Ovih par proteklih dana gorjela je ljubav na grobovima naših najdražih u svim bojama. Upravo je čudesan ovaj svijet naših zagovornika, a za koje sami molimo. Odoše neki s ovog svijeta s još ponekim neostvarenim željama. Neki ostaviše nezavršene poslove. Neke skroz pripravne zateče. Nisu groblja mjesta tuge, ona su mjesta gdje grijeh prestaje, a rađa se novi preobraženi život, onaj, pripravan za Vječnost…
Tuga me obuzme tek nad onim praznim grobovima, koje otvoriše roditelji za svoje sinove da im se iz rata vrate, a njih nikako kući nema..
Još kao mladicu, zanimao me ovaj prijelaz, ova sekunda koja dijeli ono jučer od danas. Prijelaz koji počinje u mome prvom susretu sa smrti u pitanjima: Je li moja Iva s kojom sam jučer bila ja, danas s Bogom u Raju? Je li Mu govorila o meni?
Vjerujem u općinstvo svetih…
Nas se kao djecu nikad nije pošteđivalo sprovoda. Smrt je bila skroz prirodna stvar, prisutna među nama djecom kao i život. Živjelo se jednako s mladima i starima, pa nam je i kraj jednog života bio vrlo logična i prirodna stvar, baš kao i početak. Nekad bi mi se činilo da o čovjeku ništa nisam ni znala dok nije umro. Na taj dan svi o toj duši imaju pokoju besjedu, a i crkveno zvono zvoni samo zbog njega. Crkva moli za jednu dušu i ispraća je. Relikvije svetaca nalaze mjesto u svačijem srcu. Crkva nam kroz zvono poručuje: Jedna mala duša, iako mrva u moru duša, Bogu je sve. U raj poveli je anđeli.
U sjećanju mi ostade odlazak moje male babe Ive. Bio je to moj prvi susret sa smrću.
Nije tada bilo ovih modernih bolesti, drugačije se zvalo to od čega se umiralo. Naše babe su bile i drugačije građe nego mi. Što je njima bilo od kuće do Sv.Jure na Biokovu dohodati. Ili obići Gospu Sinjsku…
Nema puno smisla opisivati kamen, blato i brdo u kilometrima. Kilometri njihovim nogama ionako nisu predstavljali nikakav problem. Kad nisu hodale, radile su, kad nisu radile, rađale su. Kad bi sjedile plele su i pričale djeci o Bogu u raznim događajima. Nisu znale ni slova pročitati, ali Bog svojima i u snu daje, stoji obećanje u Sv.Pismu.
“Kad ja dođem gore, pripovidit ću Bogu kako ste bili dobri”- znala nam je govoriti uz priču, ni ne sluteći da sam je čvrsto držala za riječ…
Vjerujem u oproštenje grijeha…
Jedno jutro spremila se ona okupiti svoju djecu. Pa krenula ujutro na put od sedam kilometara i došla i do nas. Nije nas zatekla. Vratila se kako je i došla, ali je poručila po susjedi, da dođemo svi do navečer k njoj zbog važne stvari.
Uputili se mi kasnije to popodne. Već nas je dočekala puna kuća.
Bože moj, kako smo uživali u tom malom prostoru stisnuti jedni uz druge. Mali uz male, a velike uz velike. Svaki svakome po riječ i eto radosti, proizvedene u minuti. Ne sjećaju se odrasli te radosti kao djeca.
Sjela ona uz vatru, onako baš lijepa, rumena od vatre i kaže: „Dico moja, osjećam da mi se približio kraj. Sve sam vas okupila upravo zbog ove stvari. Ako bi otišla Onomu gori, da odem pripravna. Praštajte mi ako sam vas uvridila. Ispravite me i kod drugih ako je potriba. Sritna sam, jer nikoga od vas nisam, prije sebe pokopala. Lip sam život odživila…
Prekinu je smijeh. Netko od sinova dobaci: Neš’ ti majko još, vidi ti rumena lica.
Ja se skupila uz nju, sve mi je žao pustiti da ode, ali vidim došao je onaj njen čas o kojem je govorila, kad će pripovijedat s Bogom. Doticala sam joj lice i ruke..da zapamtim svaki dio na njoj. Djeca su i u ovim stvarima ozbiljnija nego odrasli, čini se. Napričasmo se, nasmijasmo se. Kad bi barem ostali dok se vatra ne izgasi, mislila sam…Ostade vatra iza nas, mi se raziđosmo.
Za par dana u noć, dođe vijest, umri radosna na putu do postelje…
Vjerujem u uskrsnuće tijela…
Vidjela sam je kako spava vječnim snom. Još među nama, kao da je živa, a ono, duša joj slobodna daleko od nas. Zamišljala sam je kao onu neku ženu iz njene priče kako veselo stopalom broj 35 trči, da ne zakasne na let avionom prema svom Ocu. Obitelj je njena dopratila.
Izgori ova svijeća do kraja za ove koji je dopratiše, Bogu u naručje.
Muke ti je nju Bože zagrliti ovako malešnu i mršavu, od posta i pokore. Gledam je i pohranjujem sve što mi ostade od nje. Kakvo li će tek ovo tijelo biti preobraženo? Kako ne bi vjerovala u Te kad me potičeš da sudjelujem u svakom segmentu tvoga života, Bože.
Vjerujem u život vječni…
Pitam se i dan danas u ove dane, što bi mi ostalo od djetinjstva da su mi zabranili oprostiti se od nje, vidjeti je kako vječno spava.
Svašta lijepoga vjerujem, ali ne i ovaj najdivniji kraj, odlazak jedne duše koju sam jučer dodirivala ja, a danas je već s Bogom.
Tko će znati bi li u srcu izrasla i ova ljubav prema domovini ovoj ovdje i čežnja prema onoj Gore, da nije bilo ovog opraštanja. Bi li plakala nad praznim grobom jednog vojnika, nestale duše u buri jednog rata, da nisam gledala kako jedna duša spokojno napušta jedan svijet.
Bi li ikad gledala duše očima kojim ih sad gledam ili bila spremna na one teže ispraćaje koje sam dočekala.
Ništa smrt nama djeci nije bila strašnoga, bila nam je sastavni dio života, učiteljica dana iz rane mladosti na razmišljanje o prolaznosti ovog života i gledanje u Vječnost.
Zato mi se stisne u srcu kad vidim kako se današnju djecu miče od svake životne vrijednosti. Od bolesti, smrti, rada i odgovornosti za nekoga. Zašto? Kako bi ih se zaštitilo, kažu. Od čega? Istine, molitve ili vjere u život vječni.
Kako će onda bez nade živjeti?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
