Nedjelju između Božića i Nove godine uvijek slavimo blagdan Svete Obitelji: Isusa, Marije i Josipa. Sveta Obitelj sačinjava uzor prema kojemu trebamo živjeti odnos s Bogom, to jest prepoznati vlastito poslanje i vršiti ga.
Kad obitelj postane zajednica ljubavi Božje, onda može i živjeti svoje poslanje jer ima snagu kojom provodi Božji naum.
Premda svako dijete dolazi na svijet sa svojim naslijeđenim strukturama i svojom slobodnom voljom, utjecaj roditelja, braće i sestara na dječji razvoj jako je velik. Život djeteta započinje u obitelji gdje već postoje određeni odnosi među roditeljima ili skrbnicima koji su na sebe uzeli ulogu odgojitelja, a najbolji interes djeteta je da odrasta uz majku i oca.
Otac i majka čine roditeljski tim odraslih i zrelih ličnosti, koji brinu za razvoj nezrele ličnosti djeteta. Da bi bili uspješni kao roditelji, moraju biti međusobno povezani. Uspješno majčinstvo i emancipirano očinstvo kao oblik roditeljskog partnerstva i oca i majke ostvariv je samo u funkcionalno povezanom, međusobno otvorenom, zajednički organiziranom, fleksibilnom i uspješnom roditeljskom timu.
Odgoj počinje u obitelji – otac je uz majku najvažniji model prema kojem djeca formiraju sliku svijeta
U obitelji dijete čini prve korake u životu. Učinkovitost odgojnog djelovanja u obitelji ovisi o skladnim obiteljskim odnosima, adekvatnom položaju djeteta u obitelji, zrelosti (psihičkoj, moralnoj i socijalnoj) roditelja, pedagoškom osjećaju i razini pedagoške kulture.
U svibnju 2018. godine, sociolog Mark Regnerus sa Sveučilišta u Teksasu u svom je predavanju pod nazivom “Što znanstvena istraživanja otkrivaju o djeci koju podižu homoseksualni parovi?”, održanom u Zagrebu u organizaciji U ime obitelji i Hrvatskog katoličkog sveučilišta, istaknuo činjenicu da djeca u svom odrastanju, a i kasnije trebaju “trajnu, stabilnu prisutnost majke i oca čija ljubav ih je začela ili zajednicu koja joj je najsličnija”.
U prvoj godini, a velikim dijelom i u drugoj, dijete je orijentirano prvenstveno na mamu u svom psihološkom i emocionalnom razvoju, a vrijeme očeva dolazi obično s trećom godinom.
Uloga oca iznimno je važna u socijalnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju djeteta
Kad je kvaliteta očeve interakcije s djetetom niska (npr. zanemarivanje, nasilje) tada, što je više vremena u takvoj interakciji s djetetom, to će odnos privrženosti među njima biti manje siguran opisali su Brown i sur., 2007.
To isto naravno vrijedi i za majke. Kad je kvaliteta očeve interakcije s djetetom visoka (npr. osjetljivost na djetetove potrebe i poruke, podrška, uključenost), sigurna privrženost se može razviti čak i kada otac provodi relativno malo vremena s djetetom (Brown i sur., 2007).
Muškarci su jednako sposobni brinuti se za djecu kao i žene: kada imaju jednaku podršku (kada im se pruže iste šanse), muškarci i žene razvijaju vještine za brigu i bavljenje s djetetom jednakom brzinom; i čini se da ne postoji biološka razlika u osjetljivosti prema djeci (Lamb i sur., 1987) i kapacitetu za pružanje bliskosti i pažnje (Parke, 2008).
