Srpski antisemitizam – temelji mržnje prema Židovima postavljeni su davno prije II. svjetskog rata (1)

U kolovozu 1942. Srbija je kao prva država u Europi izvršila Holokaust nad Židovima. To nije bilo samo djelo njemačkih okupacijskih snaga, već vrlo velikog doprinosa srbijanskih civilnih i policijskih vlasti, kao i dijela građanstva koje je prokazivalo Židove. Ne samo da je Srbija prva izvršila genocid nad Židovima, već je to učinila vrlo temeljito – preko 90% Židova je ubijeno ili deportirano.

Antisemitizam i mržnja prema Židovima ima u Srbiji dugu tradiciju, a jedan od uvjeta Srbiji da postane dio međunarodne zajednice 1878. na Berlinskom kongresu bio je da omogući – ljudska prava za Židove.

Već prigodom I. srpskog ustanka na samom početku 19. stoljeća, u Srbiji se jasno očituje mržnja prema Židovima i gaženje ljudskih prava istih.

Na temelju zapisa može se zaključiti da Židovi u Srbiji ne samo da nisu imali nikakva prava, već da su bili fizički ugroženi i protjerivani: „Kada su Srbi 1806. osvojili Beograd zatekli su u njemu i Židove, budući da su na njih kivni radi varanja u trgovini, oni ih sinodalnim zaključcima tjeraju ne samo iz grada, već iz cijele zemlje, te se raziđu po Srijemu i Bosni“.1

Filolog i vrlo značajan utemeljitelj standarda srpskog jezika, Vuk Stefanović Karadžić, u svojem djelu „Srpske narodne pripovijetke“ donosi jednu antisemitsku pripovijetku vrlo sličnu Ivici i Marici, u kojoj se na mjestu vještice pojavljuju Čivuti. Čivuti je u Srbiji pogrdan naziv za židovski narod. 2

Zaustavljanje progona Židova – uvjet primanja Srbije u međunarodnu zajednicu

Zaustavljanje protjerivanja svih ne-Srba, a osobito Židova, s teritorija Srbije bio je „conditio sine qua non“ međunarodnog priznanja kneževine Srbije 1878. na Berlinskom kongresu, što su Srbi doživjeli kao diktat međunarodne zajednice, a osobito britanskog državnika i Židova Benjamina Disraelija. Među dvadesetoricom potpisnika berlinskog ugovora, predstavnika svojih država, bili su i njemački kancelar Bismarck i predsjednik londonske vlade Beaconsfield. Njih dvojicu su Srbi posebno kritizirali što je Srbija bila prisiljena dati prava Židovima.

Zanimljivo da se u to vrijeme kod srbijanskih povjesničara, gotovo redovito zadojenih srbijanskim nacionalizmom i šovinizmom, javlja žestoka kritika Hrvata kao naroda u kojem nema antisemitizma. Tako dvojica Srba koji su živjeli u Hrvatskoj kao dijelu Austro-Ugarske, Simo Lazić i Milan Obradović iz Bjelovara, optužuju Hrvate da otvoreno brane i štite Židove.

U svemu tome, pa i odnosu prema Židovima, Srbija se redovito ugledala na „velikog brata“ Rusiju, državu koja je „patentirala“ pogrome, masovne progone i nasilje prema Židovima. Tako ruski ministar Konstantin Pobjedonoscev 1881. predlaže caru Aleksandru III. da se „trećina Židova iseli iz Rusije, trećina prevede na pravoslavlje, a trećina pusti da umru“. To je bila izjava i “čarobna formula” koju je kasnije perfidna diplomacija Srbije pripisivala Hrvatima da su je tijekom II. svjetskog rata primjenjivali na Srbe. U originalu ta izjava se odnosila, na žalost, na Židove.

Istaknuti Srbi šire mržnju prema Židovima 

Jedan od istaknutih Srba tog vremena koji su sijali mržnju prema Židovima bio je Vasa Pelagić, srbijanski narodni učitelj socijalističke orijentacije. Poznato je njegovo antisemitsko djelo „Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja”.

Nešto kasnije u Beogradu je tiskana knjižica „Ne dajmo Srbiju Čivutima!“, gdje se Srbe plaši Židovima, traži osnivanje Srpskog protužidovskog društva i poziva na borbu i mržnju prema Židovima.3

Antisemitizam je bio prisutan i među Srbima u Vojvodini (tada u Austro-Ugarskoj), a posebno se isticao poznati srpski političar i pisac Svetozar Miletić u političkom glasilu „Zastava“. Na jednom mjestu čak „dobronamjerno“ savjetuje Hrvate da „ne bi malo antisemitizma nedostajalo i Hrvatima“.

Tu je djelovao i istaknuti antisemit Jaša Tomić u njegovom glasilu „Srpsko kolo“. Jaša Tomić je bio uzor u mržnji prema Židovima srpskim fašistima koje je predvodio Dimitrije Ljotić još prije II. svjetskog rata.

Niti Srpska pravoslavna crkva prije I. svjetskog rata nije bila lišena antisemitizma što je naročito odisalo u glasilu svećeničkog udruženja „Vesnik srpske crkve“.

Antisemitizam se tijekom 19. stoljeća, nakon oslobođenja Srbije od Tura­ka i formalnog priznanja građanskih prava Židovima, i u prvoj polovici 20. stoljeća stalno pojavljivao i utiskivao u svijest srpskog društva, što dokazuju brojni pamfleti, knjige, časopisi i novine tog vremena. Evo samo nekih pri­mjera: Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja Vase Pelagića (1879.), O Jevrejskom pitanju u Srbiji Nikole Jovanovića – Ameri­kanca (1879.), Kako zao upliv stvara čivutska vera i moral u ljudskom društvu Sime Stanojevića (1880.), Ne dajmo Srbiju Čivutima grupe srpskih rodoljuba (1882.), Jevrejsko pitanje Jaše Tomića (1884.)

Pokretač i vodeći ideolog antisemitizma u Hrvatskoj bio je Milan Obradović iz Bjelovara

Zanimljivo je da je pokretač antisemitizma u Hrvatskoj bio Srbin Milan Obradović iz Bjelovara (vidi Tomislav Vuković, „Pregled srpskog antisemitizma“, str. 27). Napisao je 30 brošura i knjižica koje odišu izrazitom mržnjom prema Židovima, zahtijevajući brutalne državne mjere protiv njih. Protužidovska brošura “Izvadak iz Talmuda (Židovsko evanđelje”, štampana je u Zagrebu na ćirilici u Srpskoj štampariji u fantastičnih 50.000 primjeraka.

Pročitajte strahote koje je napisao Obradović o Židovima u Hrvatskoj: „…skoro je nemoguće govoriti o pobjedi hrvatskog antisemizma, a znate zašto, jer je glavna masa naroda hrvatskog tako vezana s Čifutima da ne smije pisnuti protiv njih, a kamoli da bi netko od Hrvata dignuo glas protiv Židova. Uzmite samo Zagreb u obzir! Zar ne treba da se svaki pošteni Hrvat crveni jer su Čifuti od glavnog hrvatskog grada načinili Jeruzalem, te sav Zagreb smrdi po njihovom palestinskom smradu“ 4

Tako piše Milan Obradović, jedan od vodećih novinara i ideologa srpske politike u Hrvatskoj s početka 20. stoljeća. Uz svoje ime često je stavljao atribute kao ‘antisemit’, ‘ukrotitelj azijske zvjeradi’, ‘branitelj kršćana od Judine moći’ i dr.

Milan Obradović pisao je gorljive antisemitske tekstove i tiskao u vlastitoj nakladi knjižice te vrste, ali u Hrvatskoj nije imao suradnike i istomišljenike, zbog čega se često žestio na Hrvate za koje je govorio kao su dopustili „da im se ‘Čivuti’ uvuku pod kožu i piju krv“, govoreći kako su u Hrvatskoj i Zagrebu „u njihovim rukama sav kapital, radnje i najveći obrti“. U njegovim se knjižicama može pronaći i prepiska s bogoslovima Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je u to vrijeme u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen. I to ne samo zbog utjecaja Rusa, nego i stoga što se Židove smatralo „tradicionalnim srpskim neprijateljima“ koji su „bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske“, a „protiv Srbije i njezinih interesa“.

Za sve napetosti između Hrvata i Srba, te hrvatskih i srpskih političkih stranaka u Hrvatskoj početkom XX. stoljeća, Obradović optužuje Židove. Pri kraju brošurice Obradović donosi odvratan iskaz: “Kada su sa Hrvatima bili gotovi, onda se ustremiše na Srbe u Hrvatskoj. Ko je priredio onaj napadaj protiv Srba u Zagrebu prije 7 godina – židovi! Ko je stvorio veleizdajničku parnicu protiv Srba u Hrvatskoj – židovi. Protiv veleizdajnika iz Slavonije mahom su svjedočili židovi.”5

I nastavlja: “Kako bi bilo da se braća Hrvati u svemu, što se tiče Židova, ugledaju na svoju braću Srbe? Kada bi to tako bilo, to bi bio potpuni poraz za Židove u Hrvatskoj!” 6

Kada bi htjeli opisati primjere antisemitizma u Srbiji, koje se dijelom prenosilo preko Srpske pravoslavne crkve, trebalo bi mnogo tinte i prostora.

U tom ozračju dočekan je i I. svjetski rat, njegov kraj i nastanak Jugoslavije. U toj državi ponovno je središte antisemitizma i mržnje prema Židovima bilo u Srbiji, a posebno u Beogradu. Ono je kulminiralo nakon 1930. godine, pa stoga i ne čudi da je Srbija bila prva država u Europi koja je ‘riješila židovsko pitanje’ ubijanjem i proganjanjem Židova.

(Nastavak slijedi)

1 Tihomir R. Đorđević: „Židovi u Srbiji za vrijeme prve vladavine kneza Miloša (1815-1839)“, zbornik „Godišnjica Nikole Čupića“, knjiga XXXV, Beograd 1923., str. 202,

2 Vuk Stefanović Karadžić: „Srpske narodne pripovijetke“, Beč 1853.,  str. 116-117,

3 Tomislav Vuković i Edo Bojović: „Pregled srspkog antisemitizma“, Zagreb 1992., str. 17

4 Tomislav Vuković i Edo Bojović: „Pregled srspkog antisemitizma“, Zagreb 1992., str. 31

5 Milan Obradović: “Kako su židovi varali 40 godina jadne i neuke Hrvate”, 1909., str. 14

6 Milan Obradović: “Kako su židovi varali 40 godina jadne i neuke Hrvate”, 1909., str. 16