Prije nego s entuzijazmom prihvatimo novu željeznu zavjesu: Je li Amerika prava žrtva antiruskih sankcija?

Sjećate li se tvrdnji da je ruska ekonomija više-manje nevažna, tek ekvivalent male, ne baš impresivne europske zemlje? “Putin, koji ima ekonomiju veličine Italije”, rekao je senator Lindsey Graham,, 2014. nakon invazije na Krim, “[igra] poker s parom dvojki i pobjeđuje.” O rastućem ruskom diplomatskom i geopolitičkom utjecaju u Europi, na Bliskom istoku i u istočnoj Aziji, The Economist je 2019. pitao: “Kako je zemlja s gospodarstvom veličine Španjolske… postigla sve ovo?”

Rijetko kada je Zapad tako grubo krivo procijenio globalni značaj gospodarstva

Rijetko kada je Zapad tako grubo krivo procijenio globalni značaj gospodarstva. Francuski ekonomist Jacques Sapir, poznati stručnjak za rusko gospodarstvo koji predaje na ekonomskim školama u Moskvi i Parizu, nedavno je objasnio da nas je rat u Ukrajini “natjerao da shvatimo da je rusko gospodarstvo znatno važnije od onoga što smo mislili”. Za Sapira, jedan veliki razlog za ovu pogrešnu kalkulaciju su tečajevi, piše u analizi za magazin Tablet, Arnaud Bertrand.

>Preko 20 godina ovi vodeći stratezi i diplomati upozoravaju da će Ukrajina nastradati zbog NATO-a

Ako usporedite bruto domaći proizvod (BDP) Rusije jednostavnom pretvorbom iz rublja u američke dolare, doista ćete dobiti gospodarstvo veličine Španjolske. Ali takva usporedba nema smisla bez prilagodbe za paritet kupovne moći (PPP), koji uzima u obzir produktivnost i životni standard, a time i blagostanje po glavi stanovnika i korištenje resursa. Doista, PPP je mjera koju favorizira većina međunarodnih institucija, od MMF-a do OECD-a.

A kada mjerite ruski BDP na temelju PPP-a, jasno je da je ruska ekonomija zapravo više kao Njemačka, ruska oko 4,4 bilijuna dolara naspram njemačke, teške oko 4,6 bilijuna dolara. Od veličine malog i pomalo bolesnog europskog gospodarstva do najvećeg gospodarstva u Europi i jednog od najvećih na svijetu – nije zanemariva razlika.

Što je vrijednije – Netflix ili Nestle?

Sapir nas također potiče da se zapitamo: “Koji je udio uslužnog sektora naspram udjela robnog i industrijskog sektora?” Za njega je uslužni sektor danas jako precijenjen u usporedbi s industrijskim sektorom i robama poput nafte, plina, bakra i poljoprivrednih proizvoda. Ako smanjimo proporcionalnu važnost usluga u globalnoj ekonomiji, Sapir kaže da je “rusko gospodarstvo znatno veće od njemačkog i predstavlja vjerojatno 5% ili 6% svjetskog gospodarstva”, više poput Japana nego Španjolske.

Ovo ima intuitivnog smisla. Znamo da postoji veća vrijednost u pružanju ljudima stvari koje su im stvarno potrebne za preživljavanje, poput hrane i energije, nego u nematerijalnim stvarima poput zabave ili financijskih usluga. Kada tvrtka poput Netflixa ima omjer cijene i zarade tri puta veći od onog Nestlea, najveće svjetske prehrambene tvrtke, to je vjerojatnije nego ne odraz tržišne subjektivnosti nego fizičke stvarnosti. Netflix je sjajna usluga, ali dok god se procjenjuje da je oko 800 milijuna ljudi u svijetu pothranjeno, Nestle će i dalje pružati veću vrijednost.

Sve to znači da je trenutna kriza u Ukrajini uspješno razjasnila koliko smo uzimali zdravo za gotovo “zastarjelu” stranu modernih ekonomija poput industrije i roba – za koje su cijene ove godine porasle – i možda precijenjenih usluga i “ tehnologije”, čija je vrijednost nedavno pala.

Važnost proizvodnje esencijalnih roba

Veličina i važnost ruskog gospodarstva dodatno se narušavaju ignoriranjem globalnih trgovinskih tokova, u kojima Sapir procjenjuje da bi Rusija “mogla činiti čak 15%”. Iako Rusija, na primjer, nije najveći proizvođač nafte na svijetu, ona je njezin najveći izvoznik, ispred čak i Saudijske Arabije. Isto vrijedi i za mnoge druge esencijalne proizvode kao što su pšenica — najvažnija svjetska prehrambena kultura, a Rusija kontrolira oko 19,5% svjetskog izvoza — zatim nikal (20,4%), poluproizvod željeza (18,8%), platina (16,6%), te smrznuta riba (11,2%).

Takva važnost u proizvodnji toliko esencijalnih roba znači da je Rusija, kao malo koja druga zemlja na planeti, u mnogim aspektima ključna točka globaliziranog proizvodnog lanca. Za razliku od “maksimalnih sankcija” za zemlje poput Irana ili Venezuele, pokušaj prekida veza s Rusijom značilo je i vjerojatno će nastaviti značiti dramatičnu reorganizaciju globalnog gospodarstva.

Kinesko gospodarstvo prestiglo je SAD prije zapravo šest godina

Sada kada se predsjednik Joe Biden javno odrekao desetljećima stare američke politike “strateške dvosmislenosti” u pogledu Tajvana, vrijedno je razmisliti o tome kako izgleda kinesko gospodarstvo kada uklonimo iste “naočale” s kojima smo oduvijek gledali na Rusiju. Ako uzmemo u obzir kinesko gospodarstvo temeljeno na tečajevima – jednostavnim pretvaranjem kineskog BDP-a iz kineskih juana u američke dolare – ono se procjenjuje na oko 17,7 bilijuna dolara (od 2021.), u usporedbi s 23 bilijuna dolara za Sjedinjene Države i 17 bilijuna dolara za Europsku Uniju.

Ali ako se prilagodimo na PPP, vidimo da je kinesko gospodarstvo doseglo gotovo 27,21 bilijuna dolara 2021. godine, u usporedbi s 20,5 bilijuna dolara za EU i 23 bilijuna dolara za Sjedinjene Države. Što se tiče PPP-a, zapravo je kinesko gospodarstvo prestiglo Ameriku prije čak šest godina.

A što ako smanjimo proporcionalnu važnost uslužnog sektora u odnosu na industriju i robu? Usluge čine otprilike 53,3% kineskog BDP-a, čak manje nego u Rusiji (56,7%). Ako grubo primijenimo Sapirov omjer udvostručenja vrednovanja neuslužnog sektora na Kinu, možda ćemo morati uzeti u obzir da na vrlo stvaran i relevantan način kinesko gospodarstvo čini otprilike 25%-30% globalne ekonomije na PPP bazi, umjesto trenutnih procjena od 18%-19%.

To bi kombiniranje kineskog i ruskog gospodarstva stavilo na oko 30%-35% udio u globalnom gospodarstvu (opet, prilagođavajući se PPP-u i precijenjenju uslužnog sektora) – ogroman i vjerojatno neodrživ izazov za transatlantsku zajednicu koja je izgleda sve više usredotočena na korištenje maksimalističkih ekonomskih sankcija za kažnjavanje loših aktera i postizanje željenih političkih ishoda.

Taj izazov postaje još više zastrašujući kada uzmemo u obzir da uslužni sektor čini otprilike 77% gospodarstva SAD-a i 70% gospodarstva EU-a – što sugerira potencijalno značajan stupanj precijenjenosti zapadnog gospodarskog opterećenja i daleko veći paritet u relativnoj ekonomskoj moći s Kinom i Rusijom.

Prije nego s entuzijazmom prihvatimo novu željeznu zavjesu…

Koliko je ovo uopće bitno? Kao prvo, čini se da rat u Ukrajini i napetosti na Pacifiku ubrzavaju podjelu svijeta na političke i ekonomske blokove nalik hladnom ratu. No, dok je Zapad činio više od 50% globalnog BDP-a na početku Hladnog rata – sa Sjedinjenim Državama koje su dominirale globalnom proizvodnjom i imale ogromne godišnje trgovinske viškove – čini se da je Zapad danas u slabijoj, ako ne utvrđenijoj poziciji moći, i njegovi glavni protivnici na izvjestan su način jači od komunističkog bloka 1948.

Prije nego što s entuzijazmom prihvatimo novu željeznu zavjesu, vrijedi zastati i razmisliti koliko će se zemalja u svijetu dobrovoljno staviti na našu stranu. Zemlje onoga što smatramo “Zapadom” će – iz ideoloških i povijesnih razloga, uz gospodarsku i vojnu povezanost – nesumnjivo ostati relativno ujedinjene.

Ali Zapad čini samo oko 13% svjetske populacije, a Kina i Rusija zajedno čine oko 20%. To ostavlja oko dvije trećine čovječanstva “nesvrstanim”, poziciju koju bi većina njih željela zadržati. Ako ih natjeramo da izaberu stranu, mogli bismo biti iznenađeni mnogim rezultatima.

Skup zemalja koje sudjeluju u sadašnjim sankcijama Rusiji, zapravo, otežava reći da li se nova željezna zavjesa povlači oko naših protivnika ili oko samog Zapada. Zemlje i nominalni saveznici SAD-a, kao što su Indija i Saudijska Arabija, bili su posebno glasni u svom odbijanju da zauzmu stranu u sukobu u Ukrajini.

Dedolarizacija globalne ekonomije

Barometar koji govori o ovoj dinamici je nafta. Sa zapadnim sankcijama nad najvećim svjetskim izvoznikom nafte, cijene su predvidljivo skočile u nebo, s oko 75 dolara po barelu na početku godine na više od 110 dolara danas. Ali zemlje koje su odbile sudjelovati u sankcijama sada iskorištavaju priliku da pregovaraju o isporuci ruske energije uz velike popuste.

Ako Rusija još uvijek može prodavati naftu diljem svijeta, zemlje poput Indije mogu pregovarati o cijenama ispod tržišnih, a zapadni potrošači bivaju zatrpani napuhanim cijenama, tko je zapravo sankcioniran? Sličan princip primjenjuje se na naoružanje američkog dolara i zapadnog financijskog sustava općenito: Ako se nezapadnim zemljama sve više govori da su pristup dolarima i sustavi transakcija poput SWIFT-a uvjetovani politikama donesenim u Washingtonu koje ne moraju nužno biti u njihovom vlastitom interesu, rezultat može biti dedolarizacija globalne ekonomije, a ne jačanje zapadnog poretka.

Ništa od ovoga ne znači da je brutalna invazija na Ukrajinu bila išta manje od zvjerstva i da bi se doista mogle zahtijevati izvanredne mjere kako bi se suprotstavilo ruskom ekspanzionizmu i njegovim implikacijama na globalni mir i stabilnost. No moguće je da Zapad, u naletu samopravednosti i potrebe da zadovolji razne domaće interese, može bezglavo zaroniti u budućnost u kojoj se globalni jug i mnogi drugi, osim toga, osjećaju sve više pod pritiskom da naprave izbor koji ne žele napraviti, a što može ostaviti Zapad izoliranijim nego ikad prije u moderno doba.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.