Sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije, koja je 18. i 19. lipnja održana u Tršiću, rodnom mjestu Vuka Stefanovića Karadžića, jednoglasno su usvojili “Deklaraciju o granicama srpskoga jezika”. Komentirali su je hrvatski jezikoslovci Ranko Matasović i Željko Jozić.
Na konferenciji na kojoj je “deklaracija” usvojena sudjelovali su predstavnici “svih
srbističkih katedri na svim filološkim, filozofskim, učiteljskim i pedagoškim fakultetima u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, uključujući i predstavnike Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književnost i umet-nost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja u Beogradu”.
Akademik Matasović: ‘Kolege iz Srbije iritiraju svojim provokacijama o jeziku’
“Kolege iz Srbije redovito nas, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima od nekoliko mjeseci, iritiraju svojim provokacijama o jeziku, i moram priznati da mi je to već dosadilo. Doista bih volio da s njihove strane barem jednom, umjesto velikosrpske propagande, čujemo i nešto što doprinosi boljem znanstvenom razumijevanju odnosa među južnoslavenskim idiomima. Čitajući njihovu najnoviju “Deklaraciju” teško je i početi objašnjavati što je sve u njoj iskrivljeno, pogrešno, besmisleno: od teze da je Vuk Karadžić imao presudnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika na novo-štokavskoj osnovici (Dalibor Brozović davno je pokazao da nije), do teze da su žumberački grkokatolici bili Srbi (u doba njihova doseljenja takvo nacionalno određenje nije imalo smisla). I, kao što svaki dijalektolog zna, jasne, nacionalno određene jezične granice moguće je postavljati samo među standardnim jezicima, odnosno područjima njihove službene uporabe, a ne i među govorima, dijalektima i narječjima”, rekao je za Večernji list akademik Ranko Matasović.
Najavio je kako će na novu srpsku deklaraciju reagirati i Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a, na čijem je čelu.
> Novi članovi HAZU-a: Što je o hrvatskom jeziku rekao Štambuk, a što Maša Kolanović?
Jozić: ‘Deklarativno kvaziinstitucionalno nastojanje’
Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić kaže kako je riječ o “toliko marginalnoj i irelevantnoj konferenciji da se ona praktički potpuno ignorira čak i u Srbiji pa mi se čini pomalo pretjeranim pridavati takvim i sličnim konferencijama i deklaracijama medijsku pozornost u Hrvatskoj”.
“Riječ je očito o deklarativnom kvaziinstitucionalnom nastojanju da se udahne nov život potpuno promašenoj ideji o srpskome jeziku kao nadjeziku, odnosno ideji o tome da osim srpskoga, slovenskoga, bugarskoga i makedonskoga ne postoji nijedan drugi južnoslavenski jezik. Takva se teza bila provukla čak i u udžbenike srpskoga jezika prošle jeseni, ali su je politički krugovi u Srbiji nedavno odbacili pa je ovo vjerojatno neki oblik kompenzacije, odnosno pokušaja spašavanja srbijanskoga jezi-
koslovnoga autoriteta, kojemu je i domaća politika ozbiljno zaljuljala temelje. Ipak, valja biti na oprezu jer dobar dio potpisnika te deklaracije utječe na razvoj srbistike, a koji ni u kojem slučaju nije znanstveno utemeljen jer negira postojanje, između ostalih, i hrvatskoga jezika”, dodao je Jozić.
Što je navedeno u ‘deklaraciji’?
Zanimljivo je da u tom dokumentu nijedan srpski lingvisti nije naveden poimence. U “deklaraciji” Šokce i Hrvate sa Žumberka proglašavaju Srbima, tvrde da je “Vukov srpski književni jezik i pravopis usvojen u svim tadašnjim državama i provincijama gdje je živio jezikom objedinjen narod srpski: Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini”, a da jedino nije prihvaćen Vukov naziv jezika, pa se poslije, u SFRJ, nazivao srpskohrvatskim ili hrvat -skosrpskim.
Kad se raspala SFRJ, kažu, pojavio se pod još četiri imena: kao hrvatski, bošnjački/bosanski, crnogorski i kao bunjevački jezik iako je to “isti zajednički lingvistički jezik”. Odnosno, to su “samo različite varijante jednoga istoga lingvističkog Vukova i vukovskog srpskoga jezika”. Te varijante, tvrde, imaju status političkog jezika, a status lingvističkog jezika ima jedino srpski jezik. U skladu s tim, zaključuju, njegove lingvističke granice podudaraju se s granicama njegovih varijanata.
