Prisjetimo se jednog od burnih dana Domovinskog rata 1991. Paški most je bio jedina „kopnena veza“ sjevera i juga Hrvatske, premda uvjetno, jer se na Pag moglo doći samo trajektima iz Podvelebitskog kanala.
Hrvatska je bila doslovno presječena na dva dijela, iako je promet preko Paga bio daleko brža opcija od brodova iz Rijeke ili Pule.
Zrakoplovi bivše JNA na današnji su dan 1991. raketirali Paški most i zračnu luku na Krku. U četiri je avionska napada lansirano šesnaestak raketa. Unatoč svemu tome, mostom je i dalje tekao promet.
Neprijatelji su napadali svako vozilo koje je išlo prometnicom u namjeri prekidanja komunikacije. Oko 16.00 sati jedan zrakoplov je mitraljirao i autobus kojim su se kući vraćali zadarski košarkaši.
Napadi su se nastavili i dalje kroz cijeli listopad i studeni 1991. Paški most je naime bio jedina kopnena veza sjevera i juga Hrvatske, iako se do otoka Paga moglo doći samo trajektom iz Podvelebitskog kanala.
Zadnji veliki napad na Paški most bio je 8. studenog 1991. S mosta su prema Pagu i Novalji povremeno dopirali tupi zvukovi eksplozija, različite su vijesti stizale do Paga, do rodbine branitelja koji su u tim trenucima, neviđenom i nemjerljivom hrabrošću branili Paški most, jedinu prometnicu koja je u to vrijeme povezivala kopneni dio Hrvatske i Dalmaciju.
Dana 8. studenog, nakon posljednjeg i najtežeg napada neprijateljskih zrakoplova, nakon što je most obranjen, branitelji su se vratili u Pag, znojni, umorni i premda su znali da su napravili nešto veliko, nisu bili posve svjesni svog golemog podviga.
To je došlo tek kasnije. Nisu glumili junake, premda su bili više od toga. Neki od njih su iskreno, satima poslije, dok su se privikavali na tišinu nakon što su satima bili izloženi strašnim eksplozijama raketa i bombi, priznali kako ih je bilo strah. Bojali su se, ti hrabri, obični ljudi, radnici, ribari, ovčari, činovnici, nezaposleni i zaposleni, bojali su se jer je to ljudski, ali dok su branili most nisu pokazivali strah već nevjerojatan prkos i silnu odlučnost. Pucali su uporno i nezaustavljivo prema avionima JNA izlažući se na kamenjaru na kojem nije bilo prirodnog zaklona.
Sjećajući se svega branitelj Zoran Komar je naveo kako je prije dvadeset godina Hrvatska bila na rubu ponora: „Hrvatska je u to vrijeme bila slabo naoružana, a razvoj demokracije bio je tek na početku. Paški most je bio žila kucavica Hrvatske i da je most tada bio srušen Hrvatska bi bila raskomadana. Hrvatska bi i u takvim okolnostima pobijedila, ali uz veće napore i veće žrtve. Na ovako teškom terenu bilo je teško oduprijeti se napadima i za to je trebalo puno hrabrosti, ali i poštenja i čestitosti“
Tekst je napisan na spomen hrabrim braniteljima Paškog mosta i Dalmacije.