Njemački predsjednik Paul von Hindenburg potpisao je 23. ožujka 1933. godine zakon odobren od strane Reichstaga, prema kojemu je Adolf Hitler praktički postao Führer, odnosno započeo je svoju diktaturu.
Sve se odvijalo u tadašnjem demokratskom okružju, a završilo je tragedijom. Naime, Hitler je na vlast došao demokratskim parlamentarnim izborima, a diktaturu je uveo praktički glasovima parlamenta, uz zastrašivanje protivnika, i odlukom Vrhovnog suda Njemačke.
Adolf Hitler postao je njemački kancelar upravo u siječnju 1933. godine, nakon što je odnio pobjedu na parlamentarnim izborima, ali ne apsolutnom većinom. Na ponovljenim demokratskim izborima u ožujku 1933. učvrstio je svoju pobjedu.
Nacionalsocijalisti su tako u koaliciji s konzervativcima imali apsolutnu većinu u parlamentu. Dana 23. ožujka 1933. Hitler je pridobio i glasove građanskih stranaka, a s dvije trećine zastupnika u parlamentu, on je mogao donijeti i uredbe o povećanju svojih ovlasti. Taj je korak označio kraj utjecaja Reichstaga (parlamenta u Berlinu). Uslijedile su čistke u redovima državnih službenika, pokrajine su izgubile autonomiju, a političke stranke su bile ili zabranjene ili su “dragovoljno” prestale s radom.
Zakon za otklanjanje nevolja naroda i Reicha također je poznat i kao Zakon o omogućavanju. Usvojen 23. ožujka 1933. i proglašen sljedećeg dana, postao je kamen temeljac diktature Adolfa Hitlera. Taj mu je zakon omogućio donošenje zakona, uključujući one koji krše weimarski ustav, bez odobrenja bilo parlamenta, bilo predsjednika Reicha von Hindenburga.
Budući da je donošenje ovog zakona ovisilo o dvotrećinskoj većini glasova u parlamentu, Hitler i nacistička stranka upotrijebili su zastrašivanje i progon kako bi osigurali željeni ishod, osobito nad pripadnicima socijaldemokratske stranke. Pripadnici komunističke stranke bili su odsutni, a dio socijaldemokrata uhićen. Pored toga, u Dom su stavili članove SA i SS kako bi zastrašili preostale predstavnike i osigurali njihove glasove. Na kraju je zakon usvojen s potrebnom dvotrećinskom većinom, a protiv su glasali samo prisutni socijaldemokrati.
Vrhovni sud Njemačke nije poduzeo ništa da ospori legitimitet ove mjere. Umjesto toga, prihvatio je većinu glasova, zanemarujući odsutnost komunističkih delegata i socijaldemokrata koji su bili uhićeni.
U stvari, većina sudaca bila je uvjerena u legitimitet procesa i nisu razumjeli zašto su nacisti proglasili „nacističku revoluciju“. Erich Schultze, jedan od prvih sudaca Vrhovnog suda koji se pridružio nacističkoj stranci, izjavio je da se izraz “revolucija” ne odnosi na rušenje ustaljenog poretka, već na radikalno drugačije ideje Hitlera. Na kraju su njemački suci – koji su bili među rijetkima koji su mogli osporiti nacističke ciljeve – smatrali da je Hitlerova vlada legitimna.
Tekst se nastavlja ispod oglasa