ljudi koji vjeruju da će premašiti svoj idealni broj djece kažu da su, zbog toga, zadovoljniji životom, dok ih tek 8 posto osjeća samosažaljenje. Indijci i Pakistanci još su vedriji u pogledu predviđanja veće obitelji od idealne, kao što mnogi to čine. (Istini za volju, Indijci i Pakistanci koji imaju manje od idealnog broja djece također su zadovoljni, što ukazuje na to da su jednostavno prilično optimistične naravi.)

U svim osim jedne zapadne zemlje u kojima smo proveli anketu, predviđanje manjeg broja djece od idealnog češće se smatra lošim nego dobrim. U Americi 15 posto onih koji imaju manje od idealnog broja djece smatraju da im je život zbog toga bolji, dok 21 posto kaže da je gori. Ne imati djecu pogotovo je bolno. Angela Bergmann, 34-godišnja Amerikanka koja pokušava začeti čitavo desetljeće, preselila se u lošu četvrt kako bi mogla prikupiti novac kojim će platiti liječenje. Nakon izvanmaternične trudnoće bila je teško depresivna. „To vas silno iscrpljuje kao par,” kaže Emily Ansell, 30-godišnja zaposlenica na sveučilištu u Sheffieldu koja je dvaput imala spontani pobačaj. Mnogi parovi pate u tišini: neplodnost još uvijek nosi stigmu.

Više od svega parovi krive financijske pritiske i troškove stanovanja za to što imaju manje djece nego što smatraju poželjnim. Grčka nije jedina zemlja u kojoj su gospodarska previranja obeshrabrila ljude u tome da imaju djecu. Stopa plodnosti u Americi, Australiji i većini Europe pala je od 2009. U mnogim je zemljama financijska kriza bila posebno teška za mlade ljude, odgađajući osamostaljenje koje mnogi smatraju nužnim za zasnivanje obitelji. José Luis Marin, koji piše za novinarsko-istraživačku organizaciju porCausa u Madridu, ističe kako prosječni španjolski muškarac sada odlazi od kuće i zasniva vlastito kućanstvo u dobi od 30 godina.

Začudo, za ljude koji žive u zemljama u usponu poput Kine i Meksika još je vjerojatnije da će navesti financijski pritisak kao razlog zbog kojeg imaju male obitelji. U Kini je 80 posto naših ispitanika reklo da je dvoje djece idealno – zadivljujuće odlučan konsenzus, kad se uzme u obzir s kolikom je žestinom država do prošle godine nametala politiku jednog djeteta. Mnogi neće uspjeti imati dvoje djece, kaže Feng Wang, demograf na Sveučilištu u Kaliforniji. Stopa fertiliteta u Kini pala je na 1,6, što g. Feng pripisuje većinom urbanizaciji, sve većem broju upisa na fakultet i oportunitetnom trošku rađanja djece u zemlji koja se brzo bogati. Kinesko je gospodarstvo poput rakete: moglo bi biti nepromišljeno zastati makar na godinu dana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ljudi koji imaju više djece nego što smatraju idealnim obično kažu da su njihovi partneri željeli više, da su procijenili da si to mogu priuštiti ili jednostavno da vole bebe. Tek ih 13 posto objašnjava da nisu koristili kontracepciju  ili da im nije bila dostupna. A čini se kako ovo postaje sve manji problem. Dok 21 posto ljudi starijih od 55 godina krive nedostatak ili nepouzdanost kontracepcije za to što su njihove obitelji veće od idealnih, isto vrijedi tek za šest posto ljudi mlađih od 35 godina.

U Indiji oko polovice udanih žena koristi kontracepciju, a u velikom dijelu Afrike stopa je daleko niža. Ali mnogi ljudi koji ne koriste kontraceptive ne uviđaju potrebu za njima. U nekim zemljama, kao što su Nepal i Filipini, mnogi muževi i žene žive odvojeno jer jedan partner radi u inozemstvu. U drugim zemljama žene reproduktivne dobi često pokušavaju zatrudnjeti, trudne su ili su nedavno rodile. Institut Guttmacher u New Yorku procjenjuje da, iako 85 posto udanih žena u Nigeriji ne koristi kontracepciju, udio onih koji imaju „neispunjenu potrebu” za kontracepcijom iznosi samo 16 posto.

„Kod nas vjeruju u mnogo djece,” objašnjava Esther Okafur, majka devetero djece koja živi u Ajahu, siromašnoj četvrti u predgrađu Lagosa. U ruralnim okruzima Nigerije, gdje djeca počinju raditi vrlo rano, velika obitelj znači produktivniju farmu – „kao da imate traktor”, kaže jedan vozač iz susjedstva gđe Okafur. Osim što ima kulturu velikih obitelji, Nigerija također ima patrijarhalno i pobožno društvo. Muškarci kažu da su djeca Božja volja; žene kažu da se njih o tome ionako malo pita.

