Ovoga je ljeta skupina znanstvenika predvođena Ivarom Giaeverom, norveškim nobelovcem, objavila Deklaraciju o svjetskoj klimi s osnovnom porukom: ”Nema klimatskoga izvanrednoga stanja”. Deklaracija je nastavak inicijative započete 2019. godine kojom se zahtijeva da se javne i znanstvene rasprave o klimatskim promjenama temelje na podatcima, a ne vjerovanjima, te da znanost o klimi bude manje politička, a okolišna politika više znanstvena, piše u svojoj kolumni za Glas Koncila prof. dr. sc. Valerije Vrček.
Politička i znanstvena ortodoksija o klimi
Posebno je oštar prema političkoj i znanstvenoj ortodoksiji Richard Lindzen, profesor atmosferske fizike i potpisnik Deklaracije, koji tvrdi da su milijarde dolara utrošene u propagandu koju provode ”znanstvenici ovisni o projektima” i ”novinari zavedeni klimatskom agendom”: ”Ovaj klimatski narativ je apsurdan!”
Deklaraciju je potpisao i Antonino Zichichi, profesor fizike i član Papinske akademije za znanost, koji već godinama upozorava: ”Tvrdnja da je čovjek odgovoran za klimatske promjene neopravdano je preuveličana, a katastrofična proročanstva nisu realna.”
Modeli nisu recepti ni rješenja
Mnoge službene tvrdnje kojima se protive autori i potpisnici Deklaracije rezultat su računskih modela, a ne empirijskih istraživanja. Modeli kao takvi nisu pogrješka jer su – modeli, ali pogrješno je na njima ukotviti politička i gospodarska rješenja. Modeli nisu recepti. Modeli su znanstveni alat, koji služe za otvaranje, a ne zatvaranje dijaloga.
U Deklaraciji se problem neadekvatnih klimatskih modela smatra središnjim jer ”vjerovati u izračune klimatskih modela znači vjerovati u podatke koje je vlasnik modela unio u račun”. Stoga autori Deklaracije podsjećaju na ranije pogrješne procjene. ”Zagrijavanje atmosfere mnogo je sporije od najave Panela za klimatske promjene (IPCC), koja se temeljila na modelnom proračunu antropogenoga učinka.”
Čovjek (ni)je štetočina
Drugi središnji problem predstavljen u Deklaraciji, možda i najvažniji, jest tvrdnja da je čovjek glavni krivac za klimatske promjene. To je postala svakodnevna retorika prema kojoj je čovjek štetočina, a ugljični dioksid njegov otrov.
Međutim, u Deklaraciji znanstvenici podsjećaju da ”ugljični dioksid nije onečišćivalo, nego je presudan za život na Zemlji”. Ignorirati korisna svojstva toga plina, poput učinka na povećanje produktivnosti biljaka, znači rabiti loš računski model. Deklaracija je rijedak pokušaj da se spriječi politička fiksacija i medijsko iživljavanje prema kojem je svaka vremenska prognoza posljedica čovjekova izdahnutoga zraka.
Optužbe na račun ljudi i njihovih djelatnosti nalikuju na humanistički mazohizam, na nepotrebnu isključivost kojom je, eto, važnije spasiti prirodu nego nahraniti čovjeka. Sličan poremećaj nedosljednosti zelenih ekstremista otkriva i papa Franjo u enciklici ”Laudato si’”: ”Zabrinjava činjenica da kada neki ekološki pokreti brane integritet okoliša, oni katkad ne primjenjuju ta ista načela kada je riječ o ljudskom životu.’
>Prof. Vrček: Što povezuje pandemiju i klimatski poremećaj?
Cenzura, opet
Deklaraciju je potpisalo više od tisuću i sto znanstvenika širom svijeta (uključujući Hrvatsku). Oni nisu vlasnici istine, ali njihovi prigovori održavaju znanstvenu raspravu – živom. Ili, kako to piše u tekstu Deklaracije: ”Ono što vrijedi nije broj stručnjaka, nego snaga argumenata.”
Njihove su sumnje mnogima gnjavaža u vrijeme kada su političke odluke već donesene, a podjela (zelenih) interesa već dogovorena. Medijska cenzura nad pandemijskim deklaracijama (Barringtonska, Rimska) nastavlja se ovih dana nad raspravama o klimi. Javnost će vjerojatno biti zakinuta za informacije o toj deklaraciji. Eksperti za istinu, provjeritelji činjenica i posjednici dokaza već su obilježili klimatske skeptike, nekima ukinuli statuse na mrežnim servisima ili odgodili intervjue.
>Prof. Vrček: Pandemijska lekcija iz Švedske – ’zatvaranje’ je epidemiološki promašaj
Nepažljivim čitanjem ili ignoriranjem Deklaracije glavnostrujaški mediji mogu pokazati svoju potkupljivost ili nepismenost. Jer ”klimatski skeptici” ne zanemaruju klimatske poremećaje niti niječu globalno zagrijavanje. No smatraju da nema čvrstih potvrda da je učinak ljudskih aktivnosti na klimu presudan pa stoga nisu potrebne drastične mjere ugljične neutralnosti. Politika ”nultoga CO2” u interesu je zelene industrije, baš kao što je radikalna javnozdravstvena politika u vrijeme pandemije bila u interesu farmaceutske industrije.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček predstojnik je Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.