Međunarodni koordinator inicijative 40 dana za život o 12.000 spašenih života, Trumpovoj pobjedi i velikim uspjesima u “sekularnim” državama

’40 dana za život’ međunarodna je inicijativa koja se mirnim okupljanjem i molitvama ispred bolnica bori za zaštitu nerođenih života.

Tijekom inicijative „40 dana za život“ spašena 142 djeteta

Povodom njegova gostovanja u Zagrebu, razgovarali smo s Robertom Colquhounom, međunarodnim koordinatorom inicijative.

Kada je i na čiju inicijativu pokrenut “40 dana za život”?

1999. godine, kada je organizacija Planned Parenthood došla u Bryan u Texasu, sveučilišni grad od oko 200 000 stanovnika, otvorila je centar za pobačaje u toj vrlo konzervativnoj kršćanskoj zajednici. Lokalne je vjernike to ogorčilo, pa su ih se na svaki način pokušali riješiti. Nakon što ništa na institucionalnoj razini, čak ni uz pomoć Crkve, nije upalilo, četvero se vjernika okupilo ispred klinike za pobačaje i zajednički se u molitvi obratilo Bogu za rješenje. Tada su, po uzoru na Isusovih 40 dana u pustinji, došli na zamisao mirnog boravka ispred klinike, u trajanju od šest tjedana. Uspjeh je bio velik, mnogo se ljudi predomislilo i odustalo od pobačaja, koji se smanjio za 28 posto. Posjetili su sve studentske domove u tom susjedstvu, uključujući i one koji se zalažu za pobačaj, i ostavili im literaturu o tome, nakon čega smo kod mnogih primijetili velike promjene. Prva takva kampanja održala se 2004. godine, a nakon nekoliko godina ljudi diljem SAD-a počeli su djelovati na isti način, na Floridi, u Kaliforniji, u Wisconsinu… Utemeljitelji inicijative su David Bereit i Shawn Carney.

David Bereit je radio u farmaceutskim tvrtkama, a zadnjih petnaest godina je borac za zaštitu nerođenih života, dok je Shawn Carney sada predsjednik. Udruga ’40 dana za život’ djeluje od 2007. godine, a molitve su se te prve godine održale u 89 gradova – dakle, inicijativa je otpočetka vrlo uspješna. Danas se molitve održavaju u 675 gradova u svijetu. Moj posao je promovirati našu inicijativu širom svijeta, i na pojedinim smo mjestima bili vrlo uspješni. Ovo su za nas iznimno zanimljiva vremena, budući da je političku scenu SAD-a stupio Trump, kao “pro-life” predsjednik koji želi ograničiti utjecaj Planned Parenthooda na lokalne zajednice, što je za nas vrlo dobro jer ’40 dana za život’ djeluje na lokalnoj razini i sada će nam biti znatno lakše nositi se s njima. Američki zakoni o pobačaju su među najradikalnijima na svijetu.

Sada prelazimo i u Europu, voljeli bismo djelovati u svakoj europskoj državi. Ovdje je to posve različito, pobačaji su uglavnom dopušteni u slučajevima kada je plod mlađi od 12 tjedana, a ne 24 kao mnogogdje u SAD-u, i još je puno toga drukčije, no ’40 dana za život’ uspijeva posvuda i zbilja čini razliku. Mnogi od nas su ranjivi kada iziđu na javni prostor i založe se za život, no to daje rezultate.

Jesu li u sve uključene različite kršćanske zajednice i kako gledate na svoj hrvatski ogranak?

Vrlo smo okrenuti ekumenizmu. Oko 80 posto naših volontera su katolici, a u Americi imamo i dosta protestanata, evangelika, baptista, metodista i drugih denominacija. U Rumunjskoj i Rusiji, na primjer, riječ je o pravoslavnim vjernicima, u Latinskoj Americi mnoštvo katolika… Zanimljivo je istaknuti kako smo ponajviše uspjeha imali u vrlo ‘sekularnim’ zemljama, gdje smo uistinu duboko utjecali na mnoge ljude, dok neke većinski kršćanske zemlje nisu pokazale toliko razumijevanja. Naša inicijativa ne stvara podjele među kršćanima, budući da smo svi ujedinjeni u uvjerenjima koje artikuliramo i za koja se zalažemo.

Ovo mi je treći put da sam u Hrvatskoj, i vrlo smo ponosni na učinak naših hrvatskih volontera. U Hrvatskoj su ljudi ponajbolje shvatili da je jedino što može prekinuti kulturu smrti kultura života, te da je, da bismo ju postigli, potrebno učvrstiti kulturu obitelji.

Raspolažete li kakvim okvirnim podacima koliko je života spašeno zahvaljujući Vašoj inicijativi?

U 10 smo godina od pobačaja spasili 12 000 djece, no to je vrlo subjektivna procjena, jer lokalni voditelji izvještavaju o broju je života spašenih u njihovim zajednicama, a tu se obično radi o ženama koje imaju ugovorene termine za pobačaj. Vjerujem da je pravi broj dvostruko veći, jer vrlo je teško izbrojiti one koji su odustali od pobačaja, a to nisu nikome rekli. Susreli smo velik broj djece koju smo spasili, a duhovni blagoslovi koje vezujemo uz to su nemjerljivi.

Budući da radite kao međunarodni koordinator inicijative, opišite nam izgledaju li svugdje tih 40 dana isto, održavaju li se u isto vrijeme, s istim temama?

Svaka zajednica je drukčija, a kako će se postaviti prema problematici kojom se bavimo uvelike ovisi i o tome kakav je institucionalni položaj pružatelja ‘usluge’ pobačaja u toj konkretnoj zemlji. Pokušavamo održavati sve kampanje u isto vrijeme, kako bi se stvorio osjećaj zajedništva i solidarnosti koji se rađa kada svi molimo u isto vrijeme. Neke države nemaju kliničke središnjice za pobačaje, pa se molitve održavaju na javnim trgovima, ponegdje imamo ogromne Planned Parenthood komplekse, dok su drugdje samo bolnice…

U svakom je društvu drukčije, na primjer u Africi je vrlo teško organizirati volontiranje, jer to tamo nije običaj; u nekim drugim zemljama postoji dobra opća klima za očuvanje nerođenog života, ali u isto vrijeme i centri gdje se izvršavaju pobačaji. Imali smo hod od 500 ljudi u Hong-Kongu, što smatramo velikim uspjehom, takvu vrstu promocije slobode govora. U Melbourneu, primjerice, postoji zabrana prilaženja bolnicama na 150 metara koju je u parlamentu predložila stranka imena ‘The Sex Party’, dok je u Tasmaniji taj razmak propisan na 300 metara. U Londonu postoji zgrada koja je nekoć bila samostan, a prije trideset godina je pretvorena u centar za pobačaje u kojemu su izvršavali abortuse kod žena u visokom stupnju trudnoće – oko tristo žena je umrlo uslijed komplikacija koje bi nastale pri zahvatu.

Na mnogim mjestima u Americi pobačaji su dopušteni sve do 24. tjedna, dakle na tim ženama se već i vidi da su trudne, što mnogim volonterima sve ovo za što se zalažemo učini neobično stvarnim. Jedan naš dragovoljac u SAD-u je na svoj prvi dan, nakon molitve, vidio kamion za otpad kako odvozi ostatke pobačene djece, briznuo je u plač i tek tada u potpunosti shvatio o čemu se tu zapravo radi. Mnogi imaju apstraktnu ideju o pobačaju, a kada to vide uživo – šokirani su. U Bogoti, prijestolnici Kolumbije, predstavnici centara za pobačaje vas na ulici ‘vuku za rukav’ kako bi vam ‘prodali’ pobačaj. U Brazilu ima mnogo lokalnih vračeva koji obavljaju pobačaje tretirajući ih kao prinos ljudskih žrtava – stavljaju ih u kantice, zakopavaju u zemlju, daju ostatke djece psima za hranu.

Kako je došlo do Vašeg uključivanja u inicijativu?

Kad sam jednom prigodom bio u Kanadi, vidio sam okupljene ispred bolnice u molitvi, i osjetio Božji poziv da i ja pokrenem nešto slično u Engleskoj. To je vrlo sekularna zemlja, a o pobačaju se uopće ne govori, to je tabu-tema, no u naš rad uključilo se mnogo mladih ljudi i na nacionalnoj razini smo spasili već stotine života. Na svijetu se događa mnogo nepravdi, a posebice u vezi s pobačajima: otkriveno je, na primjer, i da organizacija Planned Parenthood ilegalno trguje s ostacima pobačene djece.

Tijekom molitava ispred bolnica i klinika za pobačaj svjedočili bismo nevjerojatnim događajima – vidjeli smo mnogo ljudi kako se predomišlja u posljednji trenutak, jedna žena je jednom skočila kroz prozor klinike kako bi pobjegla od obitelji koja ju je tjerala na pobačaj. Vidjeli smo i brojne vrlo čudne stvari: ljude koji se ponašaju kao da su opsjednuti ili histerični. Ali mnogi koji su nam se pridružili – a svojedobno su izvršili pobačaj – stekli su duhovno ozdravljenje.

U Houstonu, koji ima jedan od najvećih Planned Parenthood kompleksa, imamo autobus koji nudi besplatne sonograme, dakle možete vidjeti svoju bebu. I tamo se petero ljudi svaki dan predomisli i odustane od pobačaja. Naša središnjica u SAD-u je prije bila klinika za abortuse, kupili smo je od Planned Parenthooda. Obilazeći zgradu nedugo nakon što su nam je ostavili, pronašli smo sobu u kojoj je obavljeno 5000 pobačaja. U sobi ste mogli osjetiti zlo, tu atmosferu kao da se nešto vrlo loše dogodilo, kao u Auschwitzu.

Izvor: narod.hr