Amerika i Beograd – masakri u školama! Pozivi na pojačani oprez u Hrvatskoj ostali su samo na deklarativnoj razini: “Treba poduzeti veće mjere opreza…” O kojim je to mjerama riječ, ostalo je na ravnateljima i učiteljima hrvatskih škola da sami odluče. Resorni je ministar, uglavnom, tvrdio da su “hrvatske škole sigurne”, piše Ivanka Pavić.
Čuvši za strašni masakr u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko, zgrožena sam se prisjetila jedne situacije iz škole kojoj sam svjedočila prije tridesetak godina. Radeći u popodnevnoj smjeni, odjednom sam čula vrisak iz susjedne učionice. Panično sam istrčala prema mjestu vriska i ugledala uplakanu kolegicu kako se drži za obraz pred svojim šokiranim razredom.
Smirujući kolegicu, uspjela sam doznati da je u razred usred nastave bez riječi ušetao jedan tata, krenuo prema profesorici, ošamario je i slobodno išetao i iz učionice i iz školske zgrade. Kada smo sutradan razmatrali taj događaj na sjednici Učiteljskoga vijeća, stručna suradnica nas je izvijestila da škola po postojećem Protokolu ne može pokrenuti odgovarajući postupak protiv tate nasilnika. Kolegici je sugerirano da pokrene privatnu tužbu protiv toga roditelja. Nakon toga je napadnuta kolegica, svjesna svoje bespomoćnosti, otišla na bolovanje. Trebala se oporavljati od pretrpljenog šoka.
>Vukušić o tragediji u Prečkom: Ovo su posljedice liberalizacije sustava
Incidenti u hrvatskim školama nisu novost
Da hrvatske škole nisu bile pošteđene ozbiljnih ugroza kako od svojih učenika, tako i od njihovih bližnjih, svjedoče široj javnosti već poznati podatci. Prisjetimo ih se.
U listopadu 1999. godine dogodio se u jednoj sesvetskoj školi napad sa smrtnim posljedicama. Napadač je bio djed koji je pištoljem “riješio” problem svoga unuka… Meta su mu bili roditelji dječaka s kojim se u školi sukobio njegov unuk: oca je ubio, a majku teško ranio. Majka je preživjela ranjavanje, ali je završila u invalidskim kolicima kao paraplegičarka. U “rješavanju problema” djed je lakše ranio i sedmogodišnjeg dječaka, “neprijatelja” svoga unuka.
U lipnju 1996. godine dvojica su učenika izvršila napad bombama na profesore u jednoj đakovačkoj školskoj zbornici. Bombe su ubacili u zbornicu tijekom velikoga odmora, u vrijeme kada su svi profesori boravili u istoj prostoriji. Krhotinama raspršene bombe ranjeno je više profesora.
U ožujku 2001. godine petnaestogodišnji učenik ušao je u učionicu, zapucao iz karabina te ranio profesoricu i šesnaestogodišnjega učenika.
U lipnju 2001. godine sedamnaestogodišnji učenik Pomorske škole u Splitu nasumce je pucao po razredu, ali, velikom srećom, nije bilo ranjenih ili mrtvih.
U listopadu davne 1972. godine devetnaestogodišnji učenik zadarske gimnazije vatrenim je oružjem usmrtio dvojicu svojih profesora…
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih nekoliko je puta nadopunjavalo, ili mijenjalo, pravilnike o izricanju pedagoških mjera
Moglo bi se nastaviti nabrajati ozbiljne ugroze i učitelja i učenika u prošlosti hrvatskih škola, no pametnom je dovoljno i ovo što je navedeno. Činjenica je da su našim medijima ovi događaji nekoliko dana znatno povećavali nakladu i gledanost. Bile su to udarne vijesti koje su nakratko šokirale hrvatsku javnost, kao i sve čimbenike našega odgojno-obrazovnoga sustava.
U većini spomenutih slučajeva počinitelji su sankcionirani lišavanjem slobode ili nekom drugom mjerom (ovisno o dobi počinitelja i okolnostima počinjenja), no zabrinjavajuće je da su te aktivnosti ujedno značile i stavljanje točke na navedene slučajeve. Prestalo se o njima govoriti i razmišljati čak i u institucijama nadležnim za nesmetano funkcioniranje odgojno-obrazovnoga sustava. Godinama nakon tih nemilih događaja nedopustivo se malo, gotovo nimalo, poduzimalo u preveniranju mogućih budućih agresija i tragedija u našim školama.
Istina je da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih nekoliko puta nadopunjavalo, ili mijenjalo, pravilnike o izricanju pedagoških mjera. No jednako je tako istina i da je svaki novi pravilnik postajao sve rastezljiviji i tolerantniji kada je trebalo sankcionirati nedopustiva ponašanja pojedinih učenika (neopravdano izostajanje s nastave, agresivno ponašanje prema svojim vršnjacima i učiteljima, uništavanje tuđe/učeničke ili školske imovine…).
Posljedice brisanja odgojnih granica u školama
Postupno “usavršavanje” pravilnika toliko je “napredovalo” da je konačni Pravilnik postao sličniji priručniku za pravnike nego temeljima odgojnih smjernica u školama. Silna kompliciranost procedura u Pravilniku, usmjerenih prije svega na odvraćanje profesora od izricanja pedagoških mjera, otvorile su nekim učenicima i roditeljima niz mogućnosti izbjegavanja svake odgovornosti za neprimjereno ponašanje. Učitelji su u svom crnohumorskom duhu tom Pravilniku dali znakovit naslov “Kako protjerati odgojnu komponentu iz škole”.
Vjerujući u moć iskrenoga, bolje reći prijateljskoga odnosa s učenicima te u moć suradničkoga učenja, utemeljenoga na dosljednosti i obostranom uvažavanju, kvalitetni su učitelji uvijek nerado izricali pedagoške mjere. Oni su u izricanju pedagoške mjere svome učeniku prepoznavali i dio vlastitoga stručnoga neuspjeha. Takvo je njihovo uvjerenje nekoć bilo opravdano i moglo je opstati sve dok im se Pravilnikom o izricanju pedagoških mjera nisu otele mnoge mogućnosti odgojnoga djelovanja.
Zahvaljujući popriličnom brisanju odgojnih granica u školama, učenici, mlade osobe u sazrijevanju, počeli su svoje neodgovorno ponašanje shvaćati kao “fore hrabrih faca” koje prolaze uz malo buke, uglavnom bez ozbiljnijih posljedica – ali, što je “facama” najvažnije, njihove su “fore” bile uvijek primijećene od strane vršnjaka! Tako je postupno stvarana sumnja među uzornim učenicima u isplativost njihova poštivanja pristojnoga i odgovornog ponašanja.
”Agresija” roditelja na učitelje
Kako je vrijeme odmicalo, Pravilnik su, s namjerom “zaštite svoje djece”, i neki roditelji počeli sve maštovitije tumačiti. Pojedinci su otišli toliko daleko da su nenajavljeno i u pratnji svojih odvjetnika nesmetano dolazili u škole na razgovore s predmetnim učiteljima ili razrednicima. Dakle, već su u samom startu dovodili učitelje u neravnopravan položaj.
Broj je verbalnih prijetnja upućenih od strane nezadovoljnih roditelja našim učiteljima iz godine u godinu sve veći (rjeđe se šalju elektroničkom poštom, no zato se daleko češće izgovaraju učitelju osobno na individualnim razgovorima).
Učitelji i dalje dobivaju savjete svojih nadležnih da to pokušaju riješiti privatnom tužbom. Što bi bilo da su autori verbalnih prijetnja, koji su donedavno neometano ulazili u školske zgrade i jednako tako izlazili iz njih, počeli praktično djelovati prije rješenja privatne tužbe, poštovani gospodine Ministre?!
Nakon niza nemilih događaja u našim školama, psiholozi, pedagozi i ini stručnjaci iz sustava odgoja i obrazovanja nisu uspjeli pronaći jedinstveno rješenje kojim bi sigurnost učenika, učitelja i ostalih uposlenih u školama podigli na višu razinu.
>Reakcija prof. Pavić na tekst prof. Miliše: Površno ste argumentirali ulogu loših nastavnika
Naoružani zaštitari nisu bili najbolja opcija za roditelje
Njihovi su blijedi pokušaji rezultirali podijeljenim mišljenjima: manjina je bila za dovođenje profesionalnih zaštitara u škole, dok je većina bila protiv toga. Stručnjaci te većine zastupali su mišljenje da naoružani ljudi na ulazu u škole ne šalju pozitivnu poruku učenicima, već u njima pojačavaju želju za agresijom. Zaključavanje ulaza u školske zgrade nije se razmatralo kao ozbiljna mogućnost – “jer škole nisu zatvori”.
Tako su naše učenike i učitelje, stojeći na otključanim ulazima u školske zgrade, i dalje čuvali “stričeki domari” i “tete spremačice”, osobe koje đaci vole, ali jednako tako i osobe kojima je u slučaju potrebe nemoguće pružiti odgovarajući otpor nekom agresivcu, pogotovo ako je naoružan.
Unatoč nepostojanju jedinstvenoga protokola o sigurnosti škola (čija bi provedba bila obvezujuća jer bi dolazila “odozgo”!), većina je zagrebačkih škola, po vlastitoj prosudbi, godinama zaključavala svoja ulazna vrata nakon ulaska učenika u školsku zgradu i tijekom održavanja nastave. No onda je isplivao na površinu dugogodišnji grijeh popuštanja Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih i Agencije za odgoj i obrazovanje izvanjskim pritiscima: udovoljiti pojedinim agresivnim roditeljima bilo da je riječ o njihovim opravdanim ili neopravdanim htijenjima.
Ministarstvo već godinama udovoljava ”agresivnim” roditeljima
Tako su se neki roditelji žestoko pobunili protiv zaključavanja školskih zgrada obrazlažući to činjenicom da će njihova djeca koja zakasne na nastavu morati čekati pred vratima na otvorenom dok ih netko primijeti i otključa im ulaze u škole. O odgojnoj strani dopuštanja sustavnoga kašnjenja djece na nastavu ta omanja, ali zato bučna i neugodna skupina roditelja sa školama uopće nije željela raspravljati.
Nepokrivene “odozgo”, mnoge su škole odustale od zaključavanja ne bi li se tako oslobodile pritisaka pojedinih roditelja koji su se pozivali i na činjenicu da zaključavanje ulaza u školske zgrade nije odluka Ministarstva. Prikrivajući svoju neorganiziranost i sve veću stručnu nemoć, nadređeni su ravnateljima i profesorima prepuštali borbu s pojedinim agresivnim roditeljima (spominjem NEKE roditelje, bez namjere generaliziranja!).
Postupno oduzimanje autonomije školama, gradskim uredima za obrazovanje, zdravstvenim ustanovama, centrima za socijalnu skrb… sve je više vodilo višeslojnom kaosu.
Došli smo tako do situacije u kojoj se ozbiljni psihički bolesnik sa suicidalnim namjerama slobodno kreće u svojoj okolini, ulazi u otključanu Osnovnu školu Prečko te gasi život sedmogodišnjega dječaka, a školske klupe i hodnike natapa krvlju đaka prvaka, njihove učiteljice i odraslijih đaka koji su mu se našli na putu.
>Prof. Pavić: Hrvati znadu dokazivati slijepu sljedbu i provedbu svega čega se bezglavi sjete
Hrvatski Zakon o općoj inkluziji primjenjivao se u našim školama aljkavo
Slavni je Victor Hugo jednom izjavio: “Otvaranje školskih vrata znači zatvaranje zatvora.” Ako značenje glagolske imenice OTVARANJE u ovoj izreci ne prevedemo doslovno, tj. ako “otvaranje školskih vrata” shvatimo kao širenje odgojnih i obrazovnih horizonata koji svako društvo čine plemenitijim, humanijim, valja nam se upitati: Zašto onda u današnje vrijeme “otvaranje školskih vrata” sve više otvara i zatvorska vrata?
Možda bi odgovor trebalo potražiti u činjenici da nam se obrazujući negdje putem izgubio odgoj?! A nekoć smo itekako znali da je nemoguće razdvajati odgoj od obrazovanja! Hoćemo li uspjeti otkriti kako ponovno spojiti te dvije komponente na kojima počiva svaki školski sustav?!
Traljavost i nesnalaženje u postupanju institucija nadležnih za provedbu odgojno-obrazovnoga procesa u hrvatskim školama (Ministarstva znanosti obrazovanja i mladih, Agencije za odgoj i obrazovanje, gradskih ureda za odgoj i obrazovanje, centara za socijalnu skrb, zdravstvenog sustava…), na čijoj bi se međusobnoj suradnji trebalo temeljiti funkcioniranje školskoga sustava, naročito su prepoznatljivi u uvođenju opće inkluzije u hrvatske škole. Hrvatski Zakon o općoj inkluziji počeo se primjenjivati u našim školama bez dovoljnoga inzistiranja na dosljednoj provedbi onoga što je u Zakonu jasno definirano. Posljedice takvoga pristupa postupno su se gomilale i posve očekivano kulminirale.
Čest je slučaj da roditelj ne prihvaća vještačenje svoga djeteta izvan škole, na višoj stručnoj razini
Nedavno smo tako svjedočili mučnoj situaciji u kojoj su se našli jedan zagrebački devetogodišnji đak i njegov cijeli razred. Prema saznanjima iz medija, devetogodišnjak je zbog problema u ponašanju tijekom svoga odrastanja i odgojno-obrazovnoga sazrijevanja doživio dva premještanja u vrtićkoj dobi i tri premještanja u osnovnoškolskoj dobi. Razvidno je iz tih šturih podataka da je riječ o djetetu s velikim problemom, s poteškoćama koje prelaze granice do kojih sama škola može djelovati, tj. pomagati. Kada se u učenikovu ponašanju otkrije prekoračenje tih granica, škola argumentirano predlaže roditeljima detaljnu stručnu vanjsku obradu učenika s ciljem uspostavljanja dijagnoze i, sukladno tome, promjene oblika školovanja.
Čest je slučaj da roditelj ne prihvaća vještačenje svoga djeteta izvan škole, na višoj stručnoj razini. U takvim situacijama tromost nadležnih institucija u odgojno-obrazovnom sustavu često dovodi škole u situaciju da se nedopustivo dugo pokušavaju snaći u okolnostima koje nadmašuju njihove granice pomaganja učeniku s nekom od većih poteškoća u razvoju.
Ne znamo tko je konkretno u ovom slučaju zakazao, ali znamo da nam navedeni primjer nameće neka osnovna odgojna i etička pitanja: Koji uspjeh može polučiti “opća inkluzija” ako ona uključuje učenika koji se zbog svojih ozbiljnih poteškoća u ponašanju sukobljava s cijelim razrednim odjelom u koji je premješten te je zato lišen i najmanje valjane interakcije sa svojim vršnjacima? Koliko takva “inkluzija” pomaže npr. u socijalizaciji djeteta s poteškoćama u ponašanju?
>Prof. Pavić: Prosvjed ljevice agresijom do demokracije
Kako je moguće da djetetu s ozbiljnim poteškoćama u ponašanju nitko nije postavio dijagnozu?
U ovom slučaju licemjernost zvana “briga za dijete s poteškoćama u razvoju” zapravo uništava ne samo dijete s problemom, već i djecu urednoga razvoja u njegovu razrednom odjelu. Kako je moguće da je dijete s ozbiljnim poteškoćama u ponašanju promijenilo dva vrtića i tri zagrebačke škole a da mu nitko iz sustava nije odredio dijagnozu, terapiju i odgovarajući oblik školovanja? Zašto je sustav vidio rješenje problema jedino u premještanju djeteta iz jedne škole u drugu?
Tko je iz sustava “pomogao” tom djetetu u seljakanju iz jedne školske sredine u drugu i tako mu omogućio da zbog svojih ozbiljnih poteškoća bude nepoželjno u svakoj mu novoponuđenoj sredini? Žalosno je da su roditelji djece u čiji je razrede taj učenik premješten morali posegnuti za višetjednim neslanjem svoje djece na nastavu pokušavajući time prisiliti sustav da se pokrene, tj. da konačno pomogne djetetu s teškim problemom u ponašanju. Kako su se opravdali višetjedni izostanci učenika jednoga razrednoga odjela s nastave ako se zna da roditelj može opravdati samo tri dana nepohađanja nastave?!
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih učenikovo je seljakanje pokušavalo opravdavati “pravom svakoga djeteta na obrazovanje”. Istina je da svako dijete ima pravo na obrazovanje, ali je jednako tako i istina da se obrazovanje treba prilagoditi stvarnim mogućnostima svakoga djeteta!
”Nešto je trulo u hrvatskom školstvu”
Slučaj sličan zagrebačkom četvrtašu nedavno se, prema izvješćima medija, pojavio u Puli i, navodno, opet u Zagrebu. Opet roditelji prijete neslanjem svoje djece na nastavu… Tko i kako će konačno presjeći taj godinama zapetljavani čvor, plod dugogodišnjega nečinjenja i popuštanja nadležnih u odgojno-obrazovnom sustavu?!
Reakcija Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih podsjeća na reakciju dobrovoljnoga vatrogasnog društva: aktivira se kada vatra plane. No što činiti da do vatre ne dođe, gospodine Ministre? Vatrogasnu ste mjeru primijenili i u tragičnom slučaju u Osnovnoj školi Prečko šaljući krizne timove na teren. Naravno da su ti timovi potrebni i da znatno ublažuju posljedice tragedije, ali ne preveniraju samu tragediju, gospodine Ministre!!! Vaši su timovi krenuli u akciju NAKON krvoprolića!
Sve navedeno nameće nam zaključak da je nešto trulo u hrvatskom školskom sustavu. Tko i kako će otkloniti taj trulež, valja nam pričekati. Nadajmo se da čekanje neće biti predugo!
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.