Još od razdoblja prve Jugoslavije do danas velika su nastojanja srbijanskih vlasti da se Hrvate Bačke asimilira u Srbe katolike ili barem odnarodi od vlastitog naroda Hrvata u izmišljeni narod Bunjevaca. Taj sustavni rad na brisanju ideniteta nastavljen je i u drugoj komunističkoj Jugoslaviji, jednako velikosrpskoj kao i prva.
Oni Hrvati koji su pružali otpor i držali do svog hrvatskog idnetiteta, svoje hrvatske bunjevačke ikavice, bili su izvrgnuti pritiscima i progonima, a jedan od njih je bio komunstički uznik prof. Bela Gabrić iz Subotice.
Usprkos tome , Bunjevački Hrvati su još prije 2. svjetskoga rata bili većinsko stanovništvo toga prostora sjeverozapadne Bačke s centrima u Subotici i Somboru, te brojniji i od Mađara, Nijemaca i Srba. Upravo su Hrvati Bačke tijekom 18. st. ishodili od carice Marije Terzije status slobodnog kraljevskog grada Subotica koji je nosio naziv Marijaterezijapolis.
Subotica – najveći hrvatski grad u 19. stoljeću!
Subotica je u 19. stoljeću bila najveći hrvatski grad u Austro-Ugarskoj. Zagreb je u to vrijeme imao oko 20.000 stanovnika, a Subotica 70.000, od čega su bunjevačko-šokački Hrvati činili 75 posto stanovništva.
I pri stvaranju Jugoslavije još uvijek je Subotica bila veća i od Zagreba i od Beograda!
No, tom velikom hrvatskom gradu je bila namijenjena stagnacija, srbizacija i dekroatizacija, prije svega zbog opasnosti da po etničkom ključu jednom ne dođe u sastav Hrvatske, kako je povijesno uvijek hrvatski istočni Srijem došao u ruke Srbije.
Prof. Bela Gabrić – zatvaran i proganja samo zbog toga jer je bio Hrvat, a ne Bunjevac
Ugledni katolički publicist prof. Bela Gabrić, rođen je na današnji dan 1921. u Verušićkom Salašu nedaleko Subotice, a školovao se u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku i Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu. Studij književnosti, hrvatskoga jezika i povijesti završio je u Zagrebu, a nakon toga je radio kao profesor u osnovnim i srednjim školama. Od 1970. radio je u subotičkoj Gradskoj biblioteci.
Zbog svoga hrvatskog identiteta i zalaganja za Hrvate Bunjevce, nepravedno je osuđen te je u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici zatočen od lipnja 1972. do prosinca 1973. godine. Naime, nakon sloma “hrvatskog proljeća” od strane Beograda i komunističke vlasti, i sam je bio žrtva “lova na vještice” u antihrvatskoj histeriji koja je potom uslijedila. Tada su uhićivani hrvatski intelektualci koji su promicali hrvatsku kulturu i borili se protiv zatiranja hrvatskog duha, jezika i kulture, bez obzira na to što ti intelektualci nisu nikad govorili niti pisali protiv drugih naroda u SFRJ. Dana 20. lipnja 1972. komunističke vlasti su ga uhitile pod optužbom da je širio nacionalnu mržnju, iako, kako je Gabrić rekao: “nisam nikada ništa napiso ili kazo protiv bilo kojeg naroda s kojim živimo. To je bila sezona ‘lova na ljude’ i pojedinici su se morali ‘pofaliti’ da su i oni našli ‘narodne neprijatelje’.
Nakon uzništva pet godina ostaje bez posla, a zatim radi kao knjižničar u subotičkom Gradskom muzeju, do odlaska u mirovinu 1984. godine. Predavao je kao vanjski suradnik u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Subotici. Njegov književni i istraživački rad vezan je za Hrvate u Bačkoj, posebice za stvaraoce na širokom polju kulture. Prikupljao je rasutu narodnu baštinu, pisao bibliogafije i stručne članke o mnogim ličnostima i temama vezanim za hrvatsku nazočnost u Bačkoj, te bilježio sva društvena i crkvena zbivanja.
Za zasluge na području duhovne kulture primio je od pape Ivana Pavla II. priznanje Pro Ecclesia et Pontifice.
Tekst se nastavlja ispod oglasa