Izrael ga je proglasio osobom Pravednikom među narodima, uz još 103 Hrvata, što treba biti na veliki ponos hrvatskom narodu.
Rodom iz pobožne zagrebačke obitelji koja je dala više svećenika, Dragutin Jesih je kao hrabar i revni svećenik u vrijeme Drugog svjetskog rata bio na meti mnogima.
U selu Šćitarjevu, koje je danas praktički dio Zagreba, bio je odveden, mučen i ubijen, te bačen u obližnje sprudove Save. Tijelo je nađeno kod Strmca Bukevskog gdje je bilo izbačeno iz rijeke: s ranama na prsima, izmučeno ubodima nožem, iznakaženo (usječen kršćanski križ na čelu). Do danas nije provedena istraga, a mještani još uvijek, 70 godina nakon počinjenog zločina, ne žele svjedočiti u strahu za život i sudbinu sebe i članova obitelji.
Dragutin Jesih, oduševljen i hrabar svećenik, srčani intelektualac, teolog, filozof, novinar, pisac, energičan organizator, vrhunski pastoralac, velik dobročinitelj, misionar, i umjetnik u duši, rođen je 8. svibnja 1895. g. u Stenjevcu (Zagreb), istoga dana i iste godine kada i Fulton John Sheen. Na isti nadnevak, samo tri godine kasnije, rođen je i blaženi Alojzije Stepinac, a riječ je o danu kada se spominjemo Marije Posrednice svih milosti, piše bitno.net
U braku krojača Antuna i Ane rodilo se šest sinova: tri su postali revni svećenici: mons. Pavao (*1890 +1963), Ljudevit (*1892 +1942) i Dragutin (*1895 +1944) te Slavko, Zvonimir i Vladimir.
Za svećenika je zaređen 16. ožujka 1918. godine u SAD-u.
Mladomisnik u SAD-u
Dragutin Jesih, nakon srednje škole završene u Zagrebu, veća kao gimnazijalac odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje studira teologiju te je zaređen za svećenika 1918. g. Kao mladomisnik služi u župi Presvetog Srca Isusova u Milwaukeeju, Wisconsin, SAD, a od 1919. do 1922. u Garyju, Indiana, SAD, gdje je vrlo uspješan i omiljen svećenik, odličan organizator raznih djelatnosti u hrvatskoj zajednici. Otac Jesih s krugom prijatelja laičkih entuzijasta bio je arhitekt Hrvatske katoličke zajednice čije je osnivanje donijelo veliku dobrobit hrvatskom iseljeništvu u tuđini. “Mladi župnik u Garyju, Indiana, ambiciozno je i odvažno odlučio ispuniti potrebe onih koji su izgubili iluzije. No, nije želio tek vratiti hrabrost i pružiti duhovno vodstvo onima koji su ostali vjerni Crkvi i hrvatskoj nacionalnoj tradiciji, nego ih je također želio organizirati u snagu koja će se boriti protiv ateističkih i radikalnih ideologija, a za samu dušu hrvatskih useljenika koji su se uspavali ravnodušnošću i apatijom ili čak bili zavedeni idejama protivnim učenjima Crkve i hrvatskoj baštini.“ Godine 1930. Dragutin Jesih vraća se u Hrvatsku, te je najprije župnik u Požeškom Brestovcu, a zatim u Ruševu.
Dragutinovog brata, Pavla Jesiha, nadbiskup Alojzije Stepinac 1935. g. imenuje duhovnikom Katoličke akcije i prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke. Imenovan je i počasnim kanonikom Prvostolnog kaptola i začasnim papinskim komornikom s naslovom monsinjor. Kada u Zagreb počinju dolaziti izbjeglice iz nacističke Njemačke, osobito židovski bjegunci pred holokaustom, Stepinac pokreće njihovo spašavanje, a mons. Svetozar Rittig osniva 1936. crkveni odbor za njihovo zbrinjavanje, u čemu sudjeluju i braća Pavao i Dragutin Jesih. Od 1937. godine Dragutin Jesih župnik je u Gradecu, gdje pokreće karitativni list “Dobrotvor“, mjesečnik za promicanje duhovnog i tjelesnog milosrđa, propagator osnivanja HKZ-a i društava Sv. Vinka Paulskog. Sam ga financira kao list za poveznicu između Hrvata u Hrvatskoj i iseljenika u Americi te ga uređuje i u njemu puno objavljuje.
Spomen ploča u Šćitarjevu
Foto: Zagrebačka nadbiskupija
“Ime mi je Hrvat, a prezime Katolik“
Knjiga donosi obrađenu periodiku Dragutina Jesiha (NSB) kroz koju se portretira glavni lik knjige njegovim vlastitim riječima. Sistematizira se njegovo izdavaštvo prema šarolikoj lepezi zalaganja za duhovnu, a posljedično i nacionalnu dobrobit hrvatskoga naroda. Nadalje se probiru tekstovi koji najzornije odražavaju Dragutinovu osebujnost, vrline i kreposti. On očarava kao osoba i zanosi kao duhovni vizionar. Izvorni citati iz “Dobrotvora“ i kalendara “Naša nada“ od izuzetnog su značenja za tumačenje njegovih stavova, kao i konteksta života i smrti njega i njegovih suvremenika. Prije no što je ta tiskana građa bila obrađena, bili smo primorani pristajati na razne interpretacije Jesihova lika od strane neprijatelja Crkve, ali sada njegova izjava “Ime mi je Hrvat, a prezime Katolik“ sve govori. Pomaganje i spašavanje partizana-komunista moglo se koristiti za kriva tumačenja i proglašavati ga suradnikom NOP-a, no sada, u svjetlu izvornih tekstova, jasno je da je riječ o čistom i pravovjernom katoličkom nauku.
Obrađeno je svo dostupno gradivo. Riječ je dostatnom broju tekstova koji su, zbog Jesihove svestranosti, obuhvatili cjelovitost njegove misli, te sada posve otvoreno i pouzdano možemo tvrditi da je bio vjeran sin Crkve u najužem smislu riječi, pravovjeran u mišljenju i djelovanju, istinski svjedok vjere, što je Zagrebačka nadbiskupija i prepoznala. Nakon Gradeca, zbog prijetnji, Dragutin Jesih premješten je u Sladojevce, pa u Župu sv. Martina biskupa, u Ščitarjevo. Nađ ističe kako je u svim župama Jesih svim srcem iskazivao otpor prema nehumanim postupcima vlasti, a s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv svih totalitarnih ideja, ustajući u obranu ratnih stradalnika i pozivajući vjernike na pružanje pomoći. To spominje i kardinal Franjo Kuharić prilikom dodjele povelje i medalje Pravednika među narodima rodbini pok. Dragutina Jesiha, održane 11. siječnja 1994. u vijećnici Židovske općine u Zagrebu: Vlč. Jesih je, suočivši se sa žestokim antisemitizmom i prihvativši svim srcem otpor prema nehumanim postupcima vlasti NDH, s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv režima, ustajući u obranu obespravljenih Židova i pozivajući svoje vjernike da im pomognu.
Spašavanje dječaka Milivoja Fuchsa
Židov Milivoj Fuchs, dječak čiji je otac bio odveden u zatvor pa logor 1941., našao je preko Stepinca utočište kod Dragutina Jesiha u Ščitarjevu, zajedno s majkom Ernom (prezime mijenjaju u Radičević). Dragutin ih je smjestio u drvenoj kući pokraj župne crkve, a u podrumu su povremeno boravili skrivani Židovi i ranjeni partizani. Ondje nisu bili jedini, jer je i u podrumu župnog ureda bilo i jednih i drugih. Već prije rata, vlč. Dragutin bio je povezan s osobama iz Hrvatske Seljačke Stranke, kao i njegov brat mons. Pavao Jesih, i to uza središnjicu pod vodstvom dr. Vladka Mačeka, koji su se držali na jednakoj udaljenosti i od ustaškog režima i od partizanskog pokreta, koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije. Nakon uspostave NDH, totalitarni ustaški režim zabranjuje rad HSS-a i svih drugih stranaka. Pri Svetoj Stolici Pavao Jesih pomaže Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu u oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije (nakon kapitulacije 1943.). Uspostavlja vezu i uručuje podneske britanskim i američkim diplomatima u Rimu, od kojih traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz (spašavanje) za vojnike i izbjeglice nakon rata. U dokumentu iz 1944. g. navodi se sedam svećenika pod istragom ili u zatvoru, koji su pušteni na slobodu zauzimanjem Stepinca i njegovih suradnika. Pavao Jesih bio je neko kraće vrijeme u zatvoru (baš za vrijeme bratovog umorstva), a poslije dolaska komunista na vlast, pred smrtnom pogibelji bježi u Austriju, a odatle u Rim, te se nastanio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima.
Ubojstvo ščitarjevskog župnika
Nakon što Dragutin Jesih izlazi iz zatvora, u kojem je bio tri tjedna pod optužbom da je sa članovima HSS-a (Viški sporazum, u lipnju 1944.) pokušao oboriti ustaški režim i prikloniti Hrvatsku saveznicima, vlč. Jesih ne sustaje u propovijedima, ali sada govori protiv “saveznika“ koji bombardiraju crkve i samostane i “osloboditelja“ koji vrše odmazdu nad civilima i klerom. Protestira kada saznaje da je 5. prosinca 1943. u bombardiranju Splita i Kaštel Sućurca poginulo 97 osoba i da su u crkvi sv. Jurja mučenika, dok se slavila sv. misa, poginuli don Ante Rubignoni sa 65 vjernika. Na zvoniku, na mjestu srušene crkve u savezničkom napadu, Savez boraca NOR-a podigao je 4. srpnja 1968. ploču na kojoj je pisalo da su poginuli (u bombardiranju) “ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA“, upravo kao što su to napisali na nadgrobnom spomeniku ščitarjevskog župnika Dragutina Jesiha.
Za vrijeme Dragutinovog boravka u zatvoru, kapelan vlč. Loina, ne znajući koliko bi to moglo potrajati, odlučuje poslati obitelj Radičević u Svetu Klaru, gdje je nakon logora smješten Milivojev otac Mirko, koji ondje vrijedno radi u tvornici Olex. Ljerka, supruga Franje Sopianca, vlasnika rafinerije Olex, šalje kočijaša sa zaprežnim kolima po Milivoja i majku i oni stižu u Svetu Klaru. Odatle odlaze u urede njihove tvrtke u Ratkajevom prolazu u Zagrebu, a Milivoja smještaju u vilu na Zelengaju 19, gdje Franjo Sopianec stanuje sa svojom suprugom i četvero djece. Ondje su dočekali kraj rata, a onda i komunistički progon “buržuja”, tih divnih dobrotvora i pravednika među narodima, nekoć sretne hrvatske obitelji Sopianec.
Poznato je da je ščitarjevski župnik često u župni dvor primao nekoliko stalnih gostiju, mještana koji su ga cijenili kao župnika i čovjeka vedre naravi, intelektualca i dobročinitelja. Pretpostavlja se da su ga posjetili i večer prije ubojstva, dojavili njegovu skoru likvidaciju, kao i brojnih svećenika na svim oslobođenim teritorijima, te ga savjetovali da potraži zaštitu na Kaptolu u kuriji njegova brata, prebendara Pavla Jesiha, ali je zakasnio. Kasno te noći 20. studenog 1944. godine napustio je župni dvor i više se nije vratio. U rano jutro, seljaci koji su svakodnevno nosili svoje i župne proizvode našli su lokve mučeničke krvi ondje gdje je bio ubijen i bačen u rijeku Savu. Došli su u župni stan i obavijestili o tragičnom događaju kapelana vlč. Loinu, koji im je savjetovao da vijest drže u tajnosti, te je otišao na Kaptol podnijeti izvješće i dobiti upute.
Tijelo je nađeno tek 10. prosinca kod Strmca (Bukevskog) gdje je bilo izbačeno iz rijeke: s ranama na prsima, izmučeno ubodima nožem, iznakaženo (usječen križ na čelu). U tajnosti su počele pripreme za prijevoz tijela pokojnika i pripreme za ukop. U predvečerje 10. prosinca, bez sprovoda, samo su četiri župljana i vlč. Vladislav Loina (mons. Pavao Jesih bio je tada u zatvoru, teško bolestan od tifusa) odnijela Dragutinovo tijelo na groblje i položila ga u grob. Nažalost, do danas nije provedena istraga, a mještani još uvijek, sedamdeset godina nakon počinjenog zločina, ne žele svjedočiti u strahu za život i sudbinu sebe i članova obitelji.
Povelja Pravednika među narodima
Dječaka Milivoja, koji je kasnije uspješno nastavio školovanje zahvaljujući nesebičnoj brizi i poduci vlč. Dragutina Jesiha, htjelo se zaštititi od tragične vijesti o umorstvu njegovog dobročinitelja, pa mu je rečeno da se vratio u Ameriku. On im je povjerovao jer je nakon smrti kapelan Loina postao župnikom. Nakon završene mature, Milivoj odlazi s majkom u Izrael i mijenja ime u Dan Baram. Nakon više desetljeća, kad je čuo za mučeničku smrt vlč. Jesiha, zahvalan dobrotvoru koji je spasio njega i majku, predlaže da mu se dodijele Povelja i medalja Pravednika među narodima, a Jeruzalemski memorijalni centar Yad Vashem donosi odluku o dodjeli 1. rujna 1992. godine. Godine 1997. priznanje su primili i supruga Franje Sopianca, Ljerka Sopianec, i sin mu Ivan Juan.
Mons. Pavao Jesih je u Rimu nastavio plodan svećenički život i proveo 17 posljednjih godina života. Prvi je urednik, čitač i pisac tekstova ondašnje Hrvatske sekcije Radio Vatikana, a napisao je i prvi životopis velikoga zagrebačkog nadbiskupa kardinala bl. Alojzija Stepinca, naslovljen “Crvena ruža na oltaru“ (objavljen u Kanadi). Riječ je o romansiranoj pripovijesti s točnom povijesnom podlogom, ispisanoj velikom ljubavlju i ponosom Pavla Jesiha prema natpastiru natprosječnih herojskih kreposti, našem zaštitniku, blaženom Alojziju kardinalu Stepincu.
Ljudevit Jesih, treći brat svećenik, zaređen je za župnika u Sutlanskoj poljani, rodnom mjestu roditelja, a službovao je u Vojnom Križu, u župi Voća kod Ivanca, u Sveticama kod Ozlja, Svetom Križu Začretje, Belcu i konačno u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Mahičnom kod Ozlja, gdje ostaje do smrti. Zaslužan je kao župnik i vatrogasac, te potiče i sudjeluje u bogatom kulturnom životu svojih župa. Odlikovala ga je požrtvovnost i rad u svećeničkom pozivu na svim mjestima službovanja.
Knjiga o burnom životu jedne obitelji
Recenzent knjige, dr. emeritus Mijo Korade, ocjenjuje djelo kao apsolutni novum u hrvatskoj historiografiji jer osvjetljava težak i buran život jedne obitelji koja se našla u središtu zbivanja dramatičnih događaja sredine 20. stoljeća. Autor knjige i autori priloga donose izvore ili u cijelosti ili u opširnim citatima, tako da će to gradivo poslužiti i kasnijim istraživačima. Valja spomenuti da knjiga sadrži stotinjak fotografija osoba i dokumenata, među ostalim i iz arhiva obitelji Jesih, hrvatskih i američkih župa i društava. Ovaj znanstveni rad, značajan za povijest Crkve, hrvatsku političku i kulturološku povijest, a naročito za Hrvate i Židove, čita se kao povijest jedne hrvatske katoličke obitelji u burnim vremenima, ali i kao kriminalistički roman, u jednom dahu. „…knjigu je napisao laganim i veoma jasnim stilom. Čitanje knjige čitatelja ne zamara, nego ga stalno vuče naprijed, do kraja”, piše mons. dr. sc. Mile Vidović u svojoj recenziji. I dalje: „Pisac knjige, g. Nađ, svakoga od svećenika Jesih je posebno obradio, ali s tim nije knjigu opteretio suvišnim sadržajem, nego je na taj način, ovom svojom trilogijom, oblikovao divan cvijet koji nam pruža duhovni užitak da poslije 70 godina od Dragutinove mučeničke smrti, u tom cvijetu zalivenom mučeničkom krvlju možemo uživati, njegovoj se ljepoti diviti i dragom Bogu zahvaljivati na velikom daru mučeništva kojim je obdario našu Crkvu u Hrvata i hrvatski mučenički narod.”
*Milivoj Fuchs je u Izraelu promijenio ime u Dan Baram. U izraelskoj policiji stekao je čin brigadnog generala. Kao umirovljeni šef policije u Jeruzalemu, svjedoči u pismu 21.1. 1992. da se sa svojom majkom skrivao u Ščitarjevu kod župnika te misli da je župnik zbog toga ubijen. Jeruzalemski memorijalni centar „Jad Vašem“ posmrtno je dodijelio medalju i povelju „Pravednika među narodima“ vlč. Dragutinu Jesihu. Odluka o dodjeli medalje donesena je 1. rujna 1992. godine, a 11. siječnja 1994. u vijećnici zagrebačke Židovske općine uručena je članovima obitelji Jesih u nazočnosti brojnih vjerskih i državnih dužnosnika.
Dan Baram je 2007. postao počasni konzul Republike Hrvatske u Izraelu. Hrvatsku je redovito posjećivao do smrti, i uvijek odlazio u Ščitarjevo na groblje da oda počast svome spasitelju, svećeniku Dragutinu Jesihu, ščitarjevskom župniku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa