Prof. hrvatskog jezika Ivanka Pavić o problemu vrednovanja ovog predmeta na maturi i potezu Vinka Filipovića

Ovih smo dana, zahvaljujući upornosti medija, svjedoci pedagoški sporne odluke Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja da poništi maturu učenici koja je previdjela “pravilo o očuvanju tajnosti” te se na eseju iz Hrvatskoga jezika potpisala punim imenom i prezimenom.

Prolaznost neovisna o eseju

Kada govorimo o eseju iz Hrvatskoga jezika na državnoj maturi i načinu vrednovanja istoga, pokušajmo se prisjetiti odluke “kompetentnih” tijela kojom se ignorira kako samu struku, tako i učenikovu razinu znanja i vještina iz nastavnoga predmeta Hrvatski jezik.
Nakon višegodišnjih poraznih rezultata, koji su pokazali izuzetno nisku razinu vještine jezičnoga izražavanja naših učenika te njihovu oskudnu vještinu praktične primjene stečenih znanja, Ministarstvo je odlučilo da se pristupnicima državnoj maturi omogući prolaznost na maturi iz Hrvatskoga jezika neovisno o rezultatima iz predmetnoga školskoga eseja. Tako su mogli (i još uvijek mogu!) položiti Hrvatski jezik samo iz jezičnoga gradiva i gradiva iz književnosti – i kada umjesto eseja predaju prazne papire. Ta je odluka zgrozila stručnu javnost. Naime, struci je neshvatljivo da esej kao dio predmetnoga ispita, koji najcjelovitije ukazuje na razinu učenikove pismenosti i vještine jezičnoga izražavanja, nije nužan za prolaznost na maturi.

> Dr. sc. Beata Halassy, znanstvenica i mama jedne ovogodišnje maturantice, o slučaju koji frustrira Hrvatsku

Odluka je, ma koliko bila skandalozna, zapravo izvrstan pokazatelj temelja na kojima počiva naše obrazovanje: zamagljivanje stvarnih znanja i vještina jezičnoga izražavanja naših učenika te prikrivanje propusta u našem odgojno-obrazovnom sustavu. Ne bi li bilo logično očekivati od “društva znanja” da krene propitkivati uzroke sustavno loših, da ne kažemo poraznih, rezultata što ih godinama naši učenici ostvaruju na državnoj maturi iz Hrvatskoga jezika?! Može li se zanemarivanjem temeljnih predmetnih sadržaja i srozavanjem kriterija vrednovanja riješiti problem?!

Povoljniji položaj za one praznih papira

Govoreći o učenici kojoj je uskraćena mogućnost prolaska na maturi zbog “nepoštivanja pravila o očuvanju tajnosti”, valja podsjetiti na nelogičnost postupanja Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja: učenici koji predaju prazne papire umjesto napisanoga eseja u daleko su povoljnijem položaju od učenika koji su napisali esej, ali su se, eto, potpisali ispod njega. Ako esej nije jedan od uvjeta za prolazak na maturi, zašto se učeniku koji ga je napisao i pritom prekršio “pravilo o očuvanju tajnosti” poništavaju dobri rezultati postignuti u polaganju jezičnoga gradiva i gradiva iz književnosti?! Nije li se i njima esej mogao ocijeniti s nula bodova? Zašto se moraju izuzetno kruto poštivati pravila u predmetnom području koje ne uvjetuje prolaznost?

> Maturantica u raljama birokracije: Pala kompletnu maturu iz Hrvatskog jer se potpisala na esej

Prihvaćam činjenicu da učenik treba poštivati dogovoreno pravilo. To smatram važnom pedagoškom porukom (koja se u ovom slučaju mogla poslati vrednovanjem eseja s nula bodova). No jednako je tako važna i pedagoška poruka da se na državnoj maturi ne mogu pojavljivati predmetni sadržaji koji ne uvjetuju prolaznost, pa se ne moraju rješavati. Može li se zbog njih kažnjavati učenika diskvalifikacijom?

Krutost Filipovićeve izjave

Izjava ravnatelja Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja gospodina Vinka Filipovića o kršenju “pravila o očuvanju tajnosti” više podsjeća na izjavu Luja XIV. (“Država, to sam ja!”) nego na čovjeka kome bi poznavanje pedagogije trebalo biti temeljni uvjet opstanka na funkciji koju trenutno obnaša. Krutost njegove izjave o diskvalifikaciji kao elementu očvršćivanja dotične učenice ne korespondira sa svim dosadašnjim potezima čelnih odgojno-obrazovnih ustanova, naročito Agencije za odgoj i obrazovanje – kojoj je gospodin Filipović godinama bio na čelu sankcionirajući sve prosvjetne djelatnike koji su se u svom radu pozivali na “očvršćivanje” učenika o kojemu on danas govori.

* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.