Akademik Štambuk za Narod.hr: Vjerujem da mnogi koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih namjera

štambuk kolanović
Foto: Fah, snimka zaslona; Fotomontaža: Narod.hr

“Vjerujem da mnogi s hrvatske strane koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih presizajućih namjera na kojima se temeljila, te su tako zloupotrebljeni”, ističe akademik Drago Štambuk za Narod.hr o slučaju prof. dr. sc. Maše Kolanović, nove članice suradnice HAZU-a koja je ujedno i potpisnica Deklaracije o tzv. “zajedničkom jeziku”.

Zapažen govor zahvale akademika Štambuka u HAZU prigodom svečanog proglašenja novih članova HAZU 15. lipnja 2022. donosimo na kraju razgovora u cijelosti.

Književnik, liječnik i dugogodišnji diplomat akademik Drago Štambuk, trenutno je izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske u Islamskoj Republici Iran.

Bio je vrhunski liječnik u najboljim londonskim bolnicama, autor je golemog pjesničkog opusa s više od 70 objavljenih knjiga, a već godinama je jedan od najuglednijih hrvatskih diplomata. Autor je i cjeloživotni promicatelj Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što.

> Tko je Maša Kolanović, potpisnica Deklaracije o tzv. ‘zajedničkom jeziku’ i nova članica suradnica HAZU-a?
Narod.hr: Prošloga ste tjedna tijekom svečanosti proglašenja novih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održali zapažen govor. Poetskim i domoljubnim riječima obećali ste u svoje ime i u ime novih pristupnika HAZU-a da ćete dati najbolje od sebe, na slavu i ponos jedine nam domovine.
Kako komentirate da je HAZU u svoje redove upravo primio jednu od potpisnica Deklaracije o takozvanom „zajedničkom jeziku” (riječ je o prof. dr. sc. Maši Kolanović), a koja je naišla na osudu predstavnika hrvatskog državnog vrha, jezične, kulturne, ali i šire javnosti te samog HAZU-a?

Akademik Drago Štambuk: Moja vezanost uz hrvatsku domovinu činjenica je koju nemam potrebe objašnjavati; poput disanja je: udisaja i izdisaja. Usvojio sam je takoreći s majčinim mlijekom, kano i jezik koji držim jednim od najljepših i najmilozvučnijih svjetskih jezika.

Zovemo ga hrvatskim jer njime govore Hrvati i dok god bude ljudi koji se budu htjeli tako zvati i tim jezikom govoriti bit će Hrvatske i hrvatskoga naroda. Politička je volja u tome primarna, bez obzira na sličnosti ili razlike s inim srodnim jezicima, a posebice s obzirom na uljudbene kontekste. Npr. samo jedna imenica (kavana ili kafana) koja se razlikuje u jednome slovu ukazuje na razliku i sličnost jezičnih susjednih popudbina, otkrivajući različite svjetove. U kavani se događa jedno, u kafani drugo. Također, stvarne razlike u riječima ili nazivima (mjeseci, kemijski elementi, flora i fauna…), te različite stilske formulacije i sintaksa ukazuju na udaljenost, ali i srodnost blizih jezika koje bi neki htjeli staviti pod kapu tzv. zajedničkog jezika.

No, ne treba se bojati drukčijih mišljenja, biti nam je sigurnima i samosvojnima po pitanju svojega narodnoga jezika. Stoljeća krivih jezičnih politika natovarena su na naša hrvatska pleća i mnogi stoga ćute nesigurnost, čak i strah kojega se s vremenom, osobito nakon novostečene neovisnosti, neophodno riješiti.

> Tvorac prvonagrađene hrvatske riječi dr. Štambuk: ‘Narod koji ne brine o svome jeziku, ne zavrjeđuje zvati se narodom’

 

Jačat nam je svoju svjesnost, ali ne tako da trošimo uzalud energiju u traženju i prokazivanju onih koji se s nama ne slažu. Budemo li vjerovali sebi, uvjerit ćemo i one koji su nesigurni ili govore s drugih pozicija da zboriti hrvatskim jezikom, zvati ga hrvatskim i dičiti se njime, jest posve legitimna i najnormalnija rabota.

Deklaracija o tzv. zajedničkom jeziku, ima svoj raison d’etre jedino po tome što mu je osnovica štokavska; međutim, pristup – za koji se, praktički cijeloga svojega života zalažem i kojega ćutim cijelim svojim bićem, a odmiče nas posve od tzv. zajedničkoga jezika, jest integracija triju hrvatskih jezičnih dionica: čakavske, kajkavske i štokavske – kroz, kako je nazivam: “Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što”.

Kada se pozivamo na odluku Europske komisije o hrvatskome jeziku kao službenome jeziku EU, pozivati se tim više i na Rješenje Ministarstva kulture RH od 29. studenoga 2019., registrirano pod Z-7412, koje Formulu s mojim dugogodišnjim naporom i promicanjem, te kroz 32-godišnju praksu jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što utemeljenu 1991. s rađanjem Domovine u rodnim Selcima na otoku Braču, proglašava kulturnim dobrom i stavlja na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.

Potonje je posebice relevantno za Matičin najavljeni Zakon o hrvatskome jeziku, jer Rješnje kojega spomenuh već jest svojevrsni, sažeti Zakon o hrvatskome jeziku, pa je neophodno u prijedlogu Zakona koji Matica hrvatska priprema navesti ovo Rješenje Ministarstva kulture kao zakonsku stepenicu prema sveobuhvatnijem pokrivanju, opisivanju hrvatskoga jezika i usmjeravajućim preporukama. Makar u preambuli, ako ne u samome tekstu Zakona.

> Dr. Štambuk za Narod.hr: ‘Zlatna formula hrvatskog jezika snaži jezik iznutra, odvajajući ga od Vukovih zasada i brani od geopolitičkih presizanja’

HAZU je krovna ustanova hrvatske izvrsnosti i kao takva sastavljena od snažnih, kreativnih osobnosti; uniformnost joj nije credo, jer živi od pluralnosti, te različitih mišljenja i stajališta. Kao svako pojedinačno ljudsko tijelo tako i HAZU ima svoju metaforičku desnu i lijevu ruku – bez obje ne bi bila u stanju funkcionirati. No, što držim posebice važnim i prioritetnijim za HAZU jest orijentacija gore-dolje, a nikako desno-lijevo. Zbir plemenite uznijetosti (razvidno iz mojega govora zahvale za vrijeme inaugruacije novoizabarnih akademika u HAZU; poveznica pri dnu teksta, op. ur.), sa silama duhovnoga uzgona, upućuje na višu svijest, na nezamaranje perifernim, a na osnaživanje esencijalnog u našim stvaralačkim egzistencijama, upozoravajući istodobno na ugroze koje urušavaju današnji svijet.

Kasnimo s pripremama za sutrašnjicu koja će biti iznimno prijeteća; a kod nas Hrvata sve ide sporije zbog naslijeđenog malodušja, nedostatka svjesnosti o vlastitoj kobi i nenaučenih pouka prošlosti. Taktičko ponašanje treba zamijeniti strateškim promišljanjem, predanim radom i žrtvovanjem za opće dobro; sinergiju i slogu u društvu držat nam je blizu srcu, pa tako i u Akademiji.

Vjerujem da mnogi s hrvatske strane koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih presizajućih namjera na kojima se temeljila, te su tako zloupotrebljeni.

Biti nam je snažnijima od spomenutog presizanja, inkluzivnima i poput živine kaplje koja privlači manje kapi, te formira veću masu. Riječ je naprosto o fizikalnim silama privlačenja i odbijanja koje, želimo li opstanak svome narodu i jeziku, valja sagledati objektivno; naučit nam je povijesne lekcije i ne ići na prvu loptu koja zavodi izvanjskom ljepotom, dok je iznutra opasna klopka.

Radimo na vlastitome jeziku, obrazujmo sebe i manje upućene od nas u interesu hrvatskoga naroda na načelima samostalnosti, suverenosti i slobode za sve, pa i za one s kojima se ne slažemo! Kako kazah u svome govoru u HAZU svi smo u jednome čamcu i tkogod ga ljulja ugrožava sve nas; tako, danas, nema više razlike između domoljublja i svijetoljublja, nitko ne može ostati izoliran i samodostatan, u vremenu sve većih ugroza za naš jedinstveni plavi planet.

Knjige Maše Kolanović govore više i glasnije od njena potpisa, one su dio hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika; nemilosno je i nemilosrdno ići protiv njene ljudske i kreativne osobnosti. Tko bezgriješan jest neka se prvi baci kamenom!

> Drago Štambuk: Sa Stepinčevom sudbinom i naša Hrvatska stoji ili pada

Prisjećam se svojega javnog nastupa na Trafalgarskom trgu u London 9. ožujka 1991. i rečenice koju tada izgovorih: “Hrvati ne traže za sebe ništa više od onoga što ne bi dali i drugima”. Ponavljam to i danas, nakon protijeka od 30 godina.

Osobno se držim domoljubom i kozmopolitom. Domovina je dio svijeta, a svijet je proširena domovina. Moja diplomatska služba koja me privodila tuđim kulturama i uljudbama samo me učvrstila u potonjem dvojnom nagnuću. Nikada nisam bio manje Hrvat zato što sam razumijevao i volio tuđe, ogledajući sebe i svoj narod u odrazima specifičnosti i plemenitosti drugih naroda. Pravo na izbor ljudsko je pravo, ukoliko nije riječ o neljudskim ili protuljudskim izborima.

Zrela društva, ukoliko ih ima, a težit nam je zrelosti na svim razinama, moraju dopustiti i osmozu i prelijevanja, prelazak granica i onda kada to nije u našem užem osobnom ili narodnom interesu. Bez ljudskosti i ljubavi nema nam spasenja. Vlastita sloboda, a imamo puno pravo na nju, ne smije ugrožavati slobodu drugih. Načela i prava za brojčano mali narod poput Hrvata prioritetniji su od interesa i grube moći. Najjači ćemo biti onda kada pounutrimo univerzalne principe kao svoj nacionalni interes.

Još uvijek, bojim se, nismo dorasli značaju svoje prebogate i prelijepe Domovine. A jednom kada se to zbude zavladat će mir u našim bolnim grudima; hrvatska zatočena ptica iz njih će izletjeti i pjevom oslobođene duše začarat opustošeni svijet.

Narod.hr: Višetruki ste dobitnik nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ, te autor i cjeloživotni promicatelj Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što koja je proglašena nematerijalnim dobrom i ušla u Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine – zašto je važno tvoriti nove riječi u hrvatskome jeziku?

Akademik Drago Štambuk: Skrbiti nam je o jeziku jer jezik hrvatski, i to trojedni, naša je idealna Domovina. O njemu su skrbili Slovak Šulek i mnogi stranci koje Hrvatska preuzme kao svoje. Zlatna formula traži i nalazi ravnotežu: kulturnu, jezičnu, književnu, identitetsku i političku, stavlja zaboravljene dionice na svoja zaslužena mjesta, integrira ih, preslaguje hrvatski odnos prema cijelosti svih jezičnih stilizacija i tretira ih ravnopravno, s punim dostojanstvom i uvažavanjem.

Navest ću svega nekoliko svojih prijedloga i tvorbenih primjera; za pace-maker – ritmodajnik, za AIDS – kopnica, za stent – proširnica, za brand – oznak, za respirator – disajnik, za pandemiju korona virusa – velepošast krunatoga virusa itd. Tek kada medicinska osoba koja razumije tehnički pojam prenese ga primjereno u hrvatsku riječ običnome čovjeku pojam postaje bliži, razumljiviji i manje prijeteći. Skrbljenje je uvijek plemeniti napor koji uzdiže i osmišljava.

Narod.hr: Čini li Vam se da poneki mediji ismijavaju izbor najboljih novih hrvatskih riječi koje organiziraju časopis Jezik i Zaklada Dr. Ivan Šreter? Kako ocjenjujete kvalitetu hrvatskoga jezika u medijima u Hrvatskoj?

Akademik Drago Štambuk: Neka ismijavaju, imaju pravo na to; ali i mi koji kujemo riječi iz čiste ljubavi prema jeziku i plemenitoj njegovoj supstanciji, imamo pravo na svoju jezičnu kreativnu radost, i ne osvrćimo se na jezične kuditelje; uzvratimo im mirom svoga poniznog srca.

Glede medijske jezične kakvoće – u opadanju je, i ne razumijem zašto lektori nisu nazočni kao nekada, u vremenima koja su bila i manje sklona hrvatskome jeziku. Neke, pak, autore koji su kreativni u jeziku, ne bi se smjelo ispravljati, ali njih i nema preveć.

Narod.hr: Hrvatska je obilježila već 31 godišnjicu neovisnosti, ali hrvatski jezični unitarizam još nije zamro, koji su razlozi?

Akademik Drago Štambuk: Razlozi su, predmnijevam, u mentalnome nasljeđu i njegovoj okoštalosti; u nesnalaženju iskonske Hrvatske da nametne, snažno i spokojno, svoju istonoljubivu priču o povijesnim teškoćama i tlapnjama, patnjama i zaboravima; ali i u naivnosti zbog starog i tinjajućeg idealizma koji nije padao na plodno tlo, već je u zajedničkim projektima završavao na pustolinama i surom kamenju nepravdi i nametanja. No vrijeme je, držim, na strani sporo učećega, ali ustrajnoga hrvatskoga naroda.

Narod.hr: Podržavate li inicijativu Matice hrvatske da se donese Zakon o hrvatskome jeziku? Ako podržavate, zašto je za Hrvatsku taj zakon važan?

Akademik Drago Štambuk: Naravno; već sam dijelom odgovorio na Vaše pitanje – bez inkorporiranja Rješenja o Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika ča-kaj-što u Matičin zakon, on neće biti dovoljno snažan i uvjerljiv. Želim mu što opsežnije čitanje, široki konsenzus i savjetodavne smjernice, u principu – bez sankcijskih mjera. Važan jest jer afirmirajući cjelovitost jezika i njegove nutarnje odnose čvrstimo svoje identitetsko tkivo i definiramo njegovo ozemlje i obzorja.

Narod.hr: Iz Vašega bogatog diplomatskog i jezikoslovnog iskustva, koje države možete izdvojiti kao primjer njegovanja vlastitoga jezika i kulture?

Akademik Drago Štambuk: Francuska je na prvome mjestu; ona je dovoljno vidljiv i očit primjer državne brige o jeziku; sustavno se prevode i uvode francuske riječi umjesto anglosaksonskih – tehničkih, medicinskih, novih pojmova i izraza.

A Iran u kojemu upravo služim kao veleposlanik svojoj Domovini sve više se brani, trsi – i preko svoje Akademije perzijskoga jezika čijega predsjednika posjetih nekoliko puta – protiv prodiranja arapskoga. Perzijski jezik i njegova veličanstvena poezija ponos je svakog, pa i malog, običnog iranskoga čovjeka. Način na koji taksisti, brijači, zanatlije ili političari citiraju svoje pjesnike, potvrđuje Iran zemljom pjesnika. Uz ustaljena arapska imena dodaju se najčešće i perzijska iz Ferdowsijeve Knjige o kraljevima: Siavash, Arash, Kaveh, Farhad, Anahita…Dovoljno je posjetiti mauzoleje podignute velikanima: Hafezu, Saadiju, Attaru, Khayyamu, Shamsu, Ferdowsiju…da se uvjerite u opčinjenost Iranaca perzijskim jezikom i njegovim književnim biserima.

Narod.hr: Ove se godine u Selcima na otoku Braču 5. kolovoza održava 32. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što, koju ste utemeljili 1991. godine. Što se priprema za ovu godinu?

Akademik Drago Štambuk: Tradicija se gradi ponavljanjem; nakon toliko godina ustrajnosti i nastupa najvećih hrvatskih pjesnika, prošlih i budućih, sa Zidom od poezije kao oltarom hrvatskoga pjesništva i jezika, jasno je da je Zlatna formula hrvatskoga jezika tu da ostane, oplemeni i osnaži svojom blistavom pričuvom – iz stoljećima podređenih idioma – naš uvriježen i sjajno potvrđen književni standard. Skladan je to sklop koji u cjelovitom i prožimljućem zajedništvu tvori čudesni pleter naše jezične sudbine.

Ča-kaj-što poput zlatne strijele upire u budućnost hrvatskoga jezika i daruje narod njegovim najvećim, dugo skrivanim, jezičnim blagom, zaključuje za Narod.hr akademik Drago Štambuk.

Govor akademika Drage Štambuka u HAZU 15. lipnja 2022.

U nastavku prenosimo u cijelosti govor zahvale u HAZU prigodom svečanog proglašenja novih članova HAZU 15. lipnja 2022.

Poštovani Predsjedniče Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, članovi Predsjedništva, akademkinje i akademici, ugledni gosti, izaslanici Predsjednikā Republike, Vlade i Sabora, dragi prijatelji,

iznimna mi je čast zahvaliti se u ime izabranih akademika dviju posljednjih generacija, 2020. koja kasni s predstavljanjem zbog velepošasti krunatoga virusa, te skorašnje 2022. koja stiže na vrijeme.

Hvala Vama, mili kolege, koji nas predložiste, Vama u Razredima koji povjerovaste u nas, i članovima skupština koji nas prepoznaste.

S popratnim potresima koji oštete i ovo vrijedno zdanje postasmo obilježeni, no možda stoga i karakterno snažniji. Generaciju akademika 2020., a djelomice i onu od 2022. mogli bismo nazvati zbog izloženosti korona virusu – coronati ili okrunjenici, iako to zvuči predobro za ono što nas zadesi; a glede potresa koji pogode istodobno Lijepu Našu jesmo i – potresenici, latinskom analogijom – prema nazivu terrae motus i – terrae motu percussi. Sažeto: okrunjeni i potreseni; coronati et percussi. Simboličku interpretaciju prepuštam drugima.

Kako nevolje nikada ne dolaze same, evo i treće – ruske agresije na Ukrajinu, koja nas Hrvate posebice dira zbog „već viđenoga“; ratne trublje otvaraju stare rane, podsjećajući na obrasce zla koje iskusismo u Domovinskome ratu.

Ostavljajući tri jahača apokalipse za sobom, ništa nam ne može pomoći biti onim što nismo, a sve će nam odmoći da budemo onim što jesmo. Ako je Akademija mjesto koje okuplja najbolje i najvrsnije na poljima znanosti i umjetnosti – uznastojati nam je da istodobno bude i mjesto najmudrijih, najljudskijih i božanskoj milosti najbližih.

Vjerujući, mnogi od nas, da smo djeca Božja – ne razmećemo li se darovanim svijetom, gospodujući njegovim grimiznim plaštom oslikanim zvijezdama?

Ne hrli k zvijezdi, budi zvijezda, sine!

Stih je to začinjavca s Brača – otoka kiklopske naravi. Brač je uzorak svijeta, a znani svijet – plava kugla. Danas se domoljublje i svijetoljublje nimalo ne razlikuju jedno od drugog; svi smo u jednome čamcu i tkogod da ga ljulja može potopiti sve nas. Kao Hrvati građani smo ugrožene uljudbe i života na planetu Zemlji; no bez našega korijenja ne bi bilo krošnji koje donose plodove, a radi kojih, predmnijevamo, primate nas, novoizabranike, među svoje.

Lijepo je ćutit se nastavkom složene, slavne i patničke tradicije dugog putovanja hrvatskoga naroda; dijelom baštine o kojoj Akademija tako marno i svesrdno skrbi znajući predobro da po njoj smo to što jesmo; već sam osjećaj da smo djelić veće cjeline osmišljava naše postojanje i prinose.

Odbijamo željenu lakoću i površnost sadašnjice; bez žrtvovanja i davanja – ispunjenih predanjem i posvećenošću – nema spoznaja o istini i ljubavi, miru i vjeri, o geniju odanosti i sućuti, dobroti – a nadasve o ljepoti koja prema Dostojevskom može jedina spasiti svijet. Ljepota kao metafora nebeskih sfera koja dodiruje halje Boga i čini čovjekonosca, donositelja njena – višim, uzdignutim bićem – bliskom angjelima.

Stojimo danas, coronati et terrae motu percussi, sred urušena svijeta i tužimo nad njegovom sudbinom. Zazivamo sile uzgona u sebi, u narodu i u narodima, e kako bi se okrenuli onomu što trajno i uznijeto jest. Jer sve što nije vječno ništetno je.

Akademike zovu i besmrtnicima, daleko od toga da se tako ćutimo; no ima nešto otkrivajuće u potrebi čovjekovoj da dodirne besmrtnu dušu, stoga i akademije u narodima i ljudska potreba za njima.

Pred dragim kamenom hrvatskoga jezika i pismenosti, kano pred najsvetijim domovinskim oltarom, budimo manji od zrna gorušice. Samo iz malenoga izrast će stablo nebesko; predajmo ga Domovini, i ne zaboravimo zaslužne pređe.

Ono čega nam nikada nije dovoljno jest blagoslov, potrebniji od svake druge potpore; neka Svevišnji koji znade naše uzlete i slabosti, talente i propuste, ojača sve nas kako bi stvaralačkom ljubavlju, poput časnih predaka, sačuvali našu vječnu Hrvatsku. Budimo njezinim sjajnim mačem i srebrnim štitom – obrana od nadirućih neizvjesnosti, a pronicljivim srcem daj nam, Bože, graditi potrebnu slogu kako bi, kao narod, obzirno i razumno usmjeravali svoj hod kroz zemaljska i kozmička iskušenja što se ovih izazovnih dana otvaraju pred nama i pred sve zabrinutijim čovječanstvom.

Obećavam u svoje, i današnjih pristupnika – ime, da ćemo kao članovi ove dične ustanove, dati najbolje od sebe, na slavu i ponos jedine nam Domovine.

Sursum corda! Gore srca!

Drago Štambuk

Zagreb, HAZU, 15. lipnja 2022. (govor zahvale)

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.