Novi Obiteljski zakon u Nikaragvi – ne priznaje homoseksualni brak

Novi Obiteljski zakon koji je u Nikaragvi stupio na snagu ovog mjeseca sve u svemu predstavlja napredak u pogledu prava Nikaragvanaca. Međutim, ima jedan značajan propust: ne priznaje homoseksualni brak, te stoga onemogućuje homoseksualnim parovima posvajanje djece.

Organizacije koje brane prava lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca, transseksualnih i interseksualnih osoba (LGBTI) borile su se do kraja, ali bezuspješno, kako bi se u novi zakon – Zakon 870 – uključilo i pravo homoseksualnih parova da sklapaju brakove i posvajaju djecu. Marvin Mayorga, aktivist projekta „Hitne mjere protiv diskriminacije zbog seksualne orijentacije i rodnog identiteta u Nikaragvi” izjavio je za IPS da ovaj zakon predstavlja diskriminaciju.

„Nepriznavanje homoseksualnog braka prisiljava nas da formalno ostajemo samci, a samcima u ovoj zemlji nije zakonski dopušteno posvajati djecu i zasnovati obitelj”, rekao je te dodao: “I izvan obitelji postoje zapreke ostvarenju minimalnih garancija i pogodnosti kao što su pristojan posao, socijalno osiguranje, obrazovanje, zdravstvena skrb i stanovanje”.

Aktivist je naglasio da su „obitelji u Nikaragvi raznolike, ali oni žele nametnuti samo jedan model onoga što obitelj jest.”

Cilj mu je zaštititi prava svakog člana obitelji, kao i potkrijepiti kolektivna prava i dužnosti obitelji

Novi zakon, koji je usvojen 2014., napokon je stupio na snagu 8. travnja ove godine. Cilj mu je zaštititi prava svakog člana obitelji, kao i potkrijepiti kolektivna prava i dužnosti obitelji. Pokretačka sila koja stoji iza sastavljanja ovog zakona, zakonodavac Carlos Emilio López iz vladajuće ljevičarske stranke Sandinističkog nacionalnog fronta oslobođenja (FSLN), izjavio je za IPS da ovaj zakon, koji se sastoji od 674 članka, unapređuje i objedinjuje u jedan zakonski instrument ono što je prije bilo raspršeno u 47 različitih zakona i propisa.

Novi se zakon bavi pitanjima kao što su brak, imovinska prava, posvajanje, mirovina, prava majki, očeva i djece, razvod, alimentacija te odgovornosti očeva i majki. Do sada su obiteljska pitanja uglavnom bila uključena u Građanski zakonik iz 1904. koji je, prema Lópezovima riječima, uređivao ova pitanja, a imao je snažan konzervativni i katolički prizvuk te je podčinjavao žene i djecu očevima kao glavnim hraniteljima obitelji.

„Provedena je pažljiva analiza tako da svaki član društva, kao pojedinac koji čini dio svoje obitelji, ima jasna prava, obveze i dužnosti u skladu s državnim ustavom i zakonima, tako da ne bude diskriminacije protiv ikoga iz bilo kojeg razloga”, rekao je.

López je ustvrdio da nije riječ o diskriminaciji LGBTI zajednice zato što nikaragvanski ustav, koji je iznad zakona, štiti prava Nikaragvanaca i jamči zaštitu od nejednakosti.

Ali Luis Torres, vođa lokalne nevladine organizacije Nikaragvanska alternativa seksualne raznolikosti, rekao je IPS-u da novi zakon diskriminira LGBTI osobe isključujući ih iz prava na brak i prisiljavajući državu da razne naknade omogući samo obiteljskim zajednicama koje kao takve priznaje novi zakon.

„To je korak unatrag,” požalio se. „Ovim zakonom država isključuje homoseksualne parove koji žive zajedno iz socijalnog osiguranja. Homoseksualnim osobama nisu priznati ni brak ni registrirano partnerstvo.”

To znači da u praksi „LGBTI parovi nemaju pristup povezanim pravima kao što su pravo na obiteljski kredit, posvajanje djece ili stjecanje socijalnog osiguranja u slučaju smrti ili ozljede supružnika, među ostalim pravima koja uživaju heteroseksualni parovi,” rekao je Torres.

Pomaci koje je ostvario novi zakon uključuju, po prvi put u povijesti ove srednjoameričke države, priznanje istih prava i obveza registriranoj zajednici, ali samo muškarca i žene, kao i tradicionalnim vjenčanim parovima.

Ramón Rodríguez, profesor kaznenog  prava i ljudskih prava na Srednjoameričkom sveučilištu i Američkom sveučilištu, rekao je da, budući da zakon „utvrđuje da brak i stabilna registrirana zajednica postoje jedino između muškarca i žene, značajan dio populacije koji čini dio spektra seksualne raznolikosti, izravna je žrtva kršenja univerzalnih načela jednakosti i nediskriminacije.”

Ali Samira Montiel, nikaragvanska javna pravobraniteljica za seksualnu raznolikost, nije se složila s kritikama aktivista za ljudska prava i organizacija za prava LGBTI zajednice.

“I ja bih voljela da mi je zakon dopustio da se vjenčam i posvojim dijete, ali ustav to ne dopušta, a zakon ne može biti iznad ustava”, izjavila je za IPS.

Montiel je rekla da, iako homoseksualni brak „za sada” nije priznat, „individualna prava svakog člana lezbijsko-homoseksualne zajednice zaštićena su jer imaju ista prava kao braća i sestre, djeca, roditelji, rođaci i građani.”

“Nijedna lezbijka ili homoseksualac koji imaju dijete neće izgubiti svoje pravo na roditeljstvo niti će im biti uskraćene ikakve pogodnosti. Do sada nisam primila nijednu formalnu pritužbu na zakon, nitko nije uložio žalbu protiv njega, nije bilo nijednog homoseksualnog para koji je zatražio pravo na posvajanje, i zdravstvena skrb nije bila uskraćena nijednoj lezbijki ili biseksualnoj osobi”, rekla je IPS-u.

Jedan od pozitivnih aspekata zakona jest činjenica da ubrzava zakonski proces tužbe za alimentaciju u brakorazvodnim parnicama. Umjesto da se oteže do pet godina, ovaj proces sada ne smije trajati duže od 150 dana.

Također je ustanovljena alimentacija za sinove i kćeri ispod 18 godina u iznosu do pola prihoda roditelja protiv kojeg se podnosi tužba, te stvara globe za neposluh.

Novi je zakon također omogućio ostarjelim roditeljima da tuže svoju djecu zbog napuštanja te daje sinovima i kćerima do dobi od 24 godine pravo da od svoje obitelji primaju novac da kupe hranu, u slučaju da se utvrdi potreba.

Također se bavi pitanjima razvoda, podjele imovine, zaštite djece, rodiljskog dopusta i drugih područja.

Zakon ujedno brani tjelesno kažnjavanje ili druge oblike ponižavajućeg odnosa prema djeci u bilo kojim okolnostima te postavlja dobnu granicu za brak na 18 godina, godinu punoljetnosti za oba spola, u smislu zakonskih obveza.

Nikaragvanski savez nevladinih organizacija koje djeluju u interesu djece i adolescenata iznio je zahtjev da se povisi dobna granica za udaju, kako bi se stalo na kraj brakovima djevojčica od 14 godina ili čak i mlađih s odraslim muškarcima.

Ovakvi su brakovi često takozvani „obiteljski lijek” u slučajevima seksualnog nasilja ili trudnoće djevojčica i adolescentica koje su skrivili odrasli muškarci.