Drago Štambuk dobitnik je Velike zlatne plakete za pjesmu „Alat bola“ na natječaju za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob“ za 2017. godinu, koji je organizirala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.). Na natječaj su pristigli radovi 347 autora, a u stručnom sudu bili su: književnici Božica Jelušić i Josip Palada te publicist Mladen Pavković.
Štambuk je dosad objavio preko 60 knjiga poezije, eseja, antologija i prijevoda. Dobitnik je brojnih međunarodnih i nacionalnih priznanja na području umjetnosti, književnosti, ali i mirotvornog djelovanja. Bio je veleposlanik Republike Hrvatske od Velike Britanije, Indije, Šri Lanke, Japana, Južne Koreje pa do Brazila.
Tim povodom zamolili smo gospodina Štambuka za kratki intervju. Drago Štambuk nam je, na našu zamolbu, uz odobrenje Uduge hrvatskih branitelja, pristao omogućiti objavljivanje pobjedničke pjesme “Alat bola”.
Možete li se ukratko predstaviti našoj publici, i kao književnik i kao diplomat?
Nije zahvalno predstavljati sebe. Primjerenije bi bilo to da netko drugi učini. Činjenice mojega života dostupne su javnosti. Možda bih se, ako inzistirate, valjao prvo predstaviti kao liječnik jer to je moje osnovno zvanje. Bio sam prvi na prijamnom ispitu u Zagrebu, završio Medicinski fakultet u rekordnom roku i s odlikom. Specijalizirao sam na KBC-u Rebro internu medicinu, potom subspecijalizirao gastroenterologiju, hepatologiju, a kasnije u Londonu i zarazne bolesti, te aids – kojeg sam na hrvatskom nazvao kopnica. Hrvatski je, uz kineski, jedini svjetski jezik koji ima naziv za ovu bolest na materinskom jeziku.
U Londonu sam polovicom osamdesetih uvidjevši nadolazak velikosrpske agresije počeo promicati hrvatske interese i boriti se protiv „političkog aidsa“ na kojemu se temeljila rečena agresija. Medicinsku sam humanost, svjestan dolazećeg rata, pretočio u diplomatsko-političku etičnost; moje stajalište oduvijek je bilo da zemlja poput Hrvatske treba pounutriti univerzalne principe i učiniti ih svojim nacionalnim interesom, tako da principi postanu naš hrvatski identitet i prioritet. Bila su to junačka vremena kada sam paralelno radio dva posla: medicinski i diplomatsko-promidžbeni.
Kada je predsjednik Tuđman posjetio London pratio sam ga do svojih poznanika Margaret Thatcher, Michaela Foota i Edwarda Heatha. Na oproštaju u hotelu Savoy prišao mi je, zahvalio i predložio da službeno predstavljam RH u Velikoj Britaniji. Dvojio sam, znajući koliko sam već opterećen dvostrukim poslom; no predsjednik je bio uporan, učestalo me zvao i na kraju nisam imao izbora; kazao sam mu da ću posao predstavnika RH raditi dok Hrvatska ne bude sigurna. No niti danas ne mogu reći da je Hrvatska posve suverena i sigurna; državna sigurnost se sveiznova gradi i potvrđuje. Tako mogu pouzdano reći da ja nisam izabrao diplomatski posao već je taj posao, u teškim vremenima i oklonostima, izabrao mene. No ne žalim zbog rečenog izbora jer dao mi je mogućnost pomaganja narodu u nevoljama, odveo me u daleke zemlje u kojima sam nesebično služio svojoj Domovini.
Nakon mandata u Britaniji, slijedile su veleposlaničke dužnosti u Indiji, Egiptu, Japanu, Brazilu itd. Od studentskih sam dana kontinuirano pisao poeziju i ona je postala važan dio mojeg nutarnjeg života. Do danas sam tiskao preko 60 knjiga pjesama, antologija, rječnika, eseja… Poezija mi je prevedena na 15-ak jezika i o njoj su pisali veliki svjetski književnici (Raymond Carver, Tess Gallagher, Antonio Skármeta, Kazuko Shiraishi, Rifa’at Sallam, Stephen Greenblatt…).
Povod ovom razgovoru je pjesma “Alat bola”, no okušali ste se i u drugim književnim vrstama. Kako promatrate odnos poezije i proze i preferirate li jedno nad drugim?
Poezija je najsuptilnija i najemocionalnija književna forma; ona je sol koja čuva jezik da ne obljutavi. Za mene je poezija vertikalni, a proza horizontalni pismeni iskaz. Pjesma nastaje u trenutku, a proza kroz dulje vrijeme. Pišem i oglede i kratke priče, no pjesništvo je ipak moj prvotni način izražavanja. I moje proze tendiraju poetskom iskazu, pa ne mogu izbjeći svojoj osnovnoj vokaciji. Svejedno, nikada sebe ne nazivam pjesnikom. Radije kažem – pišem poeziju, a drugi neka zaključe jesam li ili nisam pjesnik. Mnogi pišu stihove ali je malo istinskih stihotvoraca.
Kako je tekao Vaš pjesnički razvitak i tko je na Vas presudno utjecao?
Počeo sam ozbiljnije pisati poeziju na prvoj godini studija medicine. Osamljenost u snijegom zasutom Zagrebu i prelijepa kožna agenda koju su mi poslali roditelji iz Splita za Božić potakla me na njeno ispunjavanje. Prva pjesma koju sam u nju upisao bila je o drvu masline na otoku. Pišem li još uvijek istu pjesmu? Ne znam. Ohrabrenje na putu književnog stvaralaštva dade mi Svemir Pavić koji mi objavi prve pjesme u splitskom „Vidiku“ i pričeka da dodam ostatak za knjigu, iako je rok za raspisani natječaj „Marko Marulić“ već bio prošao. Nagrada je bila tiskanje prve knjige s opremom Vaska Lipovca pod nazivom „Meu namin“. Vjetar u leđa dao mi je splitski začinjavac Tonči Petrasov Marović svojim emfatičnim radio-kritikama.
Nikada nisam bio vezan uz određeni tip poezije ili autora. Imao sam oduvijek eklektički pristup i priznat mi je da se i dandanas tražim i mijenjam u svom izrazu. No duhovni uzgon u pisanju moja je konstanta i sebe sam davno nazvao svećenikom riječi. Upravo sam, nekidan, na Stepinčevo, 10. veljače 2017. u rimskom Papinskom hrvatskom zavodu sveti Jeronim održao večer duhovne poezije pod nazivom „Spaljeno srce“.
Recital je nazvan po središnjoj pjesmi koju sam napisao u New Delhiju u svibnju 1995. dok sam služio kao prvi hrvatski veleposlanik u Indiji, a pod dojmom informacije pristigle mi u jednom Glasu Koncila o tome kako je srce našeg Blaženika spaljeno, e kako bi se ljubavi tronu zatro svaki trag. No u mojoj pjesmi ljubav svečeva (odmah sam je posvetio svetom Alojziju Stepincu) prema njegovom hrvatskom narodu paradoksalno se umnaža i razdjeljuje barbarskim uništenjem. Boravak u Rimu iskoristio sam i za dulji sastanak s mojim poznanikom iz južnoameričkih dana, vatikanskim državnim tajnikom kardinalom Pietrom Parolinom u kojemu sam prikazao mu Stepinčevu sudbinu s kojom naša Hrvatska stoji ili pada.
Jesu li Vaša diplomatska putovanja pridonijela razvoju Vaše umjetnosti, i ako jesu, na koje sve načine?
Dugi boravci u raznim zemljama utjecali su na mene jer sam u njima otvarao se svijetu, a svijet je ulazio u mene kroz moj osjetljivi i rahli domovinski sloj. U Indiji pisao sam indijsku, u Egiptu egipatsku, u Japanu japansku, a u Brazilu brazilsku knjigu. No uvijek su se navedene knjige omjeravale s rodnom grudom, a pisanje je bilo dvosmjerno. Hrvatska jest dio svijeta, pa je tako i svijet naša domovina.
Možete li se prisjetiti nekih zanimljivosti iz svoje diplomatske karijere o kojima ste već i govorili, poput bliskoga odnosa s Majkom Terezom?
Oduvijek sam cijenio Majčinu predanost nemoćnima i siromašnima, pa sam služeći u Indiji uspostavio prijateljski odnos s našom sveticom. Preko hrvatske Katoličke Crkve i tradicije ušla je u svijet i to nikada nije zaboravila. Na mnogim smo planovima surađivali i vrlo dobro se razumjeli; znala je hrvatski, držala je oca Antu Gabrića svojom inspiracijom i svetim čovjekom, što sam posvjedočio u pismenoj izjavi za proces njegove kanonizacije. Htjela je da on postane utemeljiteljem njenoga muškog reda, ali mu pretpostavljeni to nisu dozvolili. Na moju sugestiju prihvatila je hrvatsko državljanstvo i primila, iz mojih ruku, za 85. rođendan u Kalkuti hrvatsku diplomatsku putovnicu. Razgovarao sam s Majkom telefonski nekoliko sati prije njene smrti i ništa nije ukazivalo na to da joj je životni kraj blizu. Sudjelovao sam na službenom, ali uz nekoliko najbližih joj ljudi i na privatnom dijelu pogreba gdje sam pomagao spuštati je u grob.
ALAT BOLA
Tvoja je ruka nestvarna ptica,
osmijeh dahan – nebeski znak.
Bȉlo je hitro sahat od zlata,
no gdje je srce, čija smo lađa?
Ljubav je bašta i crni bor,
ona je snaga u krilu i kljunu;
božanski um i srebrn sud –
pelikan nesit, zaumni čun.
Prebriši munju, ljubavi nježna,
zarobi maštom posljednji dah.
Otvori vrata k nebeskom tronu,
srh vrh srha tek sniježeć je mrak.
Predaj mi cvrkut, nestvarna ptico,
budi mi ljubav u zadnji čas.
Zanosni dnevi sa puta tâmnog
nek nose k Bogu tvoj iglen plâst.
Drago Štambuk
Tekst se nastavlja ispod oglasa