Ali Nigerijci nisu ništa imuniji na pritiske urbanizacije i gospodarske promjene koje smanjuju obitelj nego što su to bili Europljani ili Azijci. Gđa Okafur došla je za svojim mužem u Lagos prije dva mjeseca kako bi potražila posao. U gradu je njezino veliko potomstvo teret. Kaže da bi željela poslati svoju djecu u školu, ali si to ne može priuštiti. Drugi stanovnici gradova sve više žele manje obitelji, što pomaže objasniti zašto je idealna veličina obitelji u Nigeriji za dvoje djece manja od onoga što ljudi očekuju. Pogotovo na većinom kršćanskom jugu, imućni Nigerijci žene se kasnije, kaže Olayinka Akanle, sociolog sa Sveučilišta u Ibadanu. Reklame banaka usmjerene na imućne prikazuju sliku obiteljske idile s dvoje djece.

Pouzdana je kontracepcija važna, a postat će još i važnija u zemljama kao što je Nigerija, gdje parovi sve više traže manje obitelji. Ali pretpostavka da bi se u planiranju obitelji trebalo raditi samo o kontracepciji zastarjela je ideja iz 1960-ih. U sve većem broju zemalja, kako zatrudnjeti postaje veći problem nego kako nabaviti kontracepciju. Kako g. Feng kaže, nezadovoljenu potrebu zamjenjuje nezadovoljena potražnja.

Kako pokazuje naša anketa, ljudi u bogatim zemljama dosljedno žele veće obitelji od onih koje dobiju. Parovi počnu rađati djecu kasnije te im je sve teže rađati. 30-godišnja žena ima otprilike 20 posto šanse da zatrudni svakog mjeseca, što pada na oko pet posto do dobi od 40 godina. Premali broj djece kao posljedica toga bolan je za parove i uznemirujuć za vlade, koje se brinu oko dugoročne solventnosti sustava starosnih mirovina.

U siromašnijim je zemljama neplodnost češće uzrokovana zarazama, od kojih su neke spolno prenosive, dok druge žena može dobiti nakon porođaja. Često se radi o društvenom hitnom slučaju, pogotovo za supruge – „Možete biti izgnani iz kućanstva i pokopani na drugom groblju,” kaže Joe Leigh Simpson, predsjednik Međunarodne federacije društava za plodnost (IFFS). Međutim, neplodnost u siromašnim zemljama polako se mijenja iz neke vrste nasumične krize u kojoj se nađu pojedini ljudi do široko rasprostranjene teškoće koja utječe na mnoge.

Ova je promjena vidljiva u predhrađu Mumbaija Thane, u Klinici za plodnost Cocoon koju vodi Anagha Karkhanis. Neki od bolesnika koje prima dr. Karkhanis bili bi nepoznati europskim ili američkim specijalistima za plodnost. Parovi koji su u braku tek nešto više od godinu dana dolaze u kliniku raspitati se o umjetnoj oplodnji (gotovo bez iznimke pretpostavljaju da je problem u ženi, a ne u mužu), u pratnji svekrve ili nekog drugog bliskog rođaka. Neke od žena nemaju više od 24 godine. Parovi često pitaju može li im dr. Karkhanis pomoći da dobiju dječaka. Odabir spola djeteta ilegalan je ali čest u Indiji, a najčešće se provodi abortiranjem ženskih fetusa.

Ali dr. Karkhanis također prima i ljude koji pune čekaonice u klinikama za plodnost na Zapadu – parove koji su prilično kasno započeli s obiteljskim životom, nakon što su posvetili godine svojim karijerama, a sada im je teško začeti. Neki su onemogućeni bolestima imućnih: piju previše alkohola, puše ili su pretili. Dr. Karkhanis pokušava odgovoriti žene starije od 50 godina od terapije umjetnom oplodnjom, iako druge klinike to ne čine. IFFS procjenjuje da u Indiji sada postoji 1000 klinika za plodnost, više nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Prema riječima g. Simpsona, dobre se klinike pojavljuju i u afričkim gradovima.

Ljudi koji su se brinuli oko eksplozije stanovništva prije pola stoljeća učinili su dvije pogreške. Nisu predvidjeli da bi poljoprivreda mogla postati daleko produktivnija. Također su propustili predvidjeti da će stope rođenih naglo pasti. To im ne govori u prilog, ali je razumljivo. Tada nitko ne bi mogao povjerovati da bi zemlja kao što je Indija mogla patiti zbog nedostatka djece.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.