Kada, kao posljednjih dana, hrvatski jezik u javnosti i medijima progovori sam o sebi, pri čemu mu je ovaj puta povodom bila 50. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, tada valja iskoristiti tu prigodu i reći još ponešto o položaju hrvatskog jeziku u svjetlu interpretativnih okvira kojima biva podvrgnut, a koji relativiziraju ili niječu njegovu samosvojnost. Ako je jezik, u ovom slučaju hrvatski – kako mnogi njegovi ljubitelji, citirajući Heideggera, govore – „kuća bitka“, onda se s pravom možemo zapitati koliko je mi, govornici hrvatskoga, uopće dobro održavamo. Čini se, naime, da bi kući našega bitka dobro došlo brisanje prašine s police s knjigama. Koliko su Hrvati upoznati s bogatstvom svojega jezika najbolje pokazuju zablude kojih nije pošteđen ni javni govor, a koje se tiču poistovjećivanja hrvatskoga standardnog jezika s hrvatskim jezikom kao takvim, iz čega onda proizlazi i nerazumijevanje mjesta koje narječja poput čakavskog, kajkavskog – ali i štokavskog – imaju u korpusu hrvatskog jezika.
Pogled u prošlost, s druge strane, nudi nam još jedan niz starih zabluda, usred kojih, kao vrijedan signal povijesne hrvatske jezične samosvijesti, stoji upravo Deklaracija iz 1967. godine. U kontekstu unitarističkih jugoslavenskih ideologema čiji je izraz bilo i sustavno poništavanje hrvatstva hrvatskoga jezika kroz dvostruki mehanizam nominalne afirmacije i praktične negacije njegove samosvojnosti, Deklaracija je predstavljala lingvističko-politički odgovor na teze o „srpsko-hrvatskome“ ili „hrvatsko-srpskom“ jeziku, pri čemu, barem iz današnje perspektive, dodatnu konfuziju u tu jezičnu jednadžbu unose jezici poput bosanskoga ili crnogorskog. Postoje, naravno, i teze na tragu onih koje je postavio utemeljitelj srpskoga jezičnog standarda, Vuk Stefanović Karadžić, a koje i danas imaju stanovitu popularnost u pojedinim lingvističkim krugovima u Srbiji, po kojima su svi navedeni jezici, uključujući hrvatski, zapravo samo odvjetci srpskoga.
Hrvatskom je jeziku, i hrvatskoj kulturi općenito, kroz obje Jugoslavije nametan kompleks Karadžića kao dogmatskog mjerila sviju stvari koje se tiču jezika, i kao autoriteta koji je definitivno utvrdio istovjetnost srpskoga i hrvatskog jezika. Karadžićeva sjena zaklanjala je hrvatske lingvističke, pa i prevoditeljske figure. Unatoč tome i upravo zbog toga, Karadžić je danas za hrvatsku kulturu i lingvistiku podjednako relevantan kao i njegova teorija o neizvornosti hrvatskoga jezika (iz koje se izvodi zaključak i o nepostojanju Hrvata kao naroda) – dakle, potpuno je irelevantan. Uostalom: svaki značajni aspekt Karadžićeva djelovanja ima svojeg hrvatskog parnjaka koji mu je, k tome, obično i kronološki prethodio. Da se piše onako „kako se govori“ pisao je i govorio i više od sto godina prije njega hrvatski jezikoslovac, književnik i tiskar Pavao Ritter Vitezović. Slavnom Daničićevom i Karadžićevom prijevodu Biblije prethode čak tri cjelovita hrvatska prijevoda Svetoga Pisma: onaj Bartola Kašića iz 17. te Matije Petra Katančića i gotovo posve nepoznatog Ivana Matije Škarića iz 19. stoljeća.
Prenesemo li ovaj odnos između srpske hegemonističke tendencije koju utjelovljuje povijesni lik Vuka Stefanovića Karadžića i brojnih manje znanih hrvatskih velikana duha od kojih je svaki, poput Karadžića, bio svojevrsni „homo universalis“, na makrorazinu hrvatskih i srpskih jezičnih poveznica, ustanovit ćemo da gore navedeni primjer oslikava njihove tri važne komponente: instrumentalizaciju lingvistike u ideološke svrhe, prividni primat srpskog nad hrvatskim te površinsku sličnost tih dvaju jezika ispod koje se, međutim, nalaze čitava prostranstva izvanstandardnoga hrvatskog, pa i srpskoga jezika, koji – što ih se više promatra u njihovim cjelinama – to imaju manje zajedničkog.
Osvrnimo se, za početak, na njihova narječja: hrvatski jezik sastoji se od štokavskog, kajkavskog i čakavskog narječja, a srpski od štokavskog i torlačkog, pri čemu je i to štokavsko narječje u svojim različitim oblicima više ili manje različito od raznih varijanti hrvatske štokavštine. Još konkretnije, hrvatski se jezik dijeli na mnoštvo različitih govora koji se granaju iz ova tri narječja, a koji sa srpskim nemaju snažnih veza – hrvatski jezik sadrži i urbanu zagrebačku mješavinu kajkavštine i štokavštine, i splitski čakavsko-štokavski govor, kao i govorne oblike koji nas poput vremeplova mogu vratiti u ranije razvojne faze hrvatskoga, iako su se i sami, odvojeni od matičnih prostora, razvijali kroz stoljeća. Riječ je, naravno, o oblicima hrvatskog jezika kojima se služe hrvatske zajednice u austrijskom, mađarskom i slovačkom Gradišću koje datiraju iz 15. i 16. stoljeća, a koji se također dijele na čakavski, štokavski i kajkavski, ili o štokavskoj ikavici moliških Hrvata koji su se na talijanske obale otisnuli tijekom 15. stoljeća. Sastavni je dio hrvatskoga jezika i hrvatska književnost, koja je, naročito u predmodernom razdoblju, iz jezične vizure, višestruko bogatija od one srpske. U dijalektalnom smislu, novija srpska književnost nema pandana književnoj kajkavštini Krležinih Balada Petrice Kerempuha, kao što ona starija u, na primjer, renesansi nema nečega što bi se moglo mjeriti s umjetničkim i jezičnim dosezima Marulićeve Judite ili Zoranićevih Planina. U tome i leži razlog suvremenog pseudoznanstvenog posezanja pojedinih srpskih povjesničara književnosti za dubrovačkom literarnom baštinom, od Držića do Gundulića.
Argumenti kojima se služe osporavatelji samostalnosti i specifičnosti hrvatskoga jezika mogu se razlučiti na dvije krajnosti: s jedne strane, riječ je o pobornicima općekulturnog, sociološkog pristupa koji na činjenici jezične sličnosti standardiziranih inačica hrvatskoga i srpskog izgrađuju viđenje jednoga, zajedničkog jezika koji je podijeljen među nekoliko naroda; s druge se strane radi o prividno minucioznom i pozitivističkom naziranju jezika samog, koje ne trpi kompromise niti utjecaje iz izvanjezične stvarnosti. Mana svake od njih je u tome što ignorira onu drugu, koja bi ih mogla sintetizirati i uravnotežiti – ali i u tome što nijedna nije posve dosljedna niti svojim vlastitim postulatima. Obje se stoga mogu osporiti i primjenom njihovih vlastitih argumentativnih obrazaca. Nedostatak je, recimo, ove druge teze, koja teži biti strogo znanstvena, upravo u tome što nije niti dovoljno stroga, niti dovoljno znanstvena. Osim što posve ignorira višedimenzionalnu stvarnost raznolikih narječja koja čine ta dva jezika, ona ujedno i zanemaruje različitosti koje postoje u njihovim standardiziranim oblicima – kada bi, primjerice, poklonici ove teze u svojoj znanstvenosti bili krajnje dosljedni, zašto im upravo one sličnosti koje razbijaju povremene istosti hrvatskog i srpskog jezičnog standarda – da i ne spominjemo razlike – ne bi predstavljale nepremostivu prepreku u pokušaju njihova izjednačavanja?
Što se tiče teze koju bismo mogli nazvati sociološkom, nju je relativno lako osporiti. Početi možemo s pitanjem – odakle njezinim pobornicima legitimitet za svoj tobože objektivan i ideologijom neopterećen pristup stvarnosti? Za razliku od hrvatskoga jezika čije postojanje ne bi bilo moguće da mu ne prethodi nastanak etničke zajednice Hrvata, „srpsko-hrvatski“ ili „hrvatsko-srpski“ jezik prije svega služi kao sredstvo izgradnje onoga što bismo mogli opisati jugoslavenskom nacionalnom – ili barem kulturološkom – sviješću. A budući da kolektivni konstrukti poput nacionalnosti proizlaze iz „društvenoga ugovora“, to jest suglasja koje se postiže unutar kakva kolektiva u onim formativnim trenucima kroz koje taj kolektiv promišlja i preobražava sebe sama, posve je očito da je hrvatski jezik – kao i hrvatski nacionalni identitet – za razliku od jugoslavenskog jezika, jugoslavenske države i jugoslavenske nacije, primjer autentičnoga kolektivističkog samoostvarenja glavnine članova jedne zajednice. Ovdje, dakle, osvješćujemo jednu vrstu paradoksa po kojemu oni koji izjednačavaju srpski i hrvatski jezik za to nemaju niti usko znanstvenih niti kontekstualnih, socioloških argumenata. Upravo suprotno, oni su ti koji u slojevitu jezično-kulturnu stvarnost hrvatskog naroda – ali i drugih naroda iz dviju Jugoslavija – projiciraju vlastite konkretnom, danas posve zastarjelom ideologijom začete konfabulacije.
Vratimo li se nakratko niti vodilji ovoga teksta, naime razlikama između hrvatskoga i srpskog jezika, valja napomenuti kako se modeli njihova uspoređivanja ili definiranja niti ovdje ne iscrpljuju. Promotrimo ih sada kroz tri za potrebe ovoga teksta osmišljene dimenzije; kroz dubinu, širinu i visinu. Dubinu pritom možemo opisati kao oznaku brojnosti, kakvoće i drevnosti književnoumjetničkih, historiografskih, pravnih, crkvenih i ostalih tekstova na pojedinom jeziku; širinu treba doživjeti kao kategoriju koja obuhvaća sva narječja, dijalekte i lokalne idiome te petrificirane prostorno odvojene jezične odvjetke poput, primjerice, gradišćanske inačice hrvatskoga; dok visinom, naposljetku, određujemo rječotvornu moć pojedinoga jezika, bilo da se ostvaruje u praktične svrhe koje u hrvatskom povijesnom kontekstu oprimjeruje Bogoslav Šulek, ili u primjerima raznovrsnih umjetnina, kao što su opusi književnika poput Ivana Slamniga ili Zvonimira Baloga. Tome bismo mogli pridodati i važnost društvenih inicijativa koje promiču inovativnost i fleksibilnost u jeziku, kao što je natječaj „Dr. Ivan Šreter“, na kojemu se svake godine odabire najbolja novoizmišljena hrvatska riječ. Iako je teško mentalno ili eksperimentalno obuhvatiti dva jezika u njihovim cjelinama, ipak se čini da se hrvatski jezik po ovim mjerilima zaista ne doima siromašnijim od srpskoga – prije bismo, štoviše, mogli zaključiti suprotno.
Pjesnik i esejist T. S. Eliot u jednom je svojem ogledu, promišljajući bȋt Svetoga Trojstva, napisao: „Monoteizam ili triteizam lakše je shvatiti od trinitarizma“. Na sličan način treba poimati i hrvatski jezik – jezik koji se ne dijeli na narječja ili tri različita jezika koja se govore u jednoj te istoj zajednici lakše je shvatiti od tronarječnog jezičnog sustava kao što je onaj hrvatski. Pogrešno ga je svoditi na propisani standard kojim je pisan i ovaj tekst ili ga nazirati kao tri različita „jezika“ koja se bore za prevlast. Ukratko: čakavski nije štokavski niti kajkavski; kajkavski nije čakavski niti štokavski; štokavski nije kajkavski niti čakavski – ali svaki je od njih jezik Hrvata, i svi oni čine hrvatski jezik. U njihovim se kombinacijama prožimaju i prelamaju sve suvremene i povijesne pojavnosti našega jezika, koji je i sȃm u stalnome dijalogu s okolnim jezicima. Svi ti elementi hrvatski jezik čine posve samosvojnim, posve jedinstvenim.
