Prije dvije godine, 24. veljače 2022., Rusija je napala Ukrajinu i od tada neprestano traju borbe i razaranja. Tim povodom, veleposlanica Republike Hrvatske u Ukrajini Anica Djamić u osvrtu za Narod.hr opisuje svoje neposredne dojmove o tome ratu:
Približavamo se tužnoj obljetnici sveobuhvatnog napada na Ukrajinu. Vremenski period koji obuhvaća 2 godine, 24 mjeseca, 730 dana i isto toliko noći… Za mnoge razdoblje straha, patnje, užasa i nemira…
Ovaj napad koji je započeo u rano jutro 24. veljače 2022. g. i traje gotovo istim intenzitetom i danas, zauvijek je promijenio sliku Ukrajine. I ne samo Ukrajine, promijenio je i sliku Europe, suočivši je s najtežim izazovima.
Nitko nije mogao sa sigurnošću dati savjet kako postupiti
Od početnog iznenađenja koje je djelovalo gotovo paralizirajuće, do instinktivnog kretanja milijuna ljudi prema zapadnim granicama cestom i željeznicom, do uvođenja policijskog sata, nestašice goriva i proizvoda, redukcije struje i vode… to je bilo vrijeme u kojemu je stradavanje posve nedužnih civila odjekivalo posebno bolno.
>Ukrajina: Rusija je dodatno ojačala vojnu prisutnost na granici
To je bilo vrijeme u kojem su svi tražili savjet kako postupiti, ali kojeg nitko nije mogao sa sigurnošću dati. Vrijeme u kojem su i oni koji su odlazili ili ostajali bili gotovo sigurni da će ta noćna mora brzo završiti, da će se brzo vratiti kući i nastaviti živjeti uobičajenim životom. Vrijeme koje, kako će se kasnije pokazati, ipak, nije donijelo smirenje, nego je produbilo rane…
Životi poginulih ugrađeni su u temelj nove Ukrajine
U ove dvije godine nebrojeno mnogo djece ostalo je bez djetinjstva, bezbroj ljudi bez domova, tolike obitelji su razdvojene, tolike majke i očevi oplakuju svoju djecu, supruge svoje supružnike, djeca svoje roditelje… Čovjek ostaje nijem gledajući te grobove, pa i čitava novonastala groblja razasuta diljem zemlje, mahom mladih ljudi koji su položili život braneći domovinu.
Nitko ih ne može vratiti, ali vjerujemo da su njihovi životi, položeni za domovinu, ugrađeni u temelj nove Ukrajine, one na čijim temeljima svi oni koji su svoj život sačuvali imaju obavezu graditi bolji svijet za naraštaje koje dolaze.
Nakon tih početnih koraka i većinom samostalnog snalaženja, došlo je vrijeme nadanja. Nadanja u vlastitu pobjedu u ovom nepravednom ratu, nadanja da uz političku potporu, te financijsku, ekonomsku, vojnu i tehničku pomoć svih onih zemalja koje su u obrani Ukrajine prepoznale obranu zajedničkih vrijednosti, pobjeda može biti izvojevana.
I Hrvatska je pružila pomoć Ukrajini
I Hrvatska se već u samom početku priključila pružanju pomoći, a posebno je pružila ruku izbjeglicama koje je zbrinula na svom području.
I sama Ukrajina, želeći prekinuti nametnuti joj rat, ponudila je platformu mira, tzv. Mirovnu formulu u 10 točaka koju je već u ljeto 2022.g. objavio predsjednik Zelenski. Vrijedna inicijativa kojom je Ukrajina pokazala da joj je do mira stalo. Od tada do danas, Mirovna formula je bila predmetom brojnih rasprava, ali svrha i cilj ostali su isti: da se tako nešto nikada ne ponovi i nikome više ne dogodi.
Danas se sabiru dojmovi, broje poginuli i sagledavaju štete. Sve je prisutnije pitanje kako do mira doći. Osjećaj duboke zabrinutosti došao je na mjesto svakog straha i više nego ikada do sada traži se rješenje za budućnost.
>Rusija i Ukrajina: Što se trenutno događa?
Ali, sažimajući ovo vrijeme velike kušnje za ukrajinski narod, možemo naći i pozitivne učinke u toj tragediji jednog naroda. Ukrajinci ne mrze, oni dostojanstveno oplakuju svoje mrtve i usmjereni su prema budućnosti. Generacija adolescenata je, uopćeno govoreći, neosvojena – oni su na društvenim mrežama, razmišljaju svojom glavom, traže rješenja, komuniciraju sa svojim vršnjacima u zemlji i svijetu.
Ukrajinci su u ratu postali svjesniji sebe
Ukrajinci su, zahvaljujući ovom ratu postali svjesniji sebe, svojih sposobnosti, svojih vrijednosti koje su im usađene odgojem. Nije zanemarivo niti da su iskazali poseban interes, do tada nekako prigušen, za svoj jezik, svoju kulturu i povijest odnosno za vlastite korijene.
Nažalost, činjenica je da sav trud nas diplomata, tour-operatora ili osmišljene propagande ne bi bio dovoljan da se na ovako intenzivan i brz način upozna jedna zemlja, ljudi i njihovi običaji.
A mi koji smo ostali ovdje od početka rata, učinili smo to svjesno. S jedne strane, zbog naših građana koje je trebalo evakuirati ili im pružiti bilo kakvu drugu pomoć, a s druge strane zbog Ukrajinaca koji su itekako bili svjesni da smo imali odabir, ali da smo, ipak, ostali uz njih. Sama prisutnost značila je veliku moralnu potporu i oni to ne zaboravljaju!
Rat uništava stvoreno
Često se misli da se nakon duljeg perioda na rat može i naviknuti. Ne mogu se složiti s tom konstatacijom, ali mogu reći da je moguće svoju svakodnevnicu prilagoditi ratnim uvjetima. Svakodnevnicu, u kojoj su odlasci u skloništa u vrijeme uzbuna obavezni.
Već smo razlučili da se napadi posebno intenziviraju oko nekih obljetnica. Tako i za ovu obljetnicu očekujemo snažne udare i na sam Kijev. Isto tako, u vrijeme posjeta važnih delegacija ili, pak, u jesen kada su meta elektroenergetska postrojenja.
Ali, ne zaboravimo da rat u ovoj zemlji traje već 10 godina. Iscrpljuje ponajprije ljudske resurse, osiromašuje zemlju i uništava stvoreno.
Iz Mariupolja, grada heroja i mučenika, izbjegla je majka s 10-godišnjim djetetom. Otac je ostao na ratištu, a dijete svjesno užasa rata, kazalo je majci: Mama, kad ja budem velik učiniti ću sve da rata ne bude. Ali, ako nas netko napadne, učiniti ću sve da obranim Tebe.
U ovo vrijeme, promatrajući iskre rata koje se tako olako pale, pitamo se mogu li ljudi, ma koliko se trudili, donijeti mir? Čini se kao da mir u današnje vrijeme i nije ljudska kategorija, nego božanska koju tek trebamo dohvatiti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa