Nenad Pejnović je tvrdio da je on samo odvodio ljude, ali da ih nije osobno ubio, premda su ga je zaštićeni svjedok prepoznao kao ubojicu. Stoga je proglašen nevinim za djelo ubojstva, a krivim samo za uhićenje i vođenje Čoraka na mjesto gdje su ubijeni.
Na današnji dan 1991. ubijeno je šestero Čoraka u istoimenom zaseoku pored Vrhovina u Lici. Radi se o supružnicima Kati i Stjepanu Čorku, Stjepanovu bratu Mati te braći Slavku i Vladimiru Čorku Brici i Martinu Čorku.
Za ubojstva u Čorcima niti 27 godina nakon rata nitko nije osuđen.
Nakon što su hrvatske snage zauzele vojarnu JNA u Otočcu te porazile velikosrpske pobunjenike i JNA gradu, Srbi su pojačali teror nad preostalim Hrvatima iz Čoraka.
Srpske postrojbe spalile su ovaj hrvatski zaselak 4. listopada 1991. Dio mještana ubijen je u vlastitim kućama, odnosno u samom zaselku. Tijela im nisu pokopali, nego su ih bacili u šumi na obroncima planine Kapele.
O sudbini tih Hrvata se ništa nije znalo sve do svibnja 2002. Čak 11 godina poslije njihove su posmrtne ostatke pronašli radnici Nacionalnog parka Plitvička jezera i to na teško pristupačnom predjelu zvanom Oštri vrh. Neke od žrtava su bile i napola spaljene.
Ukupno, u razdoblju koje obuhvaća konac rujna i početak listopada 1991., srpske su postrojbe ubile, spalile u vlastitim kućama ili prisilno odvele u nepoznato 9 mještana Čoraka.
Žrtve su pokopane 26. studenoga 2002. na mjesnom groblju u Sincu kod Otočca.
Jedini uhićen za ovaj zločin Nenad Pejnović – oslobođen od kazne za ubojstvo
U svezi zločina u Čorcima bilo je suđeno 2009. Nenadu Pejnoviću, koji je na kraju bio oslobeđen optužbe za ubojstvo, o čemu je pisao vecernji.hr:
Nenad Pejnović osuđen je na šest godina zatvora za događaje vezane uz ubojstvo petero civila Hrvata, stanovnika zaselka Čorci u Vrhovinama, u listopadu 1991. godine. U nepravomoćnoj presudi Županijskog suda u Karlovcu koju je pročitao sudac Ante Ujević ističe se kako je Pejnović 4. listopada 1991. kao pripadnik tadašnjih paravojnih srpskih postrojbi zajedno s drugim osobama odveo Martina, Matu, Katu, Stjepana i Vladimira Čorka i zatočio ih, a kasnije su svih petero hladnim i vatrenim oružjem ubijeni.
Pejnović je tvrdio da je on samo odvodio ljude, ali da ih nije osobno ubio, premda su zaštićeni svjedoci prepoznali ga kao ubojicu. Stoga je proglašen nevinim za djelo ubojstva, a krivim za uhićenje i vođenje Čoraka na mjesto gdje su ubijeni.
Petero Čoraka (šestom Slavku nisu našli tijelo) pobunjeni lički Srbi su smjestili su u zatvor u Vrhovine, mučili ih ii ponižavali samo zato što su Hrvati, a sutradan odveli na Ćurinke-Oštri Vrh gdje su ih ubili, što klanjem, a što iz vatrenog oružja. Trupla su ostavili nepokopana u šumi uvjereni da hrvatska država i hrvatski vojnik neće nikada tamo stupiti. Njihove kosti i ostatke pronašli su djelatnici Nacionalnog parka Plitvička jezera nakon Oluje, četiri godine nakon zločina.
Pejnović je u postupku stalno tvrdio kako on nije taj Nenad o kojemu su pričali svjedoci, nego je zločin počinio njegov sumještanin Nenad Brujić koji je negdje u Srbiji, gdje je pobjegao poslije Oluje. Sudac Ante Ujević je objasnio kako Sud nije našao dovoljno dokaza za dio optužnice u kojem se Pejnovića teretilo da je Čorke upravo on ubio. Indicije za to postoje, osobito u svjedočenju zaštićenog svjedoka, no dokazi za suca nisu bili čvrsti.
– Sud nije našao dovoljno dokaza za dio optužnice u kojem se okrivljenika tereti da je osim što je civile odveo i zatočio protivno Ženevskoj konvenciji upravo on i lišio života ovih petero ljudi. Indicije za to postoje, prije svega u svjedočenju zaštićenog svjedoka, no krug dokaza nije se zatvorio. Osim toga nema niti dokaza da je u ovoj skupini bio i Slavko Čorak – rekao je objašnjavajući presudu sudac Ujević.
Potresna svjedočanstva preživjelih Hrvata iz Čoraka
Jedna od svjedokinja Iva Čorak ispod kreveta, kamo se sakrila, vidjela je i čula Pejnovića kako veže ruke njezinom suprugu Martinu i susjedu Mili, te ih odvodi. Više ih nikada nije vidjela, a njihova tijela krajem devedesetih godine pronašli su djelatnici NP Plitvička jezera.
Njezin sin Željko rekao je kako je Pejnović čovjek koji mu je ubio oca, a da je s puškom patrolirao pred barikadama među pobunjenim Srbima posvjedočila je njegova školska kolegica Snježana Validžić. Među ubijenima za čiju smrt se teretio Pejnović su njezini otac Stjepan i majka Kata.
– Prije toga rekao je mojem mužu da će ga ubiti kad tad, a susjedi Kati, koja je također među ubijenima, da ne kupi veš s konopa u dvorištu jer još više neće trebati – ispričala je Iva Čorak.
Za razliku od članova obitelji Čorak susjedi Nenada Pejnovića Srbi iz sela Vrhovine koji su svjedočili nisu se mogli sjetiti da je okrivljeni Pejnović nosio bilo kakvu uniformu, a nisu čuli niti da je bilo koga ubio.
Za vrijeme suđenja za ovako strašan zločin Pejnovićeva supruga Miladinka glasno se smijala svjedočanstvima članova obitelji Čorak pa joj je sudac Ante Ujević zaprijetio izbacivanjem iz sudnice, piše slobodnadalmacija.hr
U završnoj riječi Zdravko Car je u ime državnog odvjetništva istaknuo da je nedvojbeno dokazano kako je civile iz Čoraka odvelo više uniformiranih osoba i lišilo života iako nisu predstavaljali nikakvu opasnost. I tadašnji zapovjednik policijske postaje u Vrhovinama Milan Pupovac zvan Macan u svojim je službenim bilješkama potvrdio postojanje samostalnog voda za specijalne namjene čiji je i Pejnović bio član.
Svjedok čuo: Ja koljem Vladu Čorka, a on se smije, kakvo srce ima!
Zdravko Car posebno se osvrnuo na svjedočenje zaštićenog svjedoka koji je rekao kako se nakon pokolja govorilo da je Pejnović zaklao Vladu Čorka zvanog Brico. Taj je događaj opisivao riječima: – Ja ga koljem on se smije, kakvo srce ima.
“Bilo je to u jesen 1991. godine kad sam slučajno došao u stanicu tadašnje milicije u Vrhovinama gdje je Nenad Pejnović, prethodno kleknuvši lijevom nogom na stolac, pričao: “Ja ga koljem, a on se smije, majku mu j…, kakvo srce ima.” Kasnije su se u mjestu o toj rečenici zbijale i šale pa su Nenadu Pejnoviću dobacivali pitanja kako se ono “brico Vlado” smije dok ga kolješ. Tada sam shvatio da je riječ o pokolju ljudi iz zaseoka Čorci koje su dva dana prije toga iz milicijske zgrade odveli članovi Bakalajićeve skupine među kojima je bio i okrivljeni Pejnović”, dio je potresnog svjedočenja zaštićenog svjedoka na suđenju Nenadu Pejnoviću za ratni zločin, piše vecernji.hr
Obrana je sasvim suprotno tvrdila kako nikakvih dokaza da je Pejnović ubio te ljude nema, a posebno se osvrnula na iskaz zaštićenog svjedoka tvrdivši kako je on nezakonit, te kako se radi o čovjeku protiv kojeg je podnesena kaznena prijava za isti taj zločin, pa tereteći Pejnovića želi odvratiti pozornost sa sebe. Svjedočenje drugih mještana i obitelji stradalih Čoraka protumačili su kao iskaz osoba koje su pretrpjele teški gubitak i u nedostatku pravih krivaca svu krivnju svaljuju na okrivljenog.
Osim toga isticali su kako je desetak dana prije pokolja upravo Pejnović spasio dio stanovnika zaselka prevezevši ih na slobodni prostor Hrvatske. Pejnović je tijekom završnih riječi i čitanja presude plakao.
“Vjerujte da nisam kriv. Zar bi ostavio svoju malu djecu i došao u Hrvatsku da sam bio kriv za zločin”, rekao je Pejnović koji je već prije izjavio kako su ovaj zločin počinili Banjo Končak, braća Predrag i Nenad Brujić, Nedjeljko Brakus i Danko Jelovac, te je spreman o tome s još nekim ljudima i svjedočiti.
Za zločin u Čorcima hrvatsko pravosuđe nije nikoga osudilo.
Grobnica u Vrhovinama je jedan od 144 masovne grobnice u Domovisnkom ratu, a to nije konačan broj:
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa