Zlatko Miliša: Bojkot nastave, nasilje i izostanci učenika postaju pomodarstvo

Kriza autoriteta i odgoja jedan je od glavnih razloga zašto roditeljski bojkot nastave, masovni izostanci učenika te nasilje postaju pomodarstvo.

U našim školama zamjetno je nekoliko trendova. Prvi su blokade nastave ili (najnovije) roditeljske prijetnje istima. Drugi trendovi su nagli porast nasilja u školama te izostanci učenika s nastave.

Ocjene su glavni okidač za markiranje

Iz godine u godine sve je više izostanaka učenika s nastave. Skijanje postaje važnije od nastave pa roditelji opravdavaju višednevne izostanke svoje djece. Izmišljaju se razlozi izostanka učenika s nastave da bi s izbjegla loša ocjena. Godinama tvrdim koje su sve implikacije kada se ocjene tretiraju kao jedini kriterij znanja.
Problem neopravdanog izostanka s nastave, bojkota nastave i nasilja će eskalirati…

Inicijative za bojkot nastave

Inicijative za blokada nastave su potekle od roditelja koji žele zaštititi svoju djecu od učenika problematičnih ponašanja. Ono što je zanimljivo radilo se o djeci s teškoćama u ponašanju u nižim razredima pučke škole. Javnost je upoznata sa slučajem dječaka koji je više dana proveo sam na nastavi, uz asistenta i učitelja, ali i ispod radara je prošla činjenica da roditelji učenika iz tog razreda su više puta naglasili razlog njihova bojkota nije samo konkretni učenik, već obrazovni sustav.

Nedavno je u medijima otac jednog “problematičnog prvašića” iz zagrebačke škole u kojoj su roditelji tog razrednog odjeljenja bojkotom nastave tražili zaštitu njihove djece, a da su oni (tvrdi ogorčen otac) zaboravili da njegov sin ima spektar teškoća te da su brojnim izjavama u medijima njegova obitelj i sin izloženi linču!

Ministar je svojevremeno izjavio da oni koji blokiraju nastavu podsjećaju na “balvan revoluciju”. Slično je izjavila i državna tajnica Ministarstva Zrinka Mužinić Bikić, da “ulica ne može donositi odluke o stvarima koje se događaju u školi”. I ovo meni govori da Ministar, ravnatelj Uprave i državna tajnica ne razumiju i/ili da oni svojim neznanjem i izjavama potiču kaotično stanje u školama.

>Miliša: Neka profesori prvo ocijene rad resornog ministra

Drastični porast nasilja u školama

U hrvatskim školama zadnjih mjeseci je evidentiran zabrinjavajući porast prijava za nasilje. U MUP-u navode da su od početka školske godine do kraja 2024. evidentirali 355 slučaja međuvršnjačkog nasilja, dok su čitavoj prošloj školskoj godini zabilježili ukupno 666 takva događaja.

Zadnjih godina je vidljiva epidemija emocionalnog, osobito internetskog zlostavljanja.
Iz resornog Ministarstva opravdavaju da se zbog nekoliko slučajeva blokade nastave u Zagrebu i Puli ne može “govoriti o problemu u sustavu”. Ovo konstatira Momir Karin, ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja RH. Upravo obratno, tvrdim da problem je samog sustava. On je na tragu demagoške floskule svog šefa – Ministra koji je, nakon masakra u Beogradskoj osnovnoj školi izjavio da su naše škole sigurne.

Socijalni nojevi za probleme djece i mladih misle da se kampanjama (tipa Škole s nulto stopom nasilja!) ili primjenom inkluzivne metode rješava problem nasilja i integracije učenika s različitim teškoćama. Prema važećem Pravilniku o kriterijima za izricanje pedagoških mjera u školama za teške oblike neprihvatljiva ponašanja učenika kažnjava se najstrožom pedagoškom mjerom – preseljenjem u drugu školu, Tipični primjer prebacivanja odgovornosti ili “brigo moja pređi na drugoga”.

Aktualni događaj u splitskoj osnovnoj školi Manuš s učenikom osmog razreda kojemu je u torbi pronađen nož samo je još jedna u nizu potvrda kaotičnog stanja. Pored toga, splitski ‘slučaj‘ je svojevrsni kuriozitet da se skače na noge, a godinama su se krili podatci o nasilju u školama!

U porastu nasilje nad nastavnicima i roditeljima

Ranije je autoritet nastavnika bio neupitan tako da su iznimno rijetko bili izloženi nasilju od učenika ili roditelja. Hrvatska pedagoginja Jasminka Zloković otkriva u knjizi Nasilje nad roditeljima – obiteljska tajna?, da je kod nas jedna trećina roditelja izložena različitim oblicima nasilja djece.

U porastu je i verbalno nasilje nad nastavnicima – u Hrvatskoj 22.4, 23.9 u Luksemburgu, 28% na Tajvanu, do 75% u SAD-a. Koliko je ugrožen autoritet nastavnika otkrivaju komparativni podaci učestalosti tjelesnog nasilja nad nastavnicima, najviše – 27 % u Kanadi, i 44% u SAD-a.

Nezapamćeni masakri koje su počinili mladi u Srbiji a kasnije u Bosni i Hercegovini, posljednji u Zagrebu i Crnoj Gori sugeriraju da smo dobili balkansku verziju najbrutalnijih američkih ubojstava. U SAD-u je epidemija school shootinga – školskih masakra. Naši socijalni nojevi su mislili da je to daleko od nas i da nas neće zahvatiti zakon spojenih posuda. Komparativne rezultate istraživanja i naše stručnjake oni ne respektiraju. Slušaju samo medijske face. O tome sam ranije pisao.

Žrtve ostale stigmatizirane

Nasilje nad nastavnicima (klasično i elektroničko) dobiva oblike “epidemije, a nereagiranjem nastavnici podržavaju i doprinose raširenosti nasilja” (Vesna Bilić u knjizi Odnosi u školi) Zato ne čudi kada Vladimir Strugar u knjizi Učitelj između stvarnosti i nade navodi podatak iz svog empirijskog istraživanja da 32,% učitelja “ne želi drugima preporučiti školovanje za svoj poziv”. To je još jedan indikator opadanja entuzijazma među učiteljima te ugroze autoriteta i školstva.

‘Vidljivi’ u školama postaju učenici koji nasiljem privlače pozornost, a čin nasilja postaje međuvršnjačka inicijacija. Ovo postaje dominantni obrazac ponašanja. Sve veći broj mladih živi po matrici “gdje je krvi, tu si prvi.” Maloljetničko nasilje postaje sve brutalnije, a epidemija u difamiranju ‘protivnika’ postaje internetsko zlostavljanje.

Činjenica je da se problem nasilja u školama, zahvaljujući (i) medijima destigmatizirao ali su žrtve nasilja (i dalje) ostale stigmatizirane, a kaotično stanje i po ovom pitanju smo potiču socijalni nojevi iz Vlade RH.

U resornom Ministarstvu ignoriraju ove činjenice i istraživanja pa je logično što nemaju adekvatna rješenja, a predlažu mjere koje na uštrb autoriteta nastavnika.

Mnogi su smatrali da pretjerujem kada sam za Slobodnu Dalmaciju 16. listopada 2011., izjavio de će nasilje među i nad mladima eskalirati.

Odgoj bez granica ruši psihološki imunitete

Mladima su “cool” roditelji oni roditelji koji nemaju odgovornost. Takva djeca očekuju da su im drugi dužni pružiti sve, a oni drugim ništa.

>Miliša: Posljedice COVID-a na usamljenost, ovisnosti i mentalno zdravlje

Oni koji ne poštuju tuđe granice ni sami ih nemaju. U odgoju je iznimno važno već u ranoj dobi djeci postaviti granice. Rad na formiranju odgovornosti je učenje važnosti etike odgovornosti. Djeca propituju granice do koje mogu ići, a ako ih nema onda oni odraslima postavljaju (sve veće zahtjeve). Fabri Rosini u knjizi Kako započeti iznova opominje: “Ako svaka granica postane trauma, život je trauma!”

Popustljivi roditelji (p)održavaju neodgovorno ponašanje djece. Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, “a samovolja postaje nasilje nad tuđom slobodom.” (Ante Periša). Ugrožavanje hijerarhije i autoriteta vodi raspadu škole, obitelji i odgoja.
Lori Gottlieb, klinička psihologinja otkriva posljedice prezaštićene djece. “Moderno društvo je opsjednuto srećom i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu sretna.” Navodi primjere (ka)da se djeca nisu sposobna nositi s lošim iskustvima i nemaju “psihološki imunitet”. I dječji psiholog Den Kindlon upozorava da djeca bez neugodnih iskustava nemaju psihološki imunitet, a roditelji djeci ne bi trebali tajiti vlastite padove, neuspjehe, boli i sl.

Zaključno

Urušavanje autoriteta i etike odgovornosti ima višestruke pogubne posljedice u odgoju i društvu. Kriza autoriteta i odgojna nemoć škole jedni su od glavnih razloga zašto roditeljski bojkot nastave, masovni izostanci učenika te nasilje postaju pomodarstvo. Uzroke eskalacije nasilja treba tražiti i u činjenice da se ne potiču preventivne programe, nego “vatrogasne mjere”. Vladajući se ponašaju kao socijalni nojevi.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr