Adolf Hitler je pokušao krajem prve polovine 20. stoljeća ustanoviti novi svjetski poredak pod ideologijom nacionalsocijalizma, a taj poredak i „novi svijet” nosio je ime Treći Reich. Njegov plan nije zahvaćao samo Europu, već i čitav svijet.
Pri tome je za tu ideju, propagandom i konkretnim djelima, pokušao iskoristiti i golemi broj muslimana koji su živjeli na područjima koje je osvojio: u SSSR-u (Krim, Kavkaz), Balkanu i sjevernoj Africi, pa i šire.
Na današnji dan 1945. samoubojstvo je napravio Adolf Hitler, jedan od najvećih zločinaca u povijesti svijeta. On je u vrijeme II. svjetskog rata bio na čelu Njemačke i nacističkog pokreta.
Prije više od mjesec dana u Stuttgartu je objavljen prijevod knjige „Za Proroka i Vođu: Islamski svijet i Treći Reich“ njemačkog povjesničara Davida Motadela. Knjiga je objavljena na engleskom jeziku 2014. godine, no tek je sada prevedena na njemački jezik i izazvala je veliko zanimanje u Njemačkoj. Ne postoji relevantan njemački medij koji nije objavio recenziju knjige ili razgovor s Motadelom. Knjiga se zasniva na neobjavljenim dokumentima državnog arhiva, vojnog arhiva, neobjavljenim i objavljenim memoarima, a otkriva do sada nepoznate aspekte odnosa nacističke Njemačke prema islamu i muslimanima.
Motadel je studirao u Freiburgu, diplomirao na Cambridgeu i predavao povijest na London School of Economics and Political Science. Njegova knjiga temelji se na istraživanju više od 30 arhiva iz 14 zemalja svijeta i donosi zastrašujuće detalje o tome kako je nacistički režim pokušavao instrumentalizirati islam za svoje potrebe.
Već 1941. godine u Ministarstvu vanjskih poslova napisan je memorandum o “sveobuhvatnom programu njemačkog islama” i preporučeno je da se o ovom pitanju formira odbor stručnjaka. Na čelu odbora bio je Werner Otto von Hentig, koji je napravio plan za mobiliziranje muslimana u Sovjetskom Savezu. Fritz Grobba i Carl Prüfer koordinirali su aktivnosti u berlinskom uredu. Neke od njih bile su osnivanje institucija kakve su Islamski središnji institut u Berlinu ili angažiranje muslimanskih vjerskih vođa kao poljsko-litvanski veliki muftija Jakub Szynkiewicz ili jerusalemski veliki muftija Amin al-Huseini.
Hitler osvaja područja gdje žive muslimani – kako ih pridobiti za svoje ideje?
U predjelima na bojišnici koji su bili naseljeni pretežito muslimanima nacionalsocijalistički režim je ubrzo počeo širiti propagandu u kojoj je tzv. Treći Reich bio prikazivan kao zaštitnik islama. I vojnicima Wehrmachta je, netom prije marša u sjevernu Afriku, podijeljen pamflet “Islam” u kojem su upućivani na to kako se odnositi prema muslimanskom življu. Na Kavkazu i Krimu, gdje je Staljin uoči Drugog svjetskog rata vodio brutalnu politiku protiv islama, Njemačka je gradila džamije i kuranske škole sve u nadi da će stanovništvo okrenuti protiv Sovjetskog Saveza. Njemački propagandni stratezi su sustavno radili na politiziranju tekstova iz Kurana ili su instrumentalizirali pojam tzv. svetog rata, džihada, kako bi muslimane potaknuli na vjersko obojano nasilje protiv saveznika.
Jedan daljnji aspekt je bio i vojačenje na desetke tisuća muslimanskih dragovoljaca koji su se pojačano od 1941. priključivali Wehrmachtu, ali i SS-postrojbama. To su prije svega bili Bošnjaci, Albanci, Krimski Tatari i muslimani s Kavkaza i iz središnje Azije.
