Sloboda koja je slobodna od odgovornosti – ustvari nije sloboda, nego puka samovolja. Negativno shvaćena sloboda, tj. sloboda shvaćena kao sloboda od ograničenjâ, od etičkih korektiva, kao sloboda razuzdana od spona odgovornosti prema sebi i drugima, svojstvenija je prirodi iliti naturi nego kulturi. Takva sloboda više dolikuje divljim i nesputanim životinjama nego čovjeku kao kulturnomu dvonožcu-pozemljaru, biću oplemenjenu duhom. Odredbeni razlog čovjekove slobodne odluke ne smije biti prizemni nagon ili poriv – nego sublimacija, uzvišenje, oduhovljenje njegovih nagona ili poriva. Upravo po svomu duhu odnosno umu, čovjek je biće kulture. Norme i ciljevi kulture trebaju biti njegovanje čovječnosti, ljubavi i dobra. A zlo-poraba slobode, nema u to sumnje, nužno dovodi do nečovječnosti, mržnje i zla.
Ukazao bih i na okolnost da se u pluralnim i multikulturnim europskim društvima često ističu sloboda govora i tolerancija, a pritom se gubi iz vida da su to nerijetko suprotstavljeni zahtjevi. Običava se navesti Voltaireova izjava: “Gospodine, ne slažem se s Vama, ali do smrti ću se boriti za Vaše pravo da iznosite svoje mišljenje!” Voltaire, po kojemu će ledeni čovjekov osmijeh biti nazvan “volterijanski”, zaista je promicao duh tolerancije, ali ujedno bijaše vrlo netolerantan ne samo prema Katoličkoj Crkvi nego i prema drugim kršćanskim Crkvama (protestantskim i pravoslavnim). Videći u njemu izvor kršćanstva osudio je starozavjetno židovstvo kao “najveći, najgori i najodvratniji oblik fanatizma”. A time je uz židovske i kršćanske vjernike ozloglasio i muslimanske, također duhovne potomke praoca Abrahama iliti Ibrahima, pripadnike treće starozavjetne “religije Knjige”.
Nažalost, svijet su početkom siječnja 2015. zgrozile tragične posljedice sukoba postmodernoga libertarijanizma prožetog hazarderskim ljevičarskim anarhizmom i islamskoga osvetničkog fanatizma. Govorim o terorističkome napadu na redakciju satiričnoga tjednika “Charlie Hebdo” u Parizu, pri čemu je ubijeno dvanaestoro ljudi jer su na naslovnici tjednika objavljivali uvredljive karikature proroka Muhameda. Nažalost, zatvorio se krug od mediokracije do komemoracije. Od novinarskih sloboda do sprovodâ novinarâ. Nažalost.
Dotično zlodjelo nije ničim opravdivo te ga, kao i svaki oblik terorizma, treba jasno i odlučno osuditi – ali se uz to valja zapitati je li zlosretni “Charlie Hebdo” slijedio Sokratovo shvaćanje istinske slobode kao težnje “činiti najbolje” (grč. “práttein ta béltista”) ili se u pseudorevolucionarnom entuzijazmu dao voditi borbenim geslom Francuske revolucije: “liberté”. “Charlie Hebdo” kobno se utjecao onomu što Hegel nazva “apstraktnom slobodom”, tj. neograničenom prostoru difuzne slobode. Zaigrana je to zloporaba slobode; zapravo je posrijedi bezobzirna i drska, neinteligentna i pogubna samovolja kojoj je cilj vrijeđanje i provociranje drugih.
A ti drugi u konkretnome slučaju bijahu ništa manje nego svi muslimani svijeta, njih više od 1,6 milijardi. Naime, unatoč podjelama u islamskome svijetu, postoji “pet stupova islama” koji su svima zajednički. Prvi stup je priznanje ili svjedočanstvo vjere poznato kao šehādet. Svi muslimani vjeruju da je Muhamed Božji poslanik. Ne smijemo se s time izrugivati. Trebamo biti vrlo netolerantni prema vrijeđanju bilo čijih vjerskih osjećaja, a nekmoli pripadnikâ jedne od najmnogoljudnijih svjetskih religija. Takve nedostojne djelatnosti ne smijemo smatrati novinarskim i umjetničkim slobodama, humorom, dosjetkom, parodijom, satirom, performansom i sl.
“Charlie Hebdo” izrugivao se ne samo s muslimanskim nego nerijetko i s kršćanskim i židovskim svetinjama. Prakticiranje slobode na stranicama dotičnoga tjednika prečesto bijaše difamiranje religije, ali i drugih tobože zastarjelih i natražnjačkih vrijednosti kao što su nacija, tradicionalna obitelj, brak kao zajednica muškarca i žene itd. Sve su to vrijeđali, izvrgavali neukusnoj i prostačkoj huli.
Pitam: Je li europska politička i općekulturna javnost nedvosmisleno osudila takve zloporabe i izopačenja slobode? Nažalost, nije. Nakon krvavoga osvetničkog pohoda fanatiziranih terorista, uslijedilo je masovno poistovjećivanje s napadnutim tjednikom i njegovim kultom slobode vrijeđanja, provociranja i iritiranja. Parola “Je suis Charlie” (“Ja sam Charlie”) zabrinjavajuća je slika tobože slobodoumnoga zapadnjačkog društva i pripadne mu kulture, koja je kobno zarobljena nagonima i porivima te kontaminirana izopačenim poimanjem slobode. Štoviše, nekovrsna smjesa panike i revolta obuzela je medije, valjala se ulicama i trgovima. Mogosmo putem televizije i interneta svjedočiti kolektivnomu ludilu i opsjenarstvu naznačenu šarlatanskim usklikom odnosno vapajem umorne Europe: “Je suis Charlie!” Sve to ne vodi nikamo drugamo nego u sablasno kazalište sjena, u sumrak europske civilizacije.
Vrijedi dometnuti da je za “Charlie Hebdo” BBC kazao da je dio visoko cijenjene tradicije francuskoga satiričnog novinarstva koje je potkraj 18. stoljeća, ususret Građanskoj revoluciji, izrugivalo kraljicu Mariju Antoanetu. I eto paradoksa: gorljive avangardiste i antitradicionaliste pokušalo se ovjeroviti – tradicijom.
Dragi slušatelji Vatikanskoga radija, u sljedećem prilogu bit će riječi o stanovitome tjedniku koji izlazi u Hrvatskoj, financiran državnim novcem, o subverzivnoj i opskurnoj tiskovini koja uporno vrijeđa nacionalne svetinje Hrvatâ: Domovinski rat, hrvatske branitelje, Hrvatsku vojsku, našu himnu, naše vjerske blagdane i državne praznike itd. Pokušat ćemo odgovoriti na pitanja: Kako riješiti društvovne probleme koji nastaju zbog različitih etničkih koncepcija slobode govora? Kako u međuigri slobode i odgovornosti u medijima, zaštititi prava nacionalnih manjina? Što smijemo smatrati poticanjem na netrpeljivost i nasilje te kako takve pojave prepoznati i spriječiti?
Cijelu emisiju možete poslušati na sljedećoj poveznici: http://hr.radiovaticana.va/news/1210213 [1]
