Prof. Vrček: Što povezuje pandemiju i klimatski poremećaj?

Promišljajući vrijeme praćeno pandemijom koronavirusa i vrijeme uskovitlano klimatskim promjenama, mnogi su intelektualci uočili sličnosti biološkoga i meteorološkoga alarma. Jedan od njih, Ramesh Thakur, profesor emeritus s australskoga sveučilišta u Canberri i bivši savjetnik generalnoga tajnika Ujedinjenih naroda, pokušao je u osam slika sažeti i prikazati sličnosti globalne epidemije i globalnoga zagrijavanja. Neke su usporedbe poznate, neke su ljudima promakle, a neke su teško shvatljive bez pažljiva promatranja…, piše prof. dr. sc. Valerije Vrčak za Glas Koncila.

Licemjerne elite

Prvi je zajednički element pandemije i klimatskih poremećaja – licemjerje elita. S jedne je strane slika Borisa Johnsona, premijera Ujedinjenoga Kraljevstva, koji u vrijeme »brutalnoga« zatvaranja nacije bez maske i distance uživa u političkim domjencima, a s druge je strane slika Grete Thunberg, maloljetne proročice klimatske apokalipse, koja sa svojom posadom, zbog jednoga običnoga predavanja, putuje preko Atlantika i ostavlja iza sebe prljave karbonske otiske. Ili kako to Thakur slikovito opisuje: »Uznemirujući aspekt nisu trivijalni detalji korona-partijanja, nego to da elite koje su uvele drakonske mjere i zapovjedile policiji da ih nasilno provodi vjeruju da su te mjere – besmislene!«

Stoga se može postaviti slično pitanje: Vjeruje li Greta Thunberg, (samo)proglašena zaštitnica Zemljine atmosfere, da je čovjek – ekološki karcinom svijeta?

Modeli promašaja

Drugi element koji povezuje pandemiju i klimatski poremećaj jest razilaženje između znanstvenih modela koji kreiraju javne politike i stvarnih podataka na terenu koji su u suprotnosti s predloženim (kompjutorskim) modelima. Navedimo tek jedan primjer, a Thakur ih navodi sijaset. Službeni izvještaj Pentagona iz 2004. godine bio je jasno upozorenje: »Do 2020. godine mnogi će europski priobalni gradovi biti potopljeni, Britaniju će zahvatiti sibirske hladnoće, a ostatak će svijeta biti suočen sa megasušom, glađu i ratovima.« Takva zloguka proročanstva pratila su, također, svjetski sukob protiv koronavirusa: raspad zdravstvenoga sustava, stotine milijuna umrlih, dugoročne zdravstvene posljedice zaraze… Osim promašenih prognoza, neostvarene prijetnje iz laboratorija narušile su povjerenje javnosti u – znanost.

Proizvodnja straha

Treća je zajednička karakteristika pandemije i klimatskoga poremećaja »širenje straha i panike kao sredstva kojim se podupiru drastične političke akcije«. Obje su se agende pokazale vrlo uspješnima. Sve ankete redovito i konzistentno pokazuju pretjerana vjerovanja u rizike i prijetnje epidemije i globalnoga zagrijavanja. Najbolji primjer da je čovječanstvo već osuđeno, čime se promiče kultura beznađa i očaja, smatra Thakur, sadržan je u Gretinu pokliču: »Kako se osuđujete!?«, misleći pritom na krađu njezinih snova i djetinjstva ispraznim riječima.

Neupitne istine

Pozivanje na znanost četvrti je element koji povezuje javne politike i odluke u suočavanju s epidemijom i klimom. Iako je znatiželja znanstvenika i sumnjičavo preispitivanje stvarnosti u srži svake znanosti, nametanje znanstvenoga konsenzusa pratilo je borbu protiv koronavirusa i ugljičnoga dioksida. Kako bi se osigurao konsenzus, brojke su preuveličavane, oprječni podatci su eliminirani, a glasovi skeptika utišani. Tako su stvorene znanstvene dogme poput one da je »zagrijavanje planeta posljedica ljudskih aktivnosti« ili da »nošenje maski spašava živote«.

Thakur podsjeća da su klimatski aktivisti okupacijom znanosti postali »portiri koji imaju pravo osigurati ulazak u odjele za klimu samo pravovjernima, a recenzijom spriječiti pojavu suprotnoga mišljenja«. S druge strane Thakur navodi slučaj Anthonyja Faucija i Francisa Collinsa koji su se svojim znanstvenim autoritetom i političkim položajem obrušili na autore »Barringtonske deklaracije«, na vrhunske svjetske epidemiologe, kako bi očuvali svoju verziju istine o pandemiji.

Preostale slike koje zrcale strukturnu sličnost pandemije i klimatskoga poremećaja govore o državi dadilji, o moralnoj ucjeni, o induciranju ekonomskih i socijalnih nepravda te o pojavi međunarodnih tehnokrata. Sve ih zajedno Thakur rabi kao upozorenje da će se slabljenjem protupandemijskih mjera pojačati aktivnosti protiv globalnoga zagrijavanja.

O autoru

* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček predstojnik je Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.