Novi natječaj za dječju književnost (igrokaz) Gradske knjižnice Požega „Povratak u Zlatnu dolinu“ koji promovira djelo i vrijednosti Zlate Kolarić-Kišur komentira teatrologinja prof. dr. sc. Sanja Nikčević.
Dobra majka, ma i bijedna čedu svom je zlata vrijedna!
Gradska Knjižnica Požega upravo je raspisala drugi natječaj za dramsko djelo (igrokaz) pod nazivom „Povratak u Zlatnu dolinu“ a s temom Majka.
Poticaj pokretanju natječaja je kako kažu „revitalizacija života i djela hrvatske dječje književnice Zlate Kolarić-Kišur, koja je ujedno i znamenito ime požeške zavičajne povijesti i književnosti“. Pokrenuli su ga prošle godine kad se javilo dvadesetak djela a pobijedio je tekst Darka Macana “Svjetski dan bez mobitela” kojeg su izveli polaznici Male škole kazališta na završnoj manifestaciji kada je dodijeljena nagrada.
Bila sam u povjerenstvu (uz književnika Hrvoje Kovačević i knjižničarku Dijanu Klarić koja je pokrenula i vodi projekt natječaja) i doista mi je drago da nastavljaju s natječajem.
Ukazuju na sve ono dobro i lijepo u djelu Zlate Kolarić Kišur
Naime, oni tim natječajem ne revitaliziraju samo život i djelo Zlate Kolarić Kišur ili požešku zavičajnu književnost nego žele upozoriti na onu dobrotu, ljepotu i toplinu koja je u njezinom djelu. Žele istaknuti vrijednosti koje njezino djelo afirmira a koje su protjerane iz vladajućeg kanona do te mjere da se već i nad dječju književnost nadvio pritisak rušenja vrijednosti u ime „priprave djece na život“. Ali, psiholozi kažu da isključivo usvajanje životnih vrijednosti i slika obitelji kao prostora sigurnosti – jača dijete tako da može izrasti u sretnu osobu, u snažnu osobu koja će se moći nositi s teškoćama života.
Ovogodišnji natječaj inspiriran je djelom Zlate Kolarić-Kišur „Dobra majka – ma i bijedna, čedu svom je zlata vrijedna!“ Kad sam ga pročitala ostala sam zapanjena: kako je jednostavan, naoko naivan, a kako je zapravo dubok. I kako je inkluzivan. Ovo je djelo dubinski inkluzivno, iz srca autorice, iz društva u kojem je živjela, a ne iz mode.
Gradska, seoska i romska djeca susreću se na livadi
Radi se o tri slike u kojima se na livadi izvan grada pojavljuju djeca iz grada, djeca sa sela i romska djeca, tada zvana Cigančići i Cigančice. Djeca kroz stihove govore o onome što vole u svom životu i o svojoj majci. Prvo nam se predstavljaju gradska djeca koja su došla na izlet. Spominju majke koje teško rade, ali uvijek imaju blagu riječ (Kako ti je dušo moja/Boli li te rana tvoja), poljubac ili kakav dobar zalogaj hrane za svoje malene. Nakon gradske dolaze seoska djeca koja imaju drugačiji meni hrane (Kada pure idem pasti/Velike li za me slasti/Jer mi maja torbu sprema/ Kakve valjda ni car nema!/Uz slaninu, kruha, soli/Maja zna što dijete voli). Kad svi odu, dolaze mali Romi: Mi smo male Cigančice/Trošne su nam haljinice/Kao ugljen crne kose/A nožice uvijek bose/.
Kad se gradska i seoska djeca vrate na scenu i zateknu male Rome prvo se uplaše jer su oni drugačiji. (Bježmo, to su Ciganice/Al je crno u njih lice). U to vrijeme Romi su bili u potpunosti nomadi, a oni koji stalno putuju i žive u kolima nemaju isti standard i ne mogu održavati higijenu na isti način kao oni koji žive u kućama.
Autorica prikazala predrasude koje postoje, a zatim ih nadvladala
Ono što je mene iznenadilo jest to kako je autorica jednostavno iznijela razlike među tim sredinama, pa i predrasude koje imamo jedni prema drugima, ali ih je onda tako fino nadvladala. Prvo je pokazala da svako dijete voli ono gdje živi i nema „viših“ i „nižih“ jer svaka pozicija u društvu ima svoje prednosti i mane (kako kažu Cigančice: Vesel život Cigo vodi/ Jer on živi u slobodi./ Nikom ljepše nego nama/Nećemo se mijenjat s vama.).
Međutim, važan razlog te ljubavi prema okolini u kojoj dijete živi je njegova majka, a svaka majka, bez obzira na način života ili siromaštvo, svojom dobrotom i ljubavlju stvara djeci osjećaj sigurnosti i sreće. Zbog te svoje poruke djela autorica namjerno u naslov stavlja onu najsiromašniju majku: „Dobra majka, ma i bijedna, čedu svom je zlata vrijedna!“ Siromaštvo ne umanjuje njezinu vrijednosti jer je ona u dobroti i ljubavi koju daje… Tako je autorica istovremeno istaknula bit dobrote i uključila sve socijalne slojeve kao ravnopravne!
Pravi prikaz inkluzivnosti, drugačiji nego što ga nudi današnja moda
Takav prikaz svijeta i govora o drugačijosti i inkluzivnosti drugačijih je puno pošteniji i iskreniji nego današnja moda govora „da smo svi isti“ jer svatko vidi da smo različiti ali ta različitost se može prihvatiti samo ako se u njoj nađe nešto što nas povezuje. Očito je da nas povezati mogu jedino – temeljne vrijednosti… Kao što je to ljubav prema majci. I obitelji.
Kad djeca čuju kako kaže Cigančica: Kad pod čergom sve se smiri/I cigančad samo žmiri/Prije nego san me svlada/Pomolim se Bogu tada/ Da mi Bogo čuva nanu/I po noći i po danu/., shvate da su vrijednosti (obitelj, ljubav, Bog) ono što nas povezuje i po čemu naše razlike nestaju. Kako kaže gradska djevojčica: Ja sam prije bila plaha/Ali sada nemam straha/Jer te male Cigančice/Nedužne su djevojčice/Koje vole mamu svoju/Uprav ko i ja moju./Pa kad svi smo djeca mala/Nek nas zbliži igra, šala./Zaplešimo složno skupa/Zaplešimo hopa-cupa/Svi smo djeca jednog Boga/Nek međ nama bude sloga!
Ta snaga jednostavnosti u kojoj se mogu naći i ljepota i dobrota i ljubav majke i djeteta tema je novog natječaja i kao član i ovog povjerenstva radujem se tekstovima koji će doći…
Više o samom natječaju pronađite na stranicama Gradske knjižnice Požega.
