Još jednom iz Srbije dolazi svojatanje dubrovačke književnosti, a sve kao dio projekta “srpskog sveta”, u režiji vlasti iz Beograda. “Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski”, glasila je udarna vijest na naslovnici dnevnika Politika u nedjelju 13. kolovoza.
>Hitrec: Srbijanska glad za svojatanjem hrvatske kulture
Svojatanje Dubrovnika
Slavko Petaković, redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu u intervjuu za list Politika pozvao se na filologa Milana Rešetara koji je tvrdio kako je “Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski”, posrbio je Marina Držića, pa pozvao na monografije “Dubrovačka književnost u srpskoj istoriji književnosti”. Prema Slavku Petakoviću, Srbija treba nastaviti tvrditi kako je manje-više sve gdje se u prošlosti govorilo i pisalo štokavštinom, pripada srpstvu, baš kao i Dubrovnik i tamošnja književnost.
Istog dana, Politika je objavila tekst Deklaracije o granicama srpske književnosti, koja je usvojena na Četvrtoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji održanoj 24. i 25. lipnja u Tršiću uz zaključak da ona treba biti jedan od strateških dokumenata prilikom utvrđivanja trasa kulturne politike. Podsjeća se da u prvim pasusima nove deklaracije srbista piše da se granice srpske književnosti ne mogu potpuno precizno odrediti, ali da “obuhvataju “celokupni korpus srpske književnosti: narodnu, staru (uključujući i dubrovačku književnost) i novu književnost”, prenosi Jutarnji list.
Pet kriterija
Za precizno određenje nacionalnih granica srpske književnosti srbističke katedre ističu uvažavanje pet kriterija, među kojima je prvi “jedinstvo srpske nacije, kulture i književnosti bez obzira na državne i regionalne razlike”, tu je i pravoslavlje, te težnja “ka što jasnijem određenju granica srpske književnosti”. Posljednji princip je “Razumijevanje pojava dvostruke pripadnosti (poput dubrovačke književnosti i dijelova narodne književnosti).
Prema Željku Joziću, ravnatelju Instituta za hrvatski jezik, opovrgavanje takvih teza relativno je lak posao, jer su one potpuno neutemeljene i u znanstvenom smislu posve bezvrijedne, a na tragu je velikosrpskih političkih pretenzija, koje su se razbuktale u drugoj polovici 19. stoljeća s Karadžićevom knjižicom “Srbi svi i svuda” te “Načertanijama” Ilije Garašanina.
Tvrde da se u Dubrovniku govori srpski
“Ta se teza temelji na nekim povijesnim krivotvorinama poput one da na popisu stanovništva iz 1890. godine u Dubrovniku svi njegovi žitelji govore srpski, a ne hrvatski (austrijske su vlasti kao materinski jezik u popisnici nudile samo “serbokroatisch”), do nekih citata rijetkih hrvatskih političara s kraja 19. stoljeća od kojih se najčešće navodi jedna Nodilova rečenica, koja je potpuno izvađena iz konteksta vremena i prostora.
Može se ta teza rušiti primjerima iz djela hrvatskih književnika iz Dubrovnika poput Mavre Vetranovića, Dominka Zlatarića i Vladislava Menčetića, koji su, i ne samo oni, svoj jezik nazivali hrvatskim imenom, a poznato je da se jezik starije hrvatske dubrovačke književnosti nazivao i drugim imenima (slovinski, dubrovački, naški), ali se nije nazivao srpskim, što dovoljno govori o tome koliko je “oduvek srpski”. Dakle, vrlo je lako opovrgnuti takvu tezu, ali mi se to danas čini potpuno suvišnim, jer je to dosad učinjeno već bezbroj puta”, objasnio je Jozić.
>Srpskim lingvistima hrvatski je varijanta srpskog jezika: Što o tome kažu hrvatski jezikoslovci?
Karadžićeva teza
On podsjeća da nije nevažno spomenuti da je Rešetar u nekim svojim radovima slijedio Karadžićevu tezu o štokavskome kao isključivo srpskome narječju i da je potkraj života za nagradu primljen u Srpsku kraljevsku akademiju. “Potpuno promašena, davno znanstveno opovrgnuta i neodrživa teza da su svi štokavci Srbi vuče korijene iz Karadžićeva pamfleta “Srbi svi i svuda”, u kojemu su jedino čakavci “pravi Hrvati”, Hrvate kajkavce proglasio je Slovencima, a Hrvate štokavce Srbima, samo što oni to “nikako da priznadu”.
Već je odavno, pogotovo radovima najvećeg filologa s ovih prostora Stjepana Ivšića, dokazano da kajkavci nisu Slovenci, a da su štokavštinu u prošlosti činile dvije velike i poprilično različite cjeline: zapadna i istočna, pri čemu dubrovački govor pripada zapadnoj štokavštini i zbog čega se i danas govor Dubrovnika i, primjerice, Bileće u istočnoj Hercegovini umnogome razlikuju”, kaže Jozić.
Svojatanje hrvatskog naslijeđa
Međutim, ovo nije ni približno prvi puta da Srbija svojata hrvatsko naslijeđe. Prije nekoliko godina, Matica srpska je u okviru edicije Deset vekova srpske književnosti u 11. kolu svoje biblioteke objavila djela Marina Držića, nakon čega su iz hrvatskih institucija uslijedile oštre reakcije. U Srbiji to ignoriraju pa je Zlata Bojović objavila “Antologiju poezije Dubrovnika i Boke kotorske”, prema kojoj to također pripada srpskoj književnosti, a još ranije među Srbe je ubačen i Ivana Gundulić. Prije dvije godine u sve se i formalno uključila Republika Srbija donošenjem Zakona o kulturnom nasleđu.
>Goran Galić: Hrvatsko-srpski u Zagrebu i Šibeniku 2022. kada će hrvatski jezik dobiti odgovarajući status i zaštitu?
Što radi hrvatska politika?
Očigledno se radi o kontinuitetu srpske politike, zbog čega je logično pitati, treba li Hrvatska pri pregovorima Srbije s EU, inzistirati da Beograd odustane od dosadašnje strategije?
“Nažalost, činjenica je da, kao ni u političkom smislu, ni u srbijanskom jezikoslovlju nije gotovo nimalo došlo do pozitivnih pomaka. Kontinuirano se nastavlja s potpuno odbačenim i već odavno opovrgnutim pseudoznanstvenim tezama o tome kako su svi štokavci Srbi i kako zapravo hrvatski jezik ne postoji, nego je to samo jedan od naziva za srpski. Žalosno je da je takva krivotvorina bila ubačena i u neke srbijanske udžbenike, na što je Institut za hrvatski jezik prvi upozorio prije gotovo dvije godine. Da je riječ o potpuno neodrživoj i neznanstvenoj postavci, na koju je primjereno reagirala i hrvatska politika, potvrdilo je naknadno i srbijansko ministarstvo prosvjete koje je povuklo te udžbenike iz prakse”, podsjeća Jozić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa