Godine 1997. aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izrecitirao je, kao gradonačelnik Istanbula, stihove iz jedne turske pjesme. Završio je u pritvoru na mjesec dana.
“Džamije su naše vojarne,
kupole naši štitovi,
minareti su naši bajuneti,
a klanjatelji naši vojnici.
Ovo je sveta vojska koja čuva našu vjeru.
Allahu ekber, Allahu ekber.”
Godine 2015., osamnaest godina nakon tog događaja, na istom mjestu kao predsjednik Turske Erdogan izrecitirao je ponovno iste stihove! Ali ovaj put nije završio u pritvoru.
To je prikaz profila turskog predsjednika Erdogana i u uskoj je vezi s pojavom turskog neoosmanizma.
Neoosmanizam podrazumijeva specifičan ideološki program postupne reislamizacije turskog sekularnog društva i razgradnju temeljenih pretpostavki kemalizma, uz naglašeno jačanje međunarodnog položaja Turske, što se manifestira na različite načine (važno!), zavisno od povijesnog trenutka i političkih okolnosti razdoblja poslije Drugog svjetskog rata.
Geopolitički položaj i značenje Turske
Turska je jedna od središnjih i politički najvažnijih država svijeta, osobito za velike svjetske sile SAD, Rusiju i EU. Značaj Turskoj, između ostalog, daje nekoliko bitnih činjenica:
1. Položaj Turske na najužoj kopnenoj premosnici prema Aziji (ili obrnuto prema Europe). Zbog toga opravdano ima naziv „vrata Europe“ ili „vrata Azije“.
2. Bospor i Dardaneli koji su prolaz Rusiji na toplo Sredozemno more i preko njega na Atlantski i Indijski ocean.
3. Strateški položaj prema Bliskom i Srednjem Istoku gdje se odigravaju ključna preslagivanja svjetske geopolitičke karte (Sirija, Irak, Iran, Afganistan)
4. Sekularni identitet kao uzor u islamskom svijetu – važnost za Zapad
5. Povijest svjetske islamske velesile koja je „naslijedila“ arapski ekspanzionizam, te njena višestoljetna prisutnost u južnoj i središnjoj Europi – osmanska imperijalna svijest
Zbog toga su sva događanja u toj zemlji pod izuzetnom pozornošću svjetske političke javnosti, a osobito stvari poput nedavnog pokušaja državnog udara. S obzirom kako se je tijek državnog udara odvijao i kakve su mu posljedice, opravdano se postavlja pitanje: tko je imao najviše koristi od propalog vojnog puča i zašto?
Sada se sigurno može reći: predsjednik Erdogan i njemu odana politička grupacija. Položaj Erdogana danas je nedvojbeno jači nego ikada.
Rusija i Turska – pomirenje?
Krajem lipnja CNN je objavio da je ruski predsjednik Putin nazvao Erdogana i da su razgovarali više od 40 minuta prvi puta nakon sedam mjeseci. Tom se prilikom turski predsjednik ispričao Putinu za rušenje zrakoplova. Također su dogovorili što skoriji sastanak i izrazili želju za približavanjem stajališta o glavnim temama.
Zanimljive su bile i najavljene teme susreta:
1. Sirijska kriza – to je bio i glavni uzrok neslaganja Rusije i Turske, jer je Ankara od početka podržavala oporbu, a Moskva službeni Damask i Assada. Primjetno je da je u posljednje vrijeme Turska počela preispitivati svoju politiku prema Siriji. Ovo je vrlo važna geopolitička točka, trenutno broj jedan u svijetu.
2. Ukidanje ruskih sankcija Turskoj i viznog režima – sankcije su bitno utjecale na tursko gospodarstvo.
3. Projekt „Turski tok“ – plinovod s ruskim plinom kojim se odbacuje „Južni tok“(preko Crnog mora na Bugarsku i dalje u Europu). „Turski tok“ bi išao preko Crnog mora na Tursku, pa preko sjeverne Grčke i Makedonije u Europu.
Prije četiri dana, 17. srpnja, Vladimir Putin ponovno je nazvao Erdogana i dao mu nedvosmislenu podršku, te ponovnu potvrdu za dogovoreni sastanak u kolovozu.
Ovo naglo zbližavanje, te današnji telefonski razgovor, znak su da Erdogan traži i dobiva rusku potporu, dok istodobno njegovi odnosi sa Zapadom tonu u nepovjerenje. Prema riječima predsjednika Međunarodnog odbora u Vijeću Ruske Federacije, Konstantina Kosačova „Turska je započela riskantnu igru živaca sa SAD-om i Europom“.
„Zaprijetivši SAD-u da će joj otkazati status saveznika zbog skrivanja mogućeg organizatora jučerašnjeg pokušaja puča (Fethullaha Gülena) i zaprijetivši samim zavjerenicima da će obnoviti smrtnu kaznu, Ankara započinje novu visoko rizičnu igru živaca s Amerikancima i Europljanima. Više od života je u pitanju. Pitam se tko će ovoga puta prvi trepnuti“, napisao je Kosačov na svom Facebooku.
Zanimljivo je da je iranska informativna agencija Fars prenijela vijest da su ruski obavještajci presreli razgovore pučista i upozorili Erdogana na ono što mu se sprema. Službena Moskva je to, naravno, opovrgla.
Fars je dodao: „Diplomatski izvori navode da je Erdoganova promjena vanjske politike samo nedjelju dana prije puča bila glavni razlog zbog kojeg je nekoliko stranih država provociralo i obećavalo podršku vojsci da izvede puč, ali ga je taj isti pomak u vanjskoj politici i spasio”.
„Strateška dubina“ i Turska
Svjetski mediji kalkulirali su s procjenom da Erdogan želi pripremiti teren za preuzimanje izvršnih ovlasti koje ima turski premijer, što bi novi premijer kao blizak Erdoganu rado i učinio. Bilo to točno ili ne, Erdogan je više nego oštro krenuo u obračun sa svima koji su mu na bilo koji način oporba. Kako tvrde analitičari sve se to događa u duhu usvojene Turske strategije na obnovi Osmanskog carstva, bolje rečeno utjecaja i strateške zamisli istog.
Važnost pojma ‘strateške dubine’ je u mogućnostima koje ona ostavlja za povlačenje i obranu od napada, a da se pri tome izbjegne ugrožavanje vlastitih izvora i centara moći. Dakle, suština ‘strateške dubine’ je u odnosu između vremena i prostora, kako često naglašava i admiral Domazet.
„U ovome trenutku kada Erdogan sve očisti, Turska će imati samo dvije opcije. Jedna je opcija, odnosno mogućnost ili namjera, da će krenuti u vrlo oštri radikalizam u provođenju regionalne sile u ostvarivanju ciljeva postavljenih iz strateške dubine. U tom slučaju on može doći u sukob s Rusijom, ali je ova druga inačica vjerojatnija, da će on ostvarivati te ciljeve u suglasju ili u nekakvom razumijevanju s Rusijom, a to znači da će doći u sukob sa SAD-om, kao do jučer njegovim glavnim strateškim partnerom.
Vidimo i sad da su zaoštreni odnosi Ankara-Washington. Dakle, to su dva smjera u kojima će krenuti turska politika, u svakom slučaju ona će se odraziti i na ova područja, poglavito na područje BiH, a s tim i na geopolitiku Hrvatske“, izjavio je admiral Domazet.
Turska – utjecaj na „balkanske muslimane“ i Hrvatsku
Po donedavnom premijeru Davutolgluu, „što god se dogodi na Balkanu, na Kavkazu i Srednjem istoku, to je naše“.
Turska može koristiti tri značajna geopolitička polja utjecaja: 1) bliska kopnena sfera (Balkan – Bliski istok – Kavkaz), 2) bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i, naposljetku, 3) bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija – srednja i istočna Azija). Upravo su te sfere, koje se sastoje od kružnih zona koje se međusobno prepliću, geopolitički temelji turske vanjskopolitičke (neoosmanske) strategije koja je usmjerena na jačanje svoga globalnog položaja.
Prema Davutogluu, temelj „političkog utjecaja Republike Turske na Balkanu čine muslimanske zajednice, baštinice propalog Otomanskog Carstva”. U tu kategoriju spadaju prirodni saveznici Turske, Albanci, Bošnjaci (muslimani) u Bosni i Hercegovini, kao i muslimanske manjine u Bugarskoj, Grčkoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Sandžaku.
Svi ti saveznici značajni su elementi turske politike prema Balkanu. Turska vanjska politika ima dva kratkoročna i srednjoročna cilja u Jugoistočnoj Europi:
1. jačanje BiH, Albanije i Kosova unutar stabilne strukture i
2. formiranje međunarodnog pravnog temelja kojim će se zaštititi muslimanske nacionalne manjine u ovoj oblasti (Srbija, Grčka, Bugarska, Makedonija, Rumunjska).
Turska geopolitička strategija tzv. “strateška dubina” kaže da jaka Albanija i centralizirana Bosna i Hercegovina, kojima treba pribrojati i nezavisno Kosovo, predstavljaju prvorazredni interes za Tursku, imajući u vidu da se jedino tako može suprotstaviti utjecaju drugih sila u regiji: poglavito ruskom i njemačkom.
Unutarnji i najvažniji krug turskog utjecaja sačinjavaju Albanija, Kosovo, Makedonija; drugi je tzv. Središnji krug, sačinjen od Grčke, Srbije, Bugarske i Bosne i Hercegovine (koja ima važnost prvog kruga), dok poslednji tzv. vanjski krug sačinjavaju Hrvatska, Mađarska i Rumunjska. To su zemlje koje su bile pod okupacijom Turske dugi niz godina, ali nisu od primarne važnosti turskog utjecaja u ovom dijelu svijeta.
Ipak, povijesno, geopolitički i gospodarski Turska ih vidi kao područje svog interesa, osobito Hrvatsku koja ima snažnu povijesnu i geopolitičku povezanost prema Europi i predstavlja prvu prepreku Turske koju treba i koju je lakše premostiti prema središnjoj Europi od Mađarske i Rumunjske.
Hrvatska politika morati će se jasno pojaviti prema turbulentnim geopolitičkim promjenama koje se događaju u njenoj blizini, a osobito prema Erdoganovoj politici i njegovim prisezanjima na utjecaj u gospodarski slabim i politički nestabilnim zemljama poput naše, ali zemljama iz područja bivše Jugoslavije.
Naši političari moraju jasno razlučiti: Erdogan nije Sulejman Demirel koji je bio veliki prijatelj Franje Tuđmana i Hrvatske, kao i cjelovite BiH. On u preslagivanju svjetske pozornice čeka na svoj dio kolača, prvenstveno čekajući razvoj događaja u sunitskom djelu nekadašnjeg Osmanskog carstva sa željom da ugrabi svoj dio kolača.
To vrijedi i za ostale Erdoganove interesne sfere gdje želi imati snažan izravni ili neizravni utjecaj na različite načine, a naša je zemlja ipak u jednoj od tih vanjskih interesnih sfera. Velike sile lako izručuju u svjetskim „trgovinama“ one koje smatraju svojim igračkama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
