Danas je Skupština Crne Gore, u rane jutarnje sate, nakon cjelodnevne rasprave, usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Za zakon su glasovali poslanici vladajuće koalicije (Đukanovićev DPS-LP, SD, Bošnjačka stranka, Albanci odlučno i Hrvatska građanska inicijativa) te oporbenog SDP-a. Ostatak oporbe, na čelu s velikosrpskim Demokratskim frontom (DF), bili su protiv.
Tijekom burne rasprave, za koje su predstavnici DF-a predložili čak 103 amandmana, a u jednom trenutku upotrijebili pirotehničke naprave te poticali ulične demonstracije, na njihovoj je strani bila Metropolija crnogorsko-primorsko Srpske pravoslavne crkve (SPC) na čelu s metropolitom Amfilohijem, koju podržava srpska i ruska državna politika. Značajno je spomenuti da je SPC vršila pritisak na Katoličku crkvu i Islamsku vjersku zajednicu u Crnoj Gori da se „ne miješaju“ u ovo pitanje.
Kontroverze vezane uz sâm zakon ne odnose se na predmet zakonskog teksta, inače tipičnog pravnog dokumenta o slobodi i pravima vjerskih zajednica, pojedinih vjernika, ali i nevjernika, koji je usklađen s preporukama Venecijanske komisije, osim u dijelovima koji se odnose na imovinska prava crnogorske države nad vjerskim objektima što su ne samo dio kulturne baštine Crne Gore nego su bili u državnom vlasništvu prije nasilnog uništenja crnogorske državne nezavisnosti 1918. Drugim riječima, riječ je o crkvama i manastirima koje je SPC (formalno utemeljena tek 1920.) prigrabila od autokefalne crnogorske pravoslavne metropolije, koja je svoju nezavisnost izgubila u isto vrijeme kad i sama Crna Gora, pod velikosrpskim jugoslavenskim monarhističkim režimom. Politika prema primatu SPC nije se promijenila ni pod komunističkim režimom, jer su pokušaji uspostavljanja autokefalne Makedonske pravoslavne crkve bili sustavno sprječavani od SPC.
Raspadom Jugoslavije independistički pokret u Crnoj Gori iznjedrio je traženja za obnovom Crnogorske pravoslavne crkve (CPC), do čega je i došlo 1993. godine. No, ova mala zajednica, bez velikog broja svećenika i vjernika, dijelom iz zbog korjenite ateizacije crnogorskih nacionalnih snaga, morala se suočiti s moćnijom SPC-om, koja je po mnogo čemu predstavljala kontinuitet rojalističkih, četničkih i velikosrpskih snaga, koncentriranih u dijelovima Crne Gore, posebno na sjeveru. Nakon nezavisnosti, Đukanićevo vodstvo je okolišalo je oko vjerske politike, ali suočeno sa subverzivnom politikom, posebno nakon ruskog pokušaja atentata na predsjednika Đukanovića 2016. godine i ulaska Crne Gore u NATO-savez 2017., odlučilo se suprotstaviti zloporabi vjerskih osjećaja sa strane SPC, a sve u korist denacionalizacije Crne Gore i slabljenja njene nezavisnosti. Usvajanje današnjeg zakona važan je korak u smjeru ograničenja velikosrpskog djelovanja na jugu jadranskog prostora.
Valja dodati da je SPC svjesna posljedica obnove pravoslavne autokefalnosti u Crnoj Gori i Makedoniji. Slični zahtjevi su mogući drugdje – u Bosni i Hercegovini, pa i Hrvatskoj. Sve što se odnosi na pitanje crkvenog vlasništva u Crnoj Gori nije bitno drukčije ni u onim dijelovima bivše Austro-Ugarske čije su pravoslavne eparhije također uključene u SPC 1920. godine, gotovo redovito mimo pravne procedure.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
