“Zato je Mak skupljao tekstove brojnih kamenih natpisa, epigrafa,
povelja darovnica i pisama iz povijesti svoje Herceg Bosne i našao je i dokazao u
njima da se među svim onim Vukcima i Stipanima, Radinima i Dragošima nalaze
i svi oni Hrve, Hrvoji, Hrvatini i Hrvatinići.
Nigdje ni traga Srbima, Srbojima, Srbljenima ili Srbljenovićima.” (Ferid Karihman, Mehmedalija Mak Dizdar pjesnik mramora, povodom pjesnikove smrti 14. srpnja 1971.)
Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika iz Bosne i Hercegovine. Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno njenih kamenih nadgrobnih spomenika – stećaka.
Iz jedne kamene gromade povijesti svoje hrvatske domovine i Hercegove zemlje,
Mak-Mehmedalija Dizdar isklesao je za života arhaičnim pjesničkim izrazom
velebni patarenski mramor-stećak. Sada, nakon njegove smrti, ovaj čudnovati
mezar kamenog spavača dvadesetog stoljeća zbori mirno bosančicom:
Ase leži
Mak pisnik
Na svojoj zemlji
Na plemenitoj
Ase leži… umro je, evo, prije vremena, ali njegovo pjesničko djelo bit će trajno kao i stećci. I kao što nisu svi stećci ujednačene ljepote, tako to nisu ni Makove pjesme. Tamo još od Vidovopoljske noći njegovih proljetnih godina, kroz tri desetljeća i još šest knjiga pjesama, kuje Mak mukotrpno i s ljubavnom strašću za riječ prema zbirci Kameni spavač, njegovom velikom životnom i izaživotnom daru hrvatskoj književnosti. Tražeći svoju pravu riječ, pravi izraz, put, sklad, mistiku i magiju ljepote, kroz krivudavi put eksperimentiranja on nalazi konačno sebe, svoju krv, jezik, pretke, i stećke, i zakiva ih u pjesan svog vrhunskog nadahnuća. Mak je zrio i dozrio, i prije no što usnu kameni počinak, on na svoj način stvara posebnu umjetnost u harmoniji i stapanju srednjovjekovne, patarenske, ikavsko-ijekavske
arhaičnosti i suvremenog pjesničkog izraza, piše akademija-art.hr.
Mak pisnik… se doživljava poput posjeta u tišini dalekim proplancima nakićenim naherenim, pećinastim epitafima, dok nam začuđeni Truhelka otkriva tajnovite poruke boli, pitanja ili tužbe ljudske duše, zaključane u hijeroglife bosančice. No, nisu Makova nadahnuća samo potresne ispovijesti bogumilske prošlosti, nego ujedno i ispovijesti potresne ljudske sadašnjosti. Evo poruke o jednoj ubitačnoj ljudskoj boli u Makovu Gorčinu:
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posiječe
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju
Ova dirljiva poruka izgleda pet stoljeća stara, ali bi mogla biti i tužna ljudska povijest svakog rata, pa i prošlog rata!
A evo sada jednog pitanja i odgovora o davnoj i sadašnjoj stvarnosti sirotice Bosne u Makovu Zapisu o zemlji:
Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:
Kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje je ta odakle je
Kuda je ta
Bosna
Rekti
A zapitan odgovor njemu tad hitan dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od sna
(…)
Konačno, žiće se nastavlja tamo po nekim zagrobnim svemirskim putovima, oslobodivši se patarenske težine, patnje i boli ovozemnog života:
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda
Ovakva poezija uvrstila je Maka Dizdara u nekoliko poslijeratnih antologija hrvatskog pjesništva i pregleda suvremenog hrvatskog književnog stvaranja i učinila ga najboljim pjesnikom muslimanom Herceg Bosne i jednim od najistaknutijih pjesnika suvremene hrvatske poezije uopće.
Na svojoj zemlji… je Mak bio kovač kamena svoga Stoca, svoje Herceg Bosne, svoje Hrvatske.
On je musliman, Hrvat, potomak patarena i starih dizdara, hrvatski pjesnik na hrvatskom jeziku i arhaičnom i suvremenom. Mak je uz svoje pjesničko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesništva, bio urednik sarajevske književne revije Život i sakupio i izdao Stare bosanske epitafe i Stare bosanske tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik „Udruženja književnika Bosne i Hercegovine“, zauzevši se energično da se stane na kraj nepravdama prema književnicima izrazitim Hrvatima. Njegovi ga neprijatelji nisu mogli ni preskočiti ni zaobići jer on je bio tu, čvrst i solidan kao stećak, ali su nastojali zatajiti njegovo hrvatstvo, kao što nastoje zatajiti hrvatstvo stećaka.
Zato je Mak skupljao tekstove brojnih kamenih natpisa, epigrafa, povelja darovnica i pisama iz povijesti svoje Herceg Bosne i našao je i dokazao u njima da se među svim onim Vukcima i Stipanima, Radinima i Dragošima nalaze i svi oni Hrve, Hrvoji, Hrvatini i Hrvatinići. Nigdje ni traga Srbima, Srbojima, Srbljenima ili Srbljenovićima. Jezik ovih starih, revno skupljenih tekstova uz primjese knjiškog staroslavenskog je hrvatska narodna šćakavska ikavica i ijekavica s nekim čakavskim elementima.
Mak je tako poviješću utvrdio temelje svog osvjedočenja o svom hrvatskom koljenu i jeziku i o hrvatstvu stare Bosne.
Na plemenitoj… na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san
kamenog spavača, a njegov duh ostaje kao maglica među nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je ostavio pokoljenjima divni stećak i na njemu mističku poruku doživljene sadašnjosti u jeziku prošlosti, poruku umjetnosti riječi u postojanosti i nerazrušivosti, poruku povezane žive krvi i kamenog tla. Velika je naša bol da nam je usnuo baš kad je granitna nesalomljivost njega i njegove poruke najpotrebnija sirotici Bosni , opsjednutoj bizanstkim “kulturnim” siledžijama i napuštena amorfroditnim denacionalizatorima.
Mi, koji smo upoznali Maka samo kroz njegovu pjesmu i stih, molimo ga da i dalje kao pravi dizdar bdije…, da užije svoju dragu zemljicu, hrvatsku Herceg Bosnu, i za nas svjetske lutalice, koji kad usnemo ne ćemo imati ni mramora stećka, ni mezara, ni na svojoj ni na plemenitoj, da straže u vjekove…
Ferid Karihman Hrvatska revija, godina XXI., svezak 4 (84), prosinac 1971
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa