Miliša: Neka profesori prvo ocijene rad resornog ministra

U školskim zbornicama, na fakultetima i sindikatima intenziviraju se negodovanja i prosvjedi protiv donošenja pravilnika o ocjenjivanju za prosvjetne djelatnike. Uredba objavljena u Narodnim novinama zaposlenih u javnim službama (objavljena zadnjeg dana listopada o. g.) sadrži (pro)cjene državnih službenika u rasponu od jedan do pet (kao ocjene kod učenika), a služe šefovima kod reguliranja razlika njihovih zaposlenika u visini plaća, pa i kod raskida ugovora o radu za one koji dobiju negativnu ocjenu.

Naravno da ne mogu biti iste plaće za prosvjetne djelatnike koji su zabušanti na poslu, doživljavaju se kao žrtve, a nastavu kao nametnutu obvezu. Takve lako razlikujemo od onih koji uživaju u svom pozivu. Vjerujem da većina učitelja, nastavnika i profesora nema ništa protiv fiksnog i varijabilnog dijela plaće, ali predviđene novotarije stvaraju atmosferu straha i neizvjesnosti. Naime, kriteriji ocjenjivanja prosvjetara još nisu poznati, a o tome se naveliko spekulira! Vrednovanje rada svih aktera u obrazovanju se nekada i danas svodilo na ocjenjivanje, što nije u funkciji poboljšanja rada nego represije.

Neka profesori prvo ocijene rad resornog ministra

Suglasan sam da se treba prekinuti sa socrealističkom praksom uravnilovke s istim plaćama, ali su ocjene u javnom sektoru prvo trebale krenuti piramidalno, od ministra/ra i članova njegova/ih tima/ova.

Dragan Primorac i Radovan Fuchs nemaju pedagoške kompetencije a(li) su upravljali i upravljaju iznimno kompleksnim obrazovnim sustavom. Kao ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac se hvalio kako je (za njihova mandata) uvedena Bolonja, znatno se povećao broj fakulteta, šanse i uspjeh studenata, postotak diplomiranih, a skratilo vrijeme studiranja. Nije navodio koliko se povećao postotak nezaposlenosti, koliko diplomiranih studenata je zaposleno u struci ni koliko ih je otišlo u inozemstvo bez namjere povratka! Otvaranje novih studija smatrao je da samo po sebi osigurava demokratizaciju visokog obrazovanja.

Radovan Fuchs sada bi evaluirao rad prosvjetara a nema elementarne spoznaje o dokimologiji. Nameće još jednu evaluaciju profesora na sveučilištima. Naime, sveučilišni profesori svakih pet godina prolaze stručna povjerenstva i matične odbore koja detaljno evaluiraju njihova nastavna, stručna i znanstvena postignuća. Pored toga, od uvođenja Bolonje profesore ocjenjuju i studenti – uključujući i brucoše!? I to svake akademske godine! Pametnome dosta!

Predlažem da profesori prvo ocjene rad resornog ministra. On i njegov tim su trebali ponuditi prosvjetnoj javnosti komparativne podatke kakav je bio (u vrijeme njegova mandata) 1. uspjeh i trajanje studiranja, 2. uvjeti studiranja, 3. atraktivnost studijskih programa i predavača, 4. je li se i kako provodi(la) izvrsnost i kritičko mišljenje, 5. kakva je motiviranost za studiranje, 6. uključenost studenata u procese donošenja odluka, 7. kvaliteta studentskog standarda, 8. mogućnost (vertikalnog) napredovanja i zapošljavanja, 9. (dis)proporcije radnog mjesta i stečene diplome te 10. odnos ekspanzije obrazovanja i privrednog razvoja… Glede potonjeg, u ranijim mandatima Primorca i Fuchsa su neselektivno otvarana nova sveučilišta, fakulteti, veleučilišta…

>Miliša: Saborski zastupnici i umirovljenici

Pogubni eksperiment kvantificiranja je krenuo od Bolonje

Demokratizacija visokog obrazovanja ne postiže se demagoškom krilaticom “obrazovanje za sve” kao ni pozitivističkom dogmom o mjerljivosti svega. Prema Zakonu o plaćama javnih službenika se učitelje i sveučilišne profesore stavlja u isti rang vrednovanja. Sveučilišnim profesorima slijede nova ocjenjivanja i to od šefova i/ili kolega.

Predlagači ovih novotarija potkopavaju struku ali i autonomiju profesora i sveučilišta. Iza svega stoji nakana da država želi urušiti autonomiju sveučilišta. To ide prema degradaciji sveučilišta, a za što je odgovorna i naša akademska zajednica.

U svijetu su prosvjedovali kada je nametnuta Bolonja, a mnogi naši profesori su se odavna povukli u svoje kabinete, pozirajući za katedrom i jave se samo onda kada im je (ne)izravno ugrožena osobna pozicija. Dakle, zamjeram i akademskoj “zajednici” što se priključila onima koji se bore samo za svoje partikularne interese. Postali su socijalni nojevi koji vide samo sebe i svoja napredovanja.

Zašto ponovno aktualiziram pitanje apsurdnosti Bolonjske reforme? Prema prijedlogu promjena, koji spominju dobro upućeni izvori, proizlazi da bi pročelnici, voditelji instituta, katedri, dekani.., dakle nadređeni će imati presudnu ulogu u vrednovanju nastavnog, znanstvenog i stručnog rada kolega na poslu.

Predložene promjene suptilno idu prema dokidanju akademske autonomije, a dekani će postati “produžena ruka” državnog aparata. Konkretno, prema dostupnim informacijama, dekani će (uz sugestije odabranog povjerenstva) ocjenjivati svoje kolege jednom godišnje, a moći će dati otkaz ugovora o radu onima koji budu imali najmanje ocjene.

Stvaranja ideološke batine i totalitarnog obrasca

Profesore ne bi smjeli ocjenjivati šefovi koji ne uživaju povjerenje u vlastitom kolektivu ili imaju manje znanstvenih i stručnih radova od svojih zaposlenika. Prema tim prijedlozima ocjenjivači će biti odabrani od prosvjetnih vlasti.

>Miliša: Skupina ne smije biti iznad pojedinca

To je sredstvo stvaranja ideološke batine i totalitarnog obrasca. Predlažem da ministar Fuchs nametne veterinarima da ocjenjuju veterinare ili liječnike neka ocjenjuju liječnici, itd. Istog dana bi ga smijenili.

Ako pretjerujem u ovoj prosudbi, onda neka mi se odgovori: Kome treba da se, pored postojećeg sustava vrednovanja kod napredovanja profesora i ocjenjivanja od strane studenata, sada dodatno ocjenjuju profesori od kolega i šefova? Subjektivni dojmovi među kolegama, gdje postoje narušeni međuljudski odnosi mogu s međusobnim ocjenjivanjima dodatno osnažiti konfliktne odnose ili pristranosti te znatno umanjiti objektivnost evaluacije. Sve to vodi omalovažavanju sveučilišnih profesora.

>Zlatko Miliša: Učionica kao mučionica

Ocjenjivanja u školama i na fakultetima

Od kada je uveden Bolonjski proces studiranja nije bilo javne rasprave o posljedicama te nametnute reforme! Sada se problemi množe s novim birokratiziranjem rada škola i fakulteta. Bolonja je uvela obvezu studentskog vrednovanja rada nastavnika na svim fakultetima. Anketomaniju je donijela nametnuta reforma.

Prosječna ocjena koju hrvatskim sveučilišnim nastavnicima daju studenti je 4.3, a na Sveučilištu u Osijeku je 4.5. Tko vjeruje da su to objektivne (pro)ocjene? Istraživanje kolegica A. Proroković i I. Tomić Koludrović sa Sveučilišta u Zadru pokazuju da su evaluacije studenata o radu profesora nerealne pa čak i lažirane.

Naime, 10 % studenata daje najviše ocjene nastavnicima kako bi se riješili anketomanije. Najviše ocjene dobivaju asistenti, kojima su te evaluacije (samo deklarativno) važne kod napredovanja. Tako podilaze studentima. Takve ocjene me podsjećaju na “superodlikaše” u pučkim školama. Svjedoci smo sve izraženijih pritisaka roditelja na stroge nastavnike. No, to je problem koji nije predmet ovog priloga.

Numeričko ocjenjivanje je manji dio evaluacije. Ono nerijetko zna narušiti međuljudske odnose, povjerenje u školu i predmetne nastavnike. I ovom prigodom ponavljam dvije svoje teze: 1. Loši nastavnici ocjenama grade svoj autoritet. 2. Umjesto numeričkog treba uvoditi opisno ocjenjivanje, osobito u nižim stupnjevima školovanja, a započeti s odgojnim skupinama predmeta.

Pozitivistička dogma hara obrazovanjem

Pozitivisti vjeruju (promjenljivim) brojkama i statističkim prikazima. Različita znanja prezentirana na temelju numeričkih prikaza nikada nisu bila dostatna u procesu evaluiranja. I rangiranje svjetskih sveučilišta je simplificirano kvantificiranje znanja i intelektualne kvalitete. Treba praviti razlike između kvalitetnih istraživanja evaluiranja od različitih tehnika anketnog inženjeringa!

Ministarstvo znanosti RH godinama rektoratima i upravama fakulteta postavlja unisono pitanje: Koliko ste objavili radova u indeksiranim časopisima i koliko ste citirani? Taj kriterij “vidljivosti” konkretiziraju pitanjem: Koji i koliki broj objavljenih znanstvenih radova je indeksirano u Web of Science, Scopus, Thomson Reuters…?

Za napredovanje je presudan Impact Factor (faktor odje­ka) pojedinog časopisa gdje profesori objavljuju radove. Da zbrka bude veća isti taj Factor se mijenja. To je bio i ostao jedan od glavnih parametara koji pokazuju jesu li pojedinci i fakulteti “vidljivi” u znanostima. Presudne su brojke. To je dodatni primjer kako se birokratizira obrazovni sustav.

Zaključno

Žalosno je što se akademska i školska zajednica mire s političkim dekretima. Iz resornog Ministarstva vrednovanje rada učenika, učitelja ili profesora svodi se na ocjenjivanje, a koje nije u funkciji stimulacija ili poboljšanja rada nego represije!

Među učiteljima, nastavnicima i profesorima treba poticati dijalog, razmjenu ideja, metode rada, iskustva, a sve u cilju ostvarenja veće suradnje, povjerenja, podrške, zalaganja na radu i radne motivacije.

Takav pristup smanjio bi subjektivne pristranosti, pozitivistički pristup i autoritarne obrasce ponašanja. Prioritet nisu numerička ocjenjivanja nego ispitivanja radne motiviranosti i zadovoljstva poslom.

Za to postoje validni instrumenti.

Sumnjam da za njih znaju predlagači.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr