Odlazak Slavenke Drakulić: Naslijeđe koje dijeli Hrvatsku

Preminula je Slavenka Drakulić, hrvatska književnica i novinarka koja je desetljećima uživala ugled u zapadnim medijskim krugovima. Kao i uvijek kad odlazi netko tko je obilježio javni život, i ova smrt zaslužuje da se zaustavimo i ocijenimo djelo. O mrtvima sve najbolje? Svakako. Ali, karijere poznatih nije dovoljno, a ni potrebno zasipati samo pohvalama, nego i dotaknuti istinom.

Jer istina o djelu Slavenke Drakulić nije ugodna za one koji su je proglasili savješću naroda.

‘Prodavanje’ karikature Hrvatske na Zapadu

Slavenka Drakulić, samoprozvana disidentica, bila je spisateljica koja je svijetu “prodavala” svojevrsnu karikaturu Hrvatske. Bila je pisac velikog dara, ali još veće pristranosti prema vlastitoj domovini koju je percipirala fašističkom. Iza njezina ugleda na Zapadu krila se priča koju Hrvatska nikad nije prepoznala kao autentično svoju.

Drakulić je gotovo cijelu karijeru izgradila na tezi da je Hrvatska fašistička zemlja, ili da barem srlja prema fašizmu. Tvrdnja je to koja je bila iznimno korisna inozemnim urednicima željnima jednostavnih priča o Balkanu, lijevim intelektualcima koji su u svakom europskom nacionalizmu vidjeli nacistički zaziv, ali i etabliranom medijskom sustavu koji je Drakulić nagrađivao pristupom stranicama New York Review of Booksa, Guardiana i New York Timesa. I sve to zato što je Hrvatsku opisivala jezikom koji je toj publici bio razumljiv i drag.

Filozof Neven Sesardić u svojoj je opsežnoj analizi dokumentirao što to u praksi znači.

>Kome i za što nagrade dodjeljuje HND, duboko politizirana i ideološki obojena novinarska udruga?

Obrazac koji je održavao imidž fašističke Hrvatske

Drakulić je u jednom tekstu tvrdila da je zagrebačka komisija predložila preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Ante Pavelića. To je tvrdnja za koju nije pronađena nikakva potvrda, a koju je ipak prenio New York Times, kao i o ustaštvu i fašizmu na koncertu Marka Perkovića Thompsona.

U jednoj svojoj knjizi Drakulić je dodala da je ratni zločin u Marincima počinila “Hrvatska vojska, ustaše” premda citirana beogradska Borba takvu vezu nije napravila.

U tekstu o Saborskoj deklaraciji iz 2001. tvrdila je da je Sabor gotovo jednoglasno prihvatio stav kako hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratne zločine. Međutim, ta rečenica u Deklaraciji jednostavno ne postoji.

To nije nemar. To je obrazac.

Drakulić – o komunizmu, s ljubavlju

Ni prema komunizmu Drakulić nije zauzela jasan stav koji bi odgovarao njezinoj poziranoj ulozi branitelja slobode. Dok je komunistima prigovarala kultove ličnosti, istodobno je Brozovu smrt opisivala kao iskrenu narodnu tragediju, a o komunizmu govorila kao o sustavu koji je “modernizirao feudalni svijet, emancipirao žene i uveo besplatno obrazovanje”. Pitanje je nije li to ista logika po kojoj se i nacizmu mogu upisati zasluge za autocestu.

Gorka je ironija i to da je njezin suprug, ugledni švedski novinar Richard Swartz, prošle godine u Dagens Nyheteru objavio tekst koji je Thompsona uspoređivao s nacistima, Hrvatsku proglasio ekonomski zavisnom marionetom i pozvao se na istu matricu dezinformacija.

Swartz je napisao da su se “Nijemci vratili, ovaj put bez tenkova”, uspoređujući turistički novac s ratnom okupacijom, a Thompsona prikazao kao pjevača fašizma kojeg vlast prešutno podupire, premda je vrh hrvatske Vlade i Sabora jasno i javno odgovorio na te optužbe. Je li kuća Drakulić-Swartz bila uredništvo jednog projekta, a ne samo obiteljski dom?

>Vodeće švedske novine ocrnjuju Hrvatsku; iza teksta stoji suprug Slavenke Drakulić

Osoba odlazi, opus ostaje

Slavenka Drakulić bila je spisateljica s neospornim literarnim darom. Njezine osobne knjige o životu u komunizmu, o trapericama, talijanskim cipelama, svakodnevnoj malenkosti kao mjerilu slobode, imale su autentičnu vrijednost. Ali između toga i opetovanog etiketiranja vlastite domovine kao fašistoidne države, bez argumenata koji bi tu etiketu potkrijepili, postoji provalija.

Provalija koju je, za razliku od većine, Neven Sesardić odlučio imenovati.

Sada je Slavenka Drakulić otišla. No, njezin opus ostaje, ali zajedno s pitanjima koja ga prate. Što znači biti “savjest naroda” ako te taj narod nikada nije izabrao za svoju savjest? Kome se zapravo pisalo kad su tekstovi na engleskom ili švedskom lako putovali od Beča do Stockholma, ali tamo nigdje nije bila Hrvatska, nego njezina karikatura?

Odgovor je, bojimo se, jednostavniji nego što se čini. Pisalo se onima koji su za to plaćali, i onima kojima je odgovaralo ono što se pisalo.

Slavenka Drakulić neka počiva u miru. A Hrvatska neka nastavi živjeti, unatoč onima koji su joj to desetljećima osporavali.

Izvor: narod.hr