Olupina Titanica pokazuje jasne znakove raspadanja na morskom dnu. Kakva će biti njegova konačna sudbina?
RMS Titanic proveo je više od 112 godina u potpunom mraku dubokog oceana. Kada je potonuo u hladnoj noći u travnju 1912. godine, brod dugačak 883 stope (269 m) se raspao, a njegovi dijelovi potonul su niz gotovo 12 500 stopa (3,8 km) na muljevito dno oceana. Brod je sa sobom u smrt odveo više od 1500 putnika i članova posade.
Nakon potonuća, do slavnog Titanica povremeno su tek koji put došle dubokomorske podmornice i spasilačke misije koje male artefakte izvukle na površinu. No, olupina sve ove godine prolazi spori proces raspadanja, piše u analizi stanja Titanica BBC.
Fotografije s nedavne ekspedicije na olupinu Titanica gotovo 400 milja (640 km) jugoistočno od obale Newfoundlanda otkrile su učinke pogoršanja. Slike pramca Titanica, s prepoznatljivim ogradama, koje izviruju iz tame oceana postale su kultne od otkrića olupine 1985. No 2022. skeniranje olupine pokazalo je da se ograda počela savijati, a u posljednjem posjetu 2024., značajan dio je otpao. To je vizualni pokazatelj kako ekstremno okruženje u oceanskim dubinama razbija ono što je ostalo od najpoznatijeg broda na svijetu. Pritisak oceana iznad njega, vodene struje na morskom dnu i bakterije koje jedu željezo uzrokuju urušavanje strukture.
Pod pritiskom
Dok je tonuo, Titanic se razdvojio na dva glavna dijela – pramac i krmu, koji su se zaustavili na udaljenosti od gotovo 2000 stopa (600 m) jedan od drugog na morskom dnu. Krmeni dio je potonuo direktno na dno, dok je pramac tonuo postupnije.
Protežući se više od 1,3 milje (2 km) od krme do pramca, nalaze se razbacane stvari, pribor, uređaji, i dijelovi broda koji su otpali dok je Titanic tonuo. Većina krhotina pronađena je skupljena oko krmenog dijela, dok je pramac ostao uglavnom netaknut. To je zato što je, kada je plovilo udarilo u santu leda, udar rastrgao dio trupa te je procijenjenih 43.000 tona vode preplavilo pramac. Kad se krmeni dio odvojio, još uvijek je imao dijelove ispunjene zrakom. Dok se vrtio prema morskom dnu, brzorastući pritisak vode uzrokovao je imploziju strukture oko ovih zračnih džepova, raspršujući pritom metal, kipove, boce šampanjca i imovinu putnika.
>Ovako su svećenici s Titanica spasili brojne živote
Na morskom dnu Titanic trpi vodene pritiske od oko 40 MPa, koji su 390 puta veći od onih na površini. Ali budući da u plovilu nema preostalih zračnih džepova, daljnje katastrofalne implozije nisu vjerojatne. Umjesto toga, sama težina golemog broda sada igra ulogu u njegovoj propasti. Dok se 52 000 tona čelika taloži na dno oceana, stvara silu preko čeličnog trupa koja razvlači brod. Viđene su velike pukotine i pukotine koje se pojavljuju na čeličnim pločama trupa tijekom uzastopnih misija podmornice, a palube su se urušavale prema unutra.
Uloga bakterija
Kao i svaka željezna ili čelična konstrukcija, Titanic hrđa. Ali ispod 2,4 milje (3,8 km) morske vode uključeni procesi razlikuju se od onih na kopnu gdje kisik i voda pokreću kemijsku reakciju. Na Titanicu većinu korozije uzrokuju bakterije.
Olupina je prekrivena biofilmom – živim pokrivačem bakterija, morskih gljivica i drugih mikroba – koji se hrani samom olupinom. U početku su organski materijali kao što su presvlake, jastuci, ručnici i namještaj osiguravali bogatu zalihu hranjivih tvari za mikrobe koji su plutali u oceanskim dubinama, uzrokujući njihovo taloženje. S vremenom su zavladali i drugi ekstremniji mikrobi.
Razne bakterije koje oksidiraju željezo u brodu, zajedno s drugima koje proizvode kiselinu, ugrizaju metalne površine. Drugi mikrobi koji konzumiraju hrđu koju ovi drugi proizvode također su pronađeni kako bujaju na olupini.
>14. travnja 1912. Potonuće Titanica i Hrvati – priča o Josipu Caru i 70 hrabrih mornara Hrvata koji su spašavali preživjele s Titanica
Posjetitelji olupine primijetili su da je prekrivena “rustiklama” – formacijama nalik na ledenice koje vise sa strukture sačinjene od oksidiranog metala. Unutar ovih formacija živi skup mikroorganizama koji surađuju i natječu se. Kad su znanstvenici 1991. tijekom ekspedicije akademika Mstislava Keldysha do olupine odlomili jednu od tih rustikula, uspjeli su je izvaditi na površinu u zatvorenom spremniku.
Među mikrobima koje su istraživači otkrili bila je vrsta bakterije koja je bila posve nova za znanost kada je otkrivena na olupini. Halomonas titanicae, kako je bakterija kasnije nazvana, nosi gene koji joj omogućuju razgradnju željeza.
Bakterije koje reduciraju sumpor također su se infiltrirale u područja koja su lišena kisika, poput mikroskopskih pukotina koje nastaju kada se struktura savija. Oni proizvode sumpor, koji se pretvara u sumpornu kiselinu u morskoj vodi, a zatim nagriza metal broda, uzrokujući otpuštanje željeza koje drugi mikrobi mogu konzumirati.
>Dvadeset godina “Titanica”, bezvremenske ljubavne priče
Znanstvenici vjeruju da je krmeni dio broda akumulirao veću razinu oštećenja dok je brod pao, uzrokujući njegovo propadanje 40 godina brže od pramčanog dijela.
Jedna čudna značajka koju je otkrio kanadski filmski redatelj i istraživač oceanskih dubina James Cameron tijekom svoje ekspedicije na olupinu 2005. unutar Titanicovih turskih kupki je stvaranje detaljnih, ali delikatnih vitica hrđe koje je redatelj nazvao “cvjetovi hrđe”. Koristeći vozilo na daljinsko upravljanje, otkrio je da su stolarija od tikovine i mahagonija u toplicama neobično očuvana jer su kupke bile duboko u brodu i stoga su bile lišene kisika. Ovo anoksično okruženje spriječilo je bakterije i druge mikrobe koji bi mogli razgraditi drvo da tu žive.
No umjesto toga, kupatila su bila prekrivena čudnim, razgranatim izraslinama hrđe koje su se uzdizale do 1,5 m (5 stopa) od poda kupatila. Zanimljivo, činilo se da ti “cvjetovi hrđe” pokazuju u istom smjeru – prateći geomagnetske linije. Mikrobiolog El-Khouri, Cameron i njihovi kolege pronašli su tragove koji sugeriraju da ih formiraju kolonije bakterija koje proizvode hrđu i “magnetotaktičkih” bakterija koje žive na olupini. Ovi neobični mikrobi sadrže nanokristale željeza koji im omogućuju usklađivanje s magnetskim poljima. Dok te kolonije bakterija grickaju Titanicov čelik, za sobom ostavljaju tragove hrđe koji “cvjetaju” okomito duž linija magnetskog polja Zemlje, kaže El-Khouri.
Željezo na dnu
Ogromna količina metala bogatog željezom koju je Titanic unio na morsko dno stvorila je neobičan ekosustav oko sebe. Dok korodira, čestice željeza se otapaju u okolnoj vodi, obogaćujući je rijetkim, ali vitalnim hranjivim tvarima u dubokom oceanu.
“Iako je željezo općenito najčešći element na Zemlji, otopljeno željezo je najrjeđi nutrijent u oceanu, što ograničava uspjeh bilo kojeg morskog ekosustava”, kaže El-Khouri. Vulkanski hidrotermalni otvori često su ključni izvor željeza u dubokim oceanima i mogu pomoći u održavanju širokog spektra života, gdje bakterije igraju važnu ulogu u stavljanju željeza na raspolaganje drugim bićima u blizini.
“Olupina Titanica ponaša se u biti poput velike željezne oaze na morskom dnu, 46.000 tona teške ekstruzije željeza u obliku nekadašnjeg luksuznog broda”, kaže El-Khouri. “Ova oaza pruža željenu hranjivu tvar, stvarajući živahni duboki oceanski greben nastanjen morskim zvijezdama, anemonama, staklenim spužvama, bentoskim koraljima i morskim krastavcima. I naravno, željeznim bakterijskim kolonijama”, kaže on.
El-Khouri i njegovi kolege otkrili su da te bakterije povezane sa željezom ne samo da jedu željezo na Titanicu, već su ga “sposobne i udisati” umjesto kisika. “To je izvanredan ekosustav daleko od Sunca, s implikacijama na vrstu ekstremofila koje bismo jednog dana mogli otkriti unutar Europe i drugih kozmičkih oceana izvan Zemlje”, kaže on.
Titanicovo željezo također ima utjecaj na morsko dno. Tokovi hrđe šire se iz olupine brzinom od oko 4 inča (10 cm) godišnje i šire se do 6 inča (15 cm) u sediment. Ovi tokovi željeza posebno su koncentrirani oko trupa krme.
Ukupno, znanstvenici procjenjuju da Titanic svaki dan gubi oko 0,13 do 0,2 tone željeza iz svojih rustikalnih formacija. To je neke navelo na procjenu da bi se željezo u pramcu broda moglo potpuno otopiti za 280-420 godina.
Struje na morskom dnu
Ali drugi čimbenici mogli bi ubrzati uništenje olupine. Kao što jake površinske struje mogu skrenuti s kursa čamcima i plivačima, i dubine oceana također su podložne podvodnim strujama. Iako nisu tako snažne kao one na površini, duboke oceanske struje uključuju velike količine vode. Mogu ih pokretati vjetrovi na površini koji utječu na vodeni stup ispod, duboke vodene plime ili razlike u gustoći vode uzrokovane temperaturom i salinitetom, poznate kao termohaline struje. Rijetki događaji poznati kao bentoske oluje – koji su obično povezani s vrtlozima na površini – također mogu uzrokovati snažna, sporadična strujanja koja mogu odnijeti materijal na morskom dnu.
Istraživanje uzoraka sedimenta na morskom dnu oko Titanica, zajedno s kretanjem lignji oko olupine, pružilo je uvid u to kako brod udaraju podmorske struje.
Poznato je da dio olupine Titanica leži blizu dijela morskog dna na koje utječe struja hladne vode koja teče prema jugu poznata kao Zapadna granična podstruja. Tok ove “donje struje” stvara migrirajuće dine, valove i uzorke u obliku vrpce u sedimentu i mulju. Većina formacija koje su primijetili na morskom dnu povezana je s relativno slabim do umjerenim strujama.
Pješčani valovi duž istočnog ruba polja krhotina Titanica također pokazuju da postoji struja koja teče prema dnu, dok unutar glavne lokacije olupine, znanstvenici kažu da se struje kreću od sjeverozapada prema jugozapadu, možda zbog većih komada olupina mijenja svoj smjer.
Iako se nijedna od ovih struja ne smatra posebno jakom, one ipak mogu stvoriti poremećaje koji će uzrokovati raspadanje olupine dok slabi.
“Čak i struje koje stvaraju podmornice mogu uzrokovati urušavanje slabih struktura”, kaže Seiffert. “Iako oni [također] mogu ukloniti neke od rustikala, što će odgoditi koroziju na takvim područjima”, kaže on.
Mrlja na morskom dnu
Također postoji šansa da će ove struje na kraju zatrpati olupinu Titanica sedimentom prije nego što se u potpunosti raspadne. Ali prije toga bi neki od legendarnijih dijelova olupine mogli nestati, poput nedavnog urušavanja prepoznatljive pramčane ograde.
“Procjenjujem da će legendarnija područja olupine, kao što je njezino nadgrađe – predvorje Velikog stubišta, Marconi soba, časničke odaje – nestati oko 2100. godine, čineći slijetanje podmornicom na Titanic još izazovnijim”, kaže El-Khouri. “Tanji čelik rano nestaje, kao što su ograde i kućice na palubi broda. Ali čak i pri ovoj stopi propadanja, olupini će trebati nekoliko stoljeća da u potpunosti nestane.”
Veliki komadi čelika zakopani u sedimentu i tako zaštićeni od najgorih razaranja mikroba koji grickaju metal mogli bi trajati dulje – možda nekoliko stotina godina, procjenjuje El-Khouri.
Ali koja sudbina čeka najslavniji svjetski brod? Mrlja od željeznog oksida na morskom dnu, posuta pločicama, zahodima i mjedenim elementima.
“Porculanski predmeti, kao što su živopisne pločice u turskim kupkama, koje se sastoje od pečenog silicijevog dioksida, izdržat će gotovo zauvijek”, kaže El-Khouri.
Bit će to prilično skroman spomenik jednom od najtragičnijih primjera oholosti i ljudske pogrešivosti. Ali, možda je to i dirljiv, miran kraj broda koji je uništen s toliko boli.
Tekst se nastavlja ispod oglasa