Glavni zagrebački imam Aziz ef. Alili: Svatko od nas trebao bi se identificirati sa Zlatkom Hasanbegovićem

Svatko od nas trebao bi se identificirati sa Zlatkom Hasanbegovićem, poručio je zagrebački imam hafiz mr. Aziz ef. Alili, javlja HRT.

“Dijelili mi političke stavove Hasanbegovića ili ne, on je vrijedan i poštovan član islamske zajednice i svatko od nas pojedinačno ili kolektivno trebao bi se identificirati s njim, zato što smo od kako je imenovan članom Vlade čuli previše denunciranja njegove osobe. Na žalost antiislamske i islamofobne naravi, kazao je imam Alili.

Naglasio je i da će se muslimanska zajednica odlučno suprotstaviti denunciranju i zlonamjernom falsificiranju Hasanbegovićevih izjava.

Hafiz i Ministar – ponos zagrebačkog džemata

“Unatoč nevjernim tomama i u “našim redovima”, imenovanje doktora znanosti Zlatka Hasanbegovića ministrom u Vladi Republike Hrvatske, po mom najdubljem uvjerenju, jedan je od najsvjetlijih trenutaka muslimanske egzistencije u Republici Hrvatskoj od njezina osnivanja i samostalnosti! Naš Zlatko, bez navodnika, zacijelo je od najčasnijih, najlucidnijih, najintelektualnijih, najobrazovanijih i najautentičnijih insana koji su pripadali ili pripadaju zagrebačkom džematu”, piše dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb u najnovijem Biltenu Islamske zajednice u Hrvatskoj.

“Toj ocjeni skloni su oni koji ga dobro poznaju, ali i njegovi neistomišljenici među nama kojima ne pada na pamet omalovažiti njegov znanstveni rad i intelektualno djelovanje, poštenje i ahlak, osjećaj za pravdu i pravednost. Doktor Hasanbegović činjenicom pristanka na našu, budimo pošteni pa to recimo naglas, počesto malograđansku mjeru stvari, vrlo često, znam to iz prve ruke, bio je osamljen u svojim stavovima, neshvaćen i frustriran, ali sve to nadilazio je otmjenošću intelektualca i gospodina, insana dobrog kućnog odgoja. Zna on, čini mi se, da je to usud intelektualca jakih osobnosti koji se vazda “nadigravaju” s vjetrenjačama kolektiviteta. Ako ćemo do kraja biti precizni: tako zaraznim predodžbama i opsesijama kolektivističnoga uma. Jedino na čemu je inzistirao u našem krugu bilo je da ga se čuje, ne nužno shvati i prihvati. Najdubljeg sam uvjerenja da je riječ o iznimnom, rijetko i s kime usporedivom analitiku povijesnih, religijskih, političkih i kulturnih fenomena. Upravo o kulturnim fenomenima naš Zlatko, molim lijepo, u inat osporavateljima, može, ako mu je družba poticajna, divaniti satima, bez nelagode i “zamuckivanja”. Doktor Hasanbegović darovao nam je kapitalne knjige o nama, zrcalo u kojem se možemo ogledati, dao nam je na uvid genezu o početku, glas unutar šireg društveno-političko-kulturno-gospodarskog konteksta silovitih i strašnih mijena i potresa. Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja monografija je naše intime. Gotovo iznuđena razlozima obiteljske naravi njezina pisca, ona je dosad bez usporedbe u onome što se zove formativno doba muslimanske komponente u hrvatskom društvenom životu. Slagali se s njim u svjetonazornom smislu ili ne, on je vještinom posvećenog istraživača raskrčio šikaru i iz nje islučio smisao i istinu jednog davnog vremena, zamućenog različitim ideološkim stegama i “pravovjernim” sakrificijima Revolucije. No nije to samo “muslimanska knjiga”. Ona je slika političke i kulturne Hrvatske jednog turbulentnog doba, a napose duhovna i kulturalna kartografija jedne naročito kompleksne epohe. Po ocjeni struke, bez Zlatkova drugog kapitalca, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (U ratu i revoluciji 1941. – 1945.), “ne može se razumjeti politička povijest međuratne Jugoslavije, pa ni dinamika bosanske politike u tom razdoblju, sa svim svojim etnopolitičkih sastavnicama”. Čitajući ju nepovijesnim okom, iz znatiželje, doznao sam mnogo što o 20. stoljeću uopće, osobito o političkim idejama koje su bile djelatne na širem južnoslavenskom prostoru. Osobno znam koliko je Zlatko vremena proveo po sarajevskim, beogradskim i zagrebačkim arhivima.

Ni najmanje me stoga ne čudi autoritet koji je izgradio u stručnim krugovima. Mirne duše stoga mogu reći ne samo da se “Zlatkova čuje” i u Izvršnom odboru Medžlisa Zagreb, kojega je član u dva uzastopna mandata, nego i da se s osobitom pozornošću uzima na znanje svaki njegov prilog raspravi, svaka njegova minuciozna analiza. Mene osobno podučio je što znači biti lišen manjinskoga sindroma, a prisnije prijatelje u našem džematu i da je islam tradicionalni sastavni dio hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, te da, slijedom toga, muslimani u Hrvatskoj nisu vjerska manjina. Činjenica da je dr. Hasanbegović imenovan ministrom kulture, a ne pomorstva ili poljoprivrede, začudan je simbolički i stvarni kapital zajednice iz čijih je redova potekao. Osim što je njemu osobno ukazana čast i povjerenje, na izvjestan način to je i priznanje temeljnoga, većinskoga naroda nevelikoj muslimanskoj zajednici da nije zanemariva i društveno nevidljiva u hrvatskom građanskom životu. Ne treba biti specijalno pametan niti kvalificiran analitičar da bi se uočila bitna razlika između negdanjih imenovanja ministara (rahmetli prof. dr. Osmana Muftića i Muhameda Zulića, članova prve Hrvatske vlade) i ovoga. Imenovanje prve dvojice u mnogo čemu bilo je drukčije političke motivacije i inspiracije. Hasanbegović je dečko sa zagrebačkoga asfalta, rođen 1973. godine, nije došao sa strane da bi se ikamo morao vratiti, nego je činjenica hrvatske društvene stvarnosti otkako zna za sebe. To je, među ostalim, ta dubinska razlika, razlika koja upućuje na ukorijenjenost muslimana u hrvatskom društvu u (generacijskom) kontinuitetu. Preostaje mi još poželjeti da mu Svemogući i Sveznajući poveća znanje i podari sabur, potpomogne zdravljem i zaštitom njegovu obitelj, a njega sačuva od stranputice te vidljivih i nevidljivih dušmana. Da Uzvišeni Bog bude zadovoljan s njim, i da naš ministar radi u općem interesu hrvatskih građana i hrvatske države.

Doktor Zlatko Hasanbegović samo je jadan od brojnih dokaza da ovdašnji muslimani vole Hrvatsku. Bili oni Bošnjaci ili Albanci, Hrvati, Romi, Turci ili Arapi – vole je bez fige u džepu. Vole je srcem, organski dakle. Vole je i zdravorazumski jer umiju objasniti svoju ljubav. Nekima je ona jedinim domom, a neki se skrasiše u njoj po Božjoj odredbi”, ističe dr. med. Gzim Redžepi. Cijeli tekst možete pročitati ovdje.