Tekst gospodina profesora Zlatka Miliše „Učionica kao mučionica“, što ga je objavio narod.hr 2. prosinca 2024. godine, svakako zaslužuje reakciju ljudi iz struke – znanstvenika i profesora praktičara.
> Zlatko Miliša: Učionica kao mučionica
Autor navodi da ga je na prikaz situacije u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu ponukala SMS poruka djeda iz Zadra čiji je unuk izjavio: „Ja nisam učenik nego mučenik.“ Ta je poruka, očito, bila poticaj za profesorovo pitanje: „ Do kada tolerirati školsko zatupljivanje i kako komentirati mišljenje djece da su mučenici a ne učenici?“ Osim ovoga pitanja, djedova SMS poruka potiče autora članka na niz generalizirajućih paušalnih kvalifikacija nastavnoga procesa u našim školama. Naravno da u tom slučaju nije mogao zaobići učitelje/profesore kao značajne kreatore načina prezentiranja predmetnih nastavnih sadržaja svojim učenicima. Tim kreatorima profesor najčešće dodaje atribut „loši“, doživljava ih kao one koji „tretiraju učenike kao posude koje ’pune’ novim informacijama ili podatcima“, a škole, bez imalo stručnog i znanstvenoga opreza, doživljava kao „tvornice nepotrebnih informacija“.
Koliko je paušalnosti u izjavama prof. Miliše?
Budući da je profesor po struci pedagog i znanstvenik, s pravom bismo očekivali da će te svoje tvrdnje potkrijepiti svojim sustavnijim znanstvenim proučavanjem nastavnoga procesa (tzv. sondiranjem terena – bilo pojedinačnim, bilo timskim istraživanjem), a ne samo pozivanjem na nekoliko uvaženih autora i poneki primjer usmene i pisane ( a ne pismene!) provjere znanja. Šteta što profesor nije naveo koliko je akcijskih/timskih istraživanja proveo i u koliko škola – jer takvo istraživanje podrazumijeva blisku suradnju znanstvenika/istraživača te većeg broja škola i učitelja/profesora praktičara.
Tako dobiveni rezultati itekako bi nam dobro došli. Bili bi nam čvrsti temelj za korisne promjene u našem odgojno-obrazovnom sustavu te bi istovremeno opravdali profesorovo pozivanje na Šušnjićeve misli iz knjige „Sjaj odlomaka“ : „Nastavnici najčešće izbjegavaju ’nezgodna’ pitanja učenika, iako ’misao umire s nestankom pitanja’.“
Pozabavila bih se i hrabrom izjavom prof. Miliše: „ Zato razumijem tog mališana iz Zadra i dodajem kako su meni veći problem djeca koja vole ovakvu školu od onih koji je ne vole, jer im ubija kritičnost, kreativnost, radoznalost, istraživački duh… s mnoštvom dvojbenih podataka, objašnjenja i interpretacija.“
Autor se dotaknuo i nastave Hrvatskoga jezika u našim školama: „ Umjesto poticanja kritičnosti i kreativnosti iz književnosti, loši nastavnici traže da učenici znaju koju su odjeću imali glavni ili sporedni likovi.“
Koliko je paušalnosti u toj profesorovoj tvrdnji, svjedoči primjer iz nastave Hrvatskoga jezika u našim školama. Riječ je o nastavnom predmetu koji se dijeli na četiri osnovna područja: Jezik, Jezično izražavanje, Književnost i Medijsku kulturu.
Čitanka ne može biti jedino nastavno sredstvo
Slušajući na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavanja pokojnoga profesora Dragutina Rosandića iz kolegija Metodika književnoga odgoja i obrazovanja te aktivno sudjelujući na njegovim seminarima, davne sam 1975. godine kao studentica otkrivala učinkovitost unutarpredmetne i međupredmetne korelacije u nastavi Hrvatskoga jezika. Već sam tada znala da udžbenik/čitanka ne može i ne smije biti jedini izvor informacija i jedino nastavno sredstvo učitelju/profesoru.
Studenti ovoga cijenjenoga profesora, tvorca Zagrebačke metodičke škole, slušali su prije skoro pola stoljeća o nužnosti primjene suvremenih nastavnih sredstava i pomagala (tada grafoskop, element-filmovi, gramofon, televizija, enciklopedije, reprodukcije umjetničkih djela, glazbena djela…). Posjećivanje likovnih izložaba, muzeja te odlaske učenika u kino (naročito ako je bila riječ o ekranizaciji nekoga književnoga djela) ili gledanje kazališnih predstava također je naš profesor često naglašavao kao važan doprinos kreativnoj nastavi književnosti.
Polazeći od činjenice da je metodika književnoga odgoja i obrazovanja, zapravo, interdisciplinarna znanost (temelji se na teoriji književnosti, povijesti književnosti, književnoznanstvenoj metodologiji, psihologiji, didaktici, gnoseologiji, sociologiji, estetici, komunikologiji, teoriji medija, u novije vrijeme informatici…), već nam je tada bilo jasno da uspješan učitelj/profesor književnosti može biti samo onaj koji će umjeti vlastitim širokim obrazovnim horizontima poticati i njegovati u svojim učenicima želju da budu aktivni sudionici nastavnoga procesa.
Jednako smo tako već te davne 1975. godine slušali o problemskoj nastavi, o značaju terenske nastave, o metodi prijenosa književnoumjetničkoga (lektirnoga) djela u drugi medij (tada npr. u strip ili u scensko upriličenje teksta), o motivacijama učenika za prihvaćanje književnoga teksta, o tipovima sati u nastavi književnosti, o metodičkim sustavima te nastave… Dobro se sjećam da smo na seminarima često raspravljali o nedostatcima dogmatsko-reproduktivnog, pa i reproduktivno-eksplikativnoga sustava.
Osjećajnost i dojmovi kao središte
U metodici nastave književnoga odgoja i obrazovanja književno/umjetničko djelo mora biti u središtu pozornosti. Tu se interpretacija djela (kao i svake umjetnosti!) temelji na osjećajnosti i dojmovima. Dakle, interpretacija književno-umjetničkoga teksta prvo pretpostavlja pokretanje učenikovih emocija i mašte, a zatim se postupno dobro osmišljenim profesorovim metodama rada na tekstu i s tekstom kreće u poticanje učenikovih promatračkih i logičkih sposobnosti te sposobnosti izoštravanja smisla za kritičko rasuđivanje djela i iznošenje osobnoga stava prema njemu. Sposobnosti doživljavanja i kritičkoga prosuđivanja djela isključuju potrebu memoriranja i reproduciranja sadržaja.
>Ivanka Pavić: Mediji su doprinijeli poraznim rezultatima iz Hrvatskog jezika
Književnoteorijski se pojmovi usvajaju poticanjem sposobnosti zapažanja, povezivanja, samostalnog logičkog zaključivanja, tj. usput, pri samoj interpretaciji, kao sredstvo piščevih osjećajnih, etičkih, estetskih i jezičnih ostvaraja. Dakle, kvalitetna interakcija između profesora i učenika te učenika međusobno, tj. suradničko učenje, ne može ostavljati u nastavnom procesu prostor za golo memoriranje i reproduciranje podataka, odnosno za pasivnost učenika. Iz navedenoga je, poštovani profesore Miliša, razvidno da učitelj/profesor u interakciji sa svojim učenicima nema mogućnost izbjegavanja „nezgodnih pitanja“ – jer je upravo on taj koji potiče učenike na postavljanje pitanja.
Naravno da svako književno djelo ne korespondira s učenikovim iskustvima i spoznajama. Upravo zbog te činjenice izuzetna je uloga učitelja/profesora u uvodnom/motivacijskom dijelu interpretacije umjetničkoga teksta, kao i u dobro osmišljenoj interakciji s učenicima tijekom same interpretacije. Uspješna motivacija je ona koja polazi upravo od učenikovih životnih iskustava i spoznaja, koja mu pomaže prodrijeti u svijet književnoga djela. Zanemarujući tu važnu učiteljevu/profesorovu ulogu, zadnja skoro dva desetljeća sve su češće metodička načela odabira književnih tekstova podređena načelu dopadljivosti. Suvremeni „stručnjaci“ sugeriraju načelo dopadljivosti kao sinonim za načelo primjerenosti književnoga teksta recepcijskim sposobnostima učenika.
Beskorisno bubetanje
Takav je pristup ravan apsurdnoj situaciji u kojoj bi roditelj molio svoje trogodišnje dijete da mu odabere metodu kojom će ga odgajati! Ne poštujući (ili ne znajući) da su nastavni programi utemeljeni na vertikalno-spiralnom slijedu nastavnih sadržaja (svaki je sljedeći nastavni sadržaj nadogradnja prethodnih sadržaja), novootkriveni su „znalci“ odabirući književno-umjetničke tekstove počeli rušiti mogućnost nadogradnje učenikovih znanja i vještina te se zato osnovni književnoteorijski pojmovi ponekad usvajaju (kada se radi o neiskusnom ili manje stručnom profesoru ) na razini beskorisnog memoriranja pukih činjenica.
Tako su novopečeni „borci protiv velike količine nevažnih nastavnih sadržaja i bubetanja istih“ zapravo istisnuli kreativnost nastavnoga procesa iz naših škola sustavno podcjenjujući kognitivne i ine sposobnosti naših učenika i ulogu profesora u razvoju tih istih sposobnosti. Sve je više sadržaja koje naši „stručnjaci“ žele izbaciti iz nastavnoga programa kao „teške i suvišne“. Jednako je tako i sve više učenika kojima je svaki nastavni sadržaj težak – jer im se sve češće nude nastavni sadržaji koje mogu savladati bez posebnih kreativnih, tj. kognitivnih aktivnosti.
Žestoko kritizirajući i paušalno procjenjujući nastavni proces u našim školama, veliki su „stručnjaci“ stvorili ozračje u kojemu će umjesto učenika biti sve više mučenika nespremnih na osobni angažman u nastavnom procesu. Ljudski je da svi ponekad nastojimo stići do cilja uz što manje osobnoga angažmana. Zašto bi naša djeca, naši ljudi u sazrijevanju, bili drukčiji od svojih odraslih uzora? U ovoj činjenici, poštovani profesore Miliša, počiva odgovor na Vaše pitanje: „ Do kada tolerirati školsko zatupljivanje i kako komentirati mišljenje djece da su mučenici a ne učenici?“ ,
Teške posljedice triju neuspjelih reformi
Naši „stručnjaci“ nisu doprinijeli samo sakaćenju odgovornosti, radišnosti, kreativnosti i kritičkoga mišljenja naših učenika. Oni su doveli i kvalitetne učitelje/profesore u situaciju u kojoj samo svojom stručnošću i izuzetnom domišljatošću uspijevaju ublažavati teške posljedice triju neuspjelih reforma u zadnjih dvadesetak godina, situaciju u kojoj podosta riskiraju spašavajući ono malo preostale kvalitete nastavnih programa.
Oni gotovo potajice nastoje odgajati i obrazovati svoje učenike kao osjećajna, misaona, etična, radišna i domoljubna bića. To su profesori čiji učenici ne moraju znati koje je boje kamen na Juditinu prstenu. Njihovim su učenicima važnija Juditina etička načela, njezin odnos prema svome narodu i domovini u određenom vremenu i povijesnom kontekstu.
Njihovim učenicima nije teško napisati esej na Državnoj maturi niti tu istu maturu položiti s odličnim uspjehom. Njihovi su učenici autori mnogih animiranih filmova, projekata, plakata ili scenskih uprizorenja, tj. autori plodova uspješnih interpretacija književnoumjetničkih tekstova.
Učitelji kojima su učenici i nastavni proces smisao postojanja
Takvih je učitelja/profesora u Hrvatskoj mnogo, mnogo više od onih Vaših „loših“, poštovani gospodine profesore Miliša. To su, gospodine profesore, oni učitelji/profesori čija Vam stručnost, etičnost i zaljubljenost u prosvjetarski poziv ne dopušta generalizaciju pri prosudbi stanja u hrvatskim školama, utemeljenu na SMS poruci jednoga djeda iz Zadra, na ponekom primjeru usmene i pisane provjere znanja te na citiranju nekoliko cijenjenih autora.
Da, poštovani gospodine profesore, to su oni učitelji/profesori kojima su učenici i nastavni proces u našim školama smisao njihova postojanja. Budući da su takve osobine našim novim „stručnjacima “ daleke i nepoznate, jasno mi je zašto su im zanimljiviji oni Vaši „loši nastavnici“. Lakoća kojom ste površno argumentirali ulogu „loših nastavnika“ u stvaranju škole koja je postala „tvornica nepotrebnih informacija“ zabrinjava već zbog same činjenice da je argumentacija napisana rukom pedagoga i znanstvenika!!! Vašom rukom, poštovani gospodine profesore!
O autorici
* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja Hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.