Svjedočeći suvremenim društvenim, političkim, obrazovnim, gospodarskim, nacionalnim i kulturnim događanjima u dijelu Europe koji se zove Republika Hrvatska, vraćam se u mislima na Europu Krležina vremena. Pokušavam pronaći sličnosti i razlike između toga Staroga Kontinenta pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, Europe Krležina vremena, i današnje ujedinjene Europe.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dobri stari Krleža kaže: “Europa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Ona je danas rafinirano bezglava (…).” Budući da je ta bezglava rafiniranost Europe prepoznatljiva i danas, moglo bi se reći da se na našem Starom Kontinentu ništa, ili gotovo ništa, nije mijenjalo zadnjih osamdeset godina ( Krležin esej Europa danas nastao je prije 1950. godine): još se uvijek ratuje na europskom tlu, veliki i moćni ščepaju (danas, doduše, nešto sofisticiranije) male i nemoćne, podanički mentalitet tradicionalno potlačenih primjetan je pri donošenju bilo koje odluke EU-a, definicija demokracije formulira se prema potrebi moćnika i nasilnika…
Što se, pak, kršćanske tradicije tiče, vratili smo se mnogo dalje od Europe Krležina vremena. Stigli smo u Stari Rim, te ga čak i nadmašili. Kršćanstvo izdiše pred izmještanjem starorimskih javnih kupališta na ulice velikih svjetskih gradova. Marcusu Aureliusu Koti javna su kupališta pomagala otkrivati obdarenosti istospolnih partnera. Danas bi to mogao daleko lakše činiti na mnogo prostranijem terenu.
Dvostruki kriteriji prema Hodu za život i ‘Paradi ponosa’
Nedavno čitam kako je nedopustivo vođenje djece u povorku Hoda za život – jer je to nametanje odgoja mladih “u nazadnjačkom duhu”. No vođenje djece u ‘Paradu ponosa’, u kojoj prije dvije godine žena u haljini ukrašenoj prezervativima vodi za ruku dijete predškolske dobi, prikazana je kao čin odgoja utemeljenog na “ljubavi, toleranciji, slobodi odgoja djece i mladih, podršci slabijima i njegovanju jednakosti među ljudima”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Spremajući ispite tijekom studija sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prijateljevala sam i s gayevima i s lezbijkama. S većinom njih ostala sam u kolegijalnim i prijateljskim odnosima i danas. Vezalo me uz njih više njihovih naglašenih osobina: odanost, smisao za lijepo, sklonost umjetnosti, širina duhovnih horizonata… Raspravljajući o Matošu, Krleži, Kafki,Wildeu ili Virginiji Woolf, ljudima iz moga tadašnjega kruga kolega i prijatelja važnija su bila iznesena mišljenja o stvaralaštvu domaćih i svjetskih velikana i umjetnika riječi od različite seksualne orijentacije sudionika rasprava.
Zašto ne sudjelovati na ‘Paradi ponosa’?
Kada sam prije nekoliko godina s tim prijateljima razgovarala o opravdanosti ‘Parade ponosa’ i ponašanja pojedinaca u njoj, nisam primijetila razliku u našim mišljenjima. Njihov odgovor na moje pitanje zašto ne sudjeluju u Paradi ponosa mogu svesti na nekoliko sažetih rečenica: Seksualna je orijentacija stvar intime na koju ima pravo svako slobodno ljudsko biće. Budući da je intima nešto najosobnije što čovjek posjeduje, kultura dobroga građanskoga odgoja nalaže svakom pojedincu da pozorno bira mjesto, trenutak i okruženje u kojemu će podijeliti to svoje najunutarnjije u sebi.
Raskalašeno javno razmetanje vlastitom intimom nije osobina uljuđenoga ponašanja. Prisjećajući se tih stavova, pada mi na pamet svjetski poznati glazbenik Elton John, gay po svojoj seksualnoj orijentaciji. Nakon s njim objavljenoga intervjua u časopisu Rolling Stone 1976. godine, upitan je zašto nije ranije govorio o svojoj homoseksualnoj orijentaciji. Odgovorio je kratko i jasno: ” Nikada prije nisam govorio o svojoj homoseksualnoj orijentaciji jer me nitko nije pitao za to.”
U takvoj Europi koja, po Krleži, “ne zna što znade” Hrvati dnevno znadu nekritički dokazivati svoju odanost i poniznost, slijepu sljedbu i provedbu svega čega se bezglavi sjete.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Britki Matoš prije više od stotinu godina pisao je o razlozima hrvatskih nevolja: ” Baš zato što Hrvatsku iznevjeruju ljudi velikoga dara, hrvatstvo izgleda glupanima sinonim gluposti, pa ga se odriču kao svjedočbe siromaštva (…).”
Odricanje vlastitog jezika
Prvo čega su se u svojoj slobodnoj domovini Hrvati odrekli jest vlastiti jezik.
Glupani kojima je hrvatstvo sinonim gluposti prvo su krenuli u devastaciju školskoga kurikula svoga jezika. Zadnjih dvadesetak godina traje akcija čišćenja nastavnoga predmeta Hrvatski jezik od “suvišnih i djeci teških predmetnih sadržaja”.
Čitanke su siromašnije za više antologijskih djela hrvatskih klasika, a iz jezičnih je udžbenika izbačeno podosta “onoga što opterećuje učenika”. Struka se iz učionica godinama uzaludno opirala takvom pristupu. Uporno je tvrdila da nije problem u količini već u načinu prezentiranja sadržaja učenicima, da se treba više inzistirati na kvalitetnom stručnom usavršavanju učitelja i na povećanju tjednoga broja sati nastavnoga predmeta, da je nužno poraditi na kriterijima vrednovanja koje češće diktiraju ljudi izvan odgojno-obrazovnoga sustava nego sami učitelji, tj. da treba učiteljima dati više autonomije u praćenju i vrednovanju učenika.
Unatoč svim spomenutim sugestijama struke, u izradbu predmetnoga kurikula krenulo se s nekim novim ” stručnjacima”, bez jasno razrađene metodologije. Takvim pristupom, usmjerenim prije svega na reduciranje predmetnih sadržaja, došlo je do narušavanja vertikale u odgojno-obrazovnom procesu. Jednostavno rečeno, počeli smo zidati nebodere bez čvrsto ukopanih temelja pa su pukotine na katovima postajale sve vidljivije i opasnije. Te su pukotine naročito uočljive na Državnoj maturi. Kako će učenik trajno usvojiti neki sadržaj ako ne poznaje ono iz čega taj sadržaj proizlazi?! Posljedica takvoga pristupa jest površno znanje prolaznoga karaktera, tj. poluobrazovanost i polupismenost.
Koliko posvećujemo hrvatskom jeziku?
Matoševi glupani (a naši hodočasnici iz Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske) išli su tako daleko da su prije izradbe predmetnoga kurikula ( vrijeme donošenja
Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda, kraće HNOS- a) profesorima hrvatskoga jezika na stručnim skupovima iznosili lažne ankete koje “pokazuju da hrvatski učenici u hrvatskim školama najviše mrze nastavni predmet Hrvatski jezik”! Izgovarali su oni na tim skupovima i čuvenu rečenicu: ” Iz nastavnoga predmeta Hrvatski jezik mora se izbaciti 30 – 50% sadržaja.”
Provoditelji tih “anketa” i autori famoznih postotaka kasnije su se kitili( i još se uvijek kite) etiketom velikih domoljuba. Svojim problematičnim i agresivnim pristupom te su hrvatske “veličine” gurnule vlastiti jezik daleko iza stranoga jezika u našim školama te time ujedno stvorile i preduvjet za bujanje budućih nacionalno neosviještenih mladih ljudi koji će zbog svoje poluobrazovanosti, tj. polupismenosti biti jeftina radna snaga na europskom tržištu. I danas smo tu gdje jesmo!
O odnosu samostalne hrvatske države prema svome jeziku najbolje svjedoči tjedni broj sati Hrvatskoga jezika u našim osnovnim školama. Dok mi u petom i šestom razredu imamo pet, a u sedmom i osmom razredu četiri sata tjedno, Finci su svome jeziku posvetili 14 sati tjedno, Francuzi 10 (misle dodati još dva sata), Mađari 6 – 8 sati…
Trebamo li se čuditi logici naše mladeži po kojoj im je engleski jezik često bliskiji i uhu ugodniji od hrvatskoga?! Živjela hrvatska glupost koja je bez imalo svijesti o vlastitoj opstojnosti ponizno ušetala u, kako bi Krleža rekao za Europu, ” izlog pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla”.
U tom bi izlogu našem domoljublju, tradiciji i etičkim načelima koja iz te tradicije proizlaze jednoga dana moglo biti neudobno, onako – rafinirano i bezglavo.
Hvala na toj mogućnosti Matoševim ljudima velikoga dara!
O autorici
* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja Hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
![Pinterest](https://pinterest.com/pin/create/button/?url=https://narod.hr/hrvatska/prof-pavic-hrvati-znadu-dokazivati-slijepu-sljedbu-i-provedbu-svega-cega-se-bezglavi-sjete&media=https://narod.hr/wp-content/uploads/2022/12/20211012_133757.jpg&description=U takvoj Europi koja, po Krleži, "ne zna što znade" Hrvati dnevno znadu nekritički dokazivati svoju odanost i poniznost){kind=link}