Na dan 1. rujna 1989. vrlo utjecajni srbijanski pisac i političar Dobrica Ćosić dao je intervju talijanskom „Il Tempu“ (na trećoj stranici lista!) u kojem je izjavio da je Istru, Zadar i otoke – Tito okupirao od Italije i dao Hrvatskoj.
Bio je to dio specijalnog rata u Jugoslaviji kojim su srbijanski akademici (SANU) i vojska JNA prpiremali javnost u Jugoslaviji na dolazeći rat i genocid nad Hrvatima u cilju stvaranja etnički čiste Velike Srbije.
Na taj način trebalo je Hrvatsku neutralizirati i lakše provesti zamisli zloglasnog Memoranduma SANU (Memorandum Srpske Akademije, ekvivalent HAZU, o stvaranju Velike Srbije iz 1986. godine), čiji je ideolog bio pisac Dobrica Ćosić. Upravo Memorandum SANU je bio ideološki obrazac za agresiju Srbije na Hrvatsku i namjere da se veliki dio Hrvatske, uključivo i cijelu Dalmaciju sa obalom, pripoji Velikoj Srbiji.
Memorandum SANU bio je inicijalni akt kojim je praktično počela drama naroda područja bivše Jugoslavije, napose Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, na koju je Srbija i JNA izvršila agresiju. Ta agresija i zločini JNA združenih sa paravojnim postrojbama Srba bili su prećeni strahovitim pogibijama, zločinima, stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih dijelova država, koncentracijskim logorima, mučenjima, silovanjima rušenjem kulturnih i vjerskih objekata.
Treba to reći, da se nikad ne zaboravi: autori ovog zlokobnog dokumenta otprije 25 godina bili su vodeći srpski intelektualci i akademici kao Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović…
Četnički kontinuitet od Dobrice Ćosića do Aleksandra Vučića
U maniri čaršijske i zaplotnjačke srbijanske igre, kao što danas čini Vučić, glavni ideolog velikosrpstva Dobrica Ćosić pokušao je dobiti naklonost iredentističkih struja u Italiji u eventualnoj budućoj podjeli plijena uoči agresije na Hrvatsku za koju je Ćosić već znao da je isplanirana u Beogradu i vrhu jugoslavenske vojske (JNA je de facto bila srpska vojska).
Treba reći da je današnji predsjednik Srbije Vučić od početka ratova koje je osmislila SANU itekako aktivno bio uključen u provedbu genocidnih planova pod parolom “Svi Srbi u jednoj državi”. On je za vrijeme rata i agresije na Hrvatsku bio visokopozicionirani član Šešeljeve Radikalne stranke, zastupnik u parlamentu Srbije, generalni tajnik Šešeljeve stranke i jedan od glavnih huškača Srba u Hrvatskoj, te na kraju ministar informiranja u vladi Slobodana Miloševića.
Akademik Dobrica Ćosić je u pripremi agresije u “Il Tempu” izjavio kako se srpski narod brani „netrpeljivošću i mržnjom“ čime je i faktično priznao kako smatra da je suradnja i dogovor s Hrvatima praktično nemoguć.
U Srbiji se u to vrijeme počela sve više širiti teza o „srbofobiji“ za koju se tvrdilo da su odgovorne Slovenija (zbog amandmana na Ustav), te ponajviše Hrvatska. Pozorno su se pratili svi hrvatski mediji (i političari) koji su označeni kao manipulatori, a pogotovo „Danas“ i „Vjesnik“, koji su u drugoj polovici 80-ih imali malo više prostora za pisanje nego prije toga. Istovremeno beogradska „Politika“ objavljuje poveće huškačke članke napadajući čak i neke projugoslavenske novine kao što je „Borba“ nastojeći preuzeti vodeću ulogu u srbijanskim medijima, te biti jedan od glavnih Miloševićevih instrumenata u provođenju propagande i velikosrpske politike.
Dobrica Ćosić i etnobiznismen Jovan Rašković – zajednički protiv Hrvatske
Nužno je i spomenuti da je Dobrica Ćosić bio jedan od inicijatora osnivanja Srpske Demokratske stranke (SDS) u Hrvatskoj, stranke na čelu s Jovanom Raškovićem koja je digla oružanu pobunu protiv Hrvatske. Ćosić je pozvao Srbe na izbor tvrdeći im: ili će se sukobiti s hrvatskim vlastima ili će pristati na podčinjenost, diskriminaciju i tihe progone.
Za to vrijeme u Beogradu na osnivačkom skupu Udruženja Srba iz Hrvatske, koje je na sav glas agitiralo za rat zbog „ugroženosti Srba“, u prvim redovima sjedili su visoki Miloševićevi dužnosnici i nacionalistička srpska inteligencija predvođena Dobricom Ćosićem. U Srbiji je ovaj skup predstavljen kao presudni trenutak stvaranja „buduće srpske države“. Ovim skupom srpski komunisti i nacionalistička srpska inteligencija usuglasili su se u namjeri destabilizacije Hrvatske kao i u stvaranju srpske države u njoj.
Kada je trebalo podržati komunista i velikosrbina Miloševića u dolasku na vlast u Srbiji, Ćosić, čiji je glas bio vrlo utjecajan, rekao je: „Mlad je, hrabar, odlučan, inteligentan. Dobro govori. Ima izuzetnu sposobnost komunikacije s masama. On je nesumnjivo najpopularnija osoba koju je srpski narod imao u 20. stoljeću.“
U tome je Ćosić bio podržan od većine akademika i inteligencije u Srbiji, a kada tako govori „veliki Srbin“, „otac nacije“, akademik, narodni književnik, što drugo preostaje njegovim malim sunarodnjacima nego slijediti „najpopularniju osobu koju je srpski narod imao u 20. stoljeću“, te ginuti i ratovati za nju, ubijati druge ljude i narode kako su navijestili na Gazimestanu na Kosovu 1989. godine.
Tamo je Ćosićev Srbin Milošević, pred više od milijun Srba, navijestio ratove i stvaranje Velike Srbije.
Sve ovo je hrvatski, pa i srpski narod, skupo platio krvlju.
Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti objavljen u 1986. ostao je zapamćen kao idejna osnova za velikosrpske ratove koje je pokrenuo Slobodan Milošević, no danas nakon više od 30 godina srpska akademija na čelu s novim predsjednikom, vodećim srpskim neurologom i uglednim znanstvenikom Vladimirom Kostićem, želi Akademiju oprati od svake krivnje i veze s krvoprolićem koje je uzrokovala i provela Srbija.
Kao i u II. svjetskom ratu, Srbija se želi oprati od fašizma i provedenog genocida nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima po metodi ‘krvi i tla’, etničkim čišćenjem milijuna ljudi do zacrtanih granica Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Dodatak: Što je o Srbima, lažima i patriotizmu rekao ‘otac nacije’ Dobrica Ćosić?
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).
„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici,na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).