U isto vrijeme, SS je tražio način kako da muslimanima Hitlera prikaže u religioznom svjetlu. Nakon poraza u Sjevernoj Africi, Himmler je naredio da se pronađu odlomci iz Kur’ana s kojima bi se moglo prikazati Hitlera kao vođu koji će dovršiti Poslanikovo djelo. Posao je ozbiljno shvaćen, napravljen je izvještaj u kojem je Ernst Kaltenbrunner napisao kako se Hitlera ne može prikazati kao proroka, ali da ga se može prikazati kao Isu, proroka, koji se vratio i porazio hebrejskog kralja Dedžala. Napisana je i knjiga u kojoj je Hitler proglašen pobjednikom. “O, Arapi, znate li ko je Božiji sluga? Već se pojavio na svijetu i već zamahuje svojom kopljom protiv Dedžala i njegovih saveznika!”
Povijest je, kaže Motadel, prepuna zapadnih hipoteza o tome kako mobilizirati ili kooptirati muslimansku populaciju za potrebe svojih ratova.
Hitler – kako mobilizirati desetine milijuna muslimana?
Tokom Drugog svjetskog rata nacistički režim pokušao je utjecati na cijeli islamski svijet agresivnom antisemitskom propagandom.
U tome su im pomagali mnogi islamski klerici, od kojih je najpoznatiji bio muftija Al-Husseini, a nacistička je propaganda selektivno koristila citate iz Kur’ana. Ogromni dijelovi islamskog svijeta našli su se u središtu Drugog svjetskog rata. Više od 150 milijuna muslimana između Sjeverne Afrike i Jugoistočne Azije živjelo je pod britanskom ili francuskom vladavinom. Pod vlašću sovjetske Moskve našlo ih se najmanje 20 milijuna. Već od 1941. godine Berlin počinje percipirati islamski svijet kao politički značajan. U to su vrijeme njemačke trupe napale područja na kojima su živjeli muslimani na Balkanu, u Sjevernoj Africi, Kavkazu, te su se približavali Bliskom istoku i središnjoj Aziji.
Sistemska instrumentalizacija islama prvi je put predložena u jesen 1941. godine, u memorandumu diplomate Eberharda von Stohrera, Hitlerovog bivšeg ambasadora u Kairu. Stohrer je tvrdio kako će muslimanski svijet igrati sve veću ulogu u daljnjem toku rata i predložio “sveobuhvatni njemački islamski program”.
“Nacionalsocijalistička ideologija slaže se s mnogim islamskim načelima”, napisao je Stohrer. Od tada nacistički režim sve više nastoji osvojiti muslimane kao saveznike i poticati ih da se bore protiv, navodno, zajedničkih neprijatelja – Britanskog carstva, Sovjetskog Saveza, Amerike i Židova.
U područjima s muslimanskim stanovništvom koja su imali pod svojom kontrolom organizirali su sveobuhvatnu agresivnu kampanju kako bi predstavili Treći Reich kao zaštitnika islama.
Muslimanskim vojnicima je bilo omogućeno prakticiranje vjere i vjerske prakse poput ritualnog klanja životinja. Ovu vrstu klanja nacisti su 1933. zabranili iz antisemitskih razloga, ali su je ponovno dopustili 1941. zbog muslimanskih vojnika. Posebnu ulogu su među vojnicima igrali tzv. vojni imami koji su bili zaduženi ne samo za vjerska pitanja nego i za političku indoktrinaciju.
Propaganda – lukava agenda za islamski svijet
U propagandi, posebice u arapskom svijetu, antisemitizam je, kao uostalom općenito u njemačkoj propagandi, igrao veliku ulogu. To je često bilo povezivano s cionističkim naseljavanjem Palestine što je između dva rata bila važna tema u arapskom svijetu.
Koristili su vjerski jezik, retoriku i ikonografiju. Politizirali su vjerske tekstove, citate iz Kur’ana, te koncept džihada kako bi potakli muslimane na vjersko nasilje nad saveznicima i Židovima. Ova je propaganda agresivno provedena u arapskom svijetu, od Maroka do Perzijskog zaljeva. Antisemitska pitanja bila su često povezana s napadima na cionističku migraciju u Palestini. Njemački propagandisti ne samo da su poticali strah od cionističke kolonizacije Palestine već su išli dalje.
Širili su nacističku priču, stereotipe i teorije zavjere o Židovima i pozivale na njihovo ubijanje i eliminiranje.
Dok su Rommelove trupe napredovale prema Kairu, nacisti su sve više postajali opsjednuti propagandom protiv Židova. Nakon što je Rommel prešao egipatsku granicu, zabilježen je govor jednog klerika koji je kazao kako su Židova otišli iz ove zemlje. “Još jednom zahvaljujemo Bogu što je oslobodio Egipat od ovog otrova”, rekao je. U istom mjesecu, kada je talijansko-njemačka vojska ušla u unutrašnjost Egipta, Berlin je objavio proglas: “Židovi namjeravaju posramiti vaše žene, ubiti vašu djecu i uništiti vas”.
Inzistirali su na tome kako muslimani mogu opstati samo ako istrijebe Židova.
Čak i nakon povlačenja njemačkih vojnika iz Sjeverne Afrike, Radio Berlin nastavio je propagandu. Krajem 1943. godine objavljivali su kako je Kur’an prokleo Židove te da ih je mrzio čak i poslanik Muhamed. U istoj godini objavljen je i letak u Sjevernoj Africi u kojem je pisalo kako Židovi uzimaju vjernicima ono što posjeduju i treba ih se kazniti. Amerikanci i Englezi koji su provalili u Magreb su prijatelji Židova, Roosevelt i Churchill “jedu iz njihovog tanjura”.
Nacistički režim u svojoj je propagandi koristio i islamske vjerske vođe.
Tko je Al-Huseini – najpoznatiji ‘Hitlerov muftija’?
Najpoznatiji među njima bio je svakako muftija Al-Huseini. Porijeklom iz stare palestinske ugledne porodice, Al-Huseini je uživao snažan ugled u Palestini prije Drugog svjetskog rata. Godine 1921. britanska uprava imenovala ga je na mjesto jeruzalemskog muftije. Ipak, Al-Huseini je ubrzo postao jedan od najmoćnijih protivnika britanske vlasti i cionističke migracije u Palestini. Postoji mnoštvo informacija i studija o detaljima njegovog boravka u Berlinu 1941. godine. Međutim, te studije uglavnom precjenjuju muftijin utjecaj u Berlinu. On je bio strogo ograničen. Muftija nije dobio ono po što je došao u Berlin, konkretnu garanciju o tome da će Palestina biti neovisna. Njegovi su prijedlozi prihvaćani samo ako su se poklapali s interesima Nijemaca, ali je zato muftija obilato korišten u propagandne svrhe.
Tokom govora na otvaranju tzv. Islamskog središnjeg instituta u Berlinu 18. prosinca 1942. godine muftija je pozvao muslimane da se priklone njemačkoj strani. “Časni Kur’an i Prorokova životna priča puni su dokaza o židovskoj beznačajnosti i njihovoj podmukloj, lažljivoj i nepristojnoj prirodi i varljivom ponašanju, što je dovoljno da upozori muslimane na njihovu sveprisutnu opasnost i neprijateljstvo sve do kraja vremena.”
Pozivi na nasilje nad Židovima izazvali su pomiješane reakcije među muslimanima u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Na lokalnoj razini, odnosi između Židova i muslimana često su bili složeni, ovisno o društvenim i političkim okolnostima. U svakom slučaju, tokom rata nije bilo većih antisemitskih ustanaka. Najgore nasilje zabilježeno je u Iraku 1941. godine, kada je horda domaćih muslimana opljačkala židovske domove i trgovine, te ubila 200 ljudi.
Na muslimanskoj strani je teško paušalizirati i govoriti o opće rasprostranjenom antisemitizmu. U ratnim područjima, na Balkanu, sjevernoj Africi ili na istoku Europe je situacija bila mnogo složenija. Ovdje su u mnogim krajevima muslimani i Židovi dugo živjeli zajedno. U nekim slučajevima je zabilježeno da su muslimani Židovima pomagali da se sakriju od Nijemaca.
Na sjeveru Afrike odgovor muslimanske populacije bio je drugačiji. Neki su bili ravnodušni, dok su se drugi, pak, solidarizirali sa svojim susjedima. Tako je sultan Mohammed V iz Maroka podržao je i štitio svoje židovske podanike. U Alžiru su dijelovi islamske populacije pokazali otvorenu solidarnost sa svojim židovskim susjedima. Čak se i u Egiptu muslimansko stanovništvo suzdržavalo nasilja, iako je u ratnim godinama došlo do pojačanja antisemitskih osjećaja.
U Iranu su postojali klerici koji su gajili simpatije prema nacističkoj Njemačkoj. Među njima je bio i gorljivi Ayatollah Abu al-Kasem Kašani, kojeg su Britanci uhapsili 1943. godine. Ipak, iranska se ulema u većini suzdržavala od političkih izjava.
Britanska protupropaganda
Ali, ne treba zaboraviti na činjenicu da su saveznici strogo cenzurirali informacije i vijesti u toj regiji kako bi anulirali njemačku propagandu. London je kontrolirao neke od najmoćnijih radijskih postaja u regiji i učinkovito pobijedio njemačke propagandiste.
Britanci su podijelili na tisuće letaka s tekstovima protiv Trećeg Reicha. U onima dijeljenim 1941. godine upozoravaju muslimane na “bezbožne Nijemce” koji žele uništiti vjeru. Washington je postupao slično. Tokom operacija “Torch”, odnosno slijetanja angloameričkih vojnika u Alžiru i Maroku, Amerikanci su ostavili letke koji su obavijestili muslimansku populaciju da su “američki sveti ratnici stigli (…) kako bi se borili u velikom džihadu za slobodu”. U konačnici, tisuće. muslimana sa sjevera Afrike borile su se pod britanskim i francuskim zapovjedništvom.
Krah Hitlera – kakav je bio stav Hitlera prema islamu?
Nacistička strategija okončana je krahom. Oni koji su polagali nade u Njemačku ostali su teško razočarani. U posljednjim danima života, prije no što će počiniti samoubojstvo 1945. godine, Hitler se obratio svojim preostalim suradnicima u berlinskom bunkeru.
“Islamski svijet tresao se u očekivanju naših pobjeda”, rekao je svom sekretaru Martinu Bormannu. “Trebali smo učiniti sve što možemo da im pomognemo, da ojačamo njihovu hrabrost, kako to zahtijeva predanost i dužnost.”
Heinrich Himmler, vođa SS-a, rekao je jednom prilikom da je islam “za vojnike praktična i simpatična vjera”. Moja teza je, tvrdi Motadel, da se islamska politika Njemačke u tzv. Trećem Reichu temelji na pragmatičnim motivima.
No istodobno je istina, govori Motadel, da su neki od vodećih ljudi režima poput Hitlera ili Himmlera bili simpatizeri islama.
Kad god je Hitler tijekom rata kritizirao Katoličku crkvu uspoređivao ju je s islamom: dok je katoličanstvo za njega bila slaba, omekšala i ženstvena vjera, islam je hvalio kao jaku i agresivnu vjeru ratnika. Ovaj stav uvijek iznova susrećemo i kod drugih nacističkih čelnika.
No, ipak se kraj može reći da je na kraju prevladala strateška, a ne ideološka motivacija kad je u pitanju politika prema islamu Hitlerovog režima.
David Motadel radi kao profesor za međunarodnu povijest na London School of Economics. Studirao je povijest na sveučilištima u Freiburgu, Baselu i Cambridgeu i kao znastvenik djelovao na sveučilištima Harvard, Yale i Oxford. Redovito objavljuje članke u New York Timesu, Spiegelu i Süddeutsche Zeitungu. Iz tiska je upravo izišla njegova knjiga “Za proroka i Führera. Islamski svijet i Treći Reich”.
Intervju sa Motadelom možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa