Donosimo vam govor dr. sc. Brune Petrušića s Hoda za život u Spitu koji se održao u subotu. 17. lipnja. Petrušić je otac petero djece te teolog s doktorskom titulom.
„Dragi ljudi dobre volje. Moje ime je Bruno Petrušić, i ovdje sam skupa s vama kako bismo zajedno, kao prvo dodatno posvijestili sami sebi, a onda i drugima koji nisu ovdje s nama, kako bismo skupa prenijeli poruku svima koji žele čuti istinu i činjenice, te kako bismo posvjedočili važnost i vrijednost ljudskog života. Svakog ljudskog života.
U svakoj njegovoj razvojnoj fazi – od one faze nerođenog djeteta kada je skriven pod majčinim srcem, preko onih faza djetinjstva i odrastanja te konačno odrasle dobi u kojoj se muči i trudi skupa sa svima nama kako bi učinio ovo naše društvo boljim za život, pa sve do one faze kada se u starosti mirno sprema za vječni počinak.
Petrušić: Ljudski život je najveća vrijednost koju možemo naći na ovome svijetu
Ljudski život je najveća vrijednost koju možemo naći na ovome svijetu. Ljudski život, svaki ljudski život je svet. I vidimo to čak i kod onih koji nisu za život, kod onih koji posvećuju svoje nagrade i priznanja onima kojima su oduzeli priliku udahnuti, plakati, smijati se i jednostavno živjeti. Vidimo to jer je to jednostavno činjenica.
>Dr. sc. Bruno Petrušić o muškoj, javnoj molitvi krunice: ‘Moliti treba uvijek i svugdje’
Ja sam ovdje danas došao, kao i svake godine, da bih sudjelovao u ovoj manifestaciji koja ima jedan jedini cilj: pokazati da nam je stalo do ljudskog života. Svakog ljudskog života.
A svaki ljudski život svoju avanturu započinje u obitelji.
Htio bih vam stoga ukratko ispričati priču o svojoj obitelji i o ljudskim životima koji su neizmjerno bogatstvo mojeg života.
Petrušić: Ne smijemo zaboraviti nikada svoje roditelje, svoje bake i djedove
Prvo moram krenuti sa svojim roditeljima, a u njima i s tom njihovom generacijom.
Generacijom ljudi, muškaraca i žena, koji su nama danas omogućili da budemo ovdje u slobodnoj Hrvatskoj, slobodni Hrvati i Hrvatice. Ne smijemo nikada zaboraviti žrtvu naših roditelja, kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini. Jer ta je generacija dosanjala stoljetni san slobodne Hrvatske.
>Dr. sc. Bruno Petrušić: ‘Slučaj’ majke koja je u 6. mjesecu trudnoće saznala da joj je dijete bolesno noćna je mora i za društvo u cjelini
Jer ta je generacija- braniteljska generacija kojoj smo neizmjerno zahvalni. Ta nam je generacija, naši roditelji, omogućila podizanje vlastitih obitelji i odgoj vlastite djece. Ne smijemo zaboraviti nikada svoje roditelje, svoje bake i djedove. Pa ni one, a posebno ne one koji nisu s nama više tu.
Iz Jajca u Dalmaciju
One koji su dali sebe i koji su sebe ugradili u temelje ove naše države. Moja obitelj je, dok je otac bio na bojištu u Jajcu, u Bosni, izbjegla iz svojega doma i došla ovdje u svoj dom, u Dalmaciju.
>Split hodao za život, obitelj i Hrvatsku: Poslane snažne poruke ljubavi i podrške
Sestra mi je imala samo šest mjeseci kada smo s dvije kese morali bježati iz svoje kuće u nepoznato. Vi ste nas ovdje, u izbjegličkom kampu u Medenoj, prihvatili otvorenih ruku jer ste znali, a i dalje znate, da je svaki ljudski život najveća vrijednost na ovom svijetu.
Vidimo to i danas kada se događa suluda Ruska agresija na Ukrajinu, kako smo mi Hrvati narod koji cijeni i poštuje svaki ljudski život, jer smo otvorili svoja srca, kuće i apartmane kako bismo ugostili ljude koji pate od rata – kao što su moja, pa i vaše obitelji patile zbog velikosrpske agresije na naše domove.
Najbolje se to vidi na načinu kako su naša djeca prihvatila svoje ukrajinske prijatelje i prijateljice u svojim razredima.
Moj je sin, kada mu je u razred došla prijateljica iz Ukrajine koja je, kao i ja, morala bježati iz svojega doma, došao meni da ga učim ukrajinski kako bi mogao razgovarati s njom da joj ne bude neugodno u razredu.
A budući da ni sam ne znam ukrajinski, zajedno smo prošli osnovne stvari na google translateu kako bi on s njom mogao razgovarati preko mobitela. Djeca su odlična jer su tako neposredna, iskrena i otvorena.
Zato su ona najveća vrijednost svakog društva – pa čak i onoga koje ih negira i ne želi njihov razvoj, a ipak im posvećuje nagrade i priznanja.
Naravno, kada sam odrastao i upoznao ljubav svojeg života, svoju Danielu, zasnovao sam vlastitu obitelj. I tek od tada, mogu to slobodno reći, potpuno živim.
Petrušić: Ja sam danas bolji čovjek zahvaljujući mojoj supruzi Danieli
Upoznati nekoga do kraja i potpuno – što se dogodilo nama dvoma, jer smo se upoznali i prepoznali kao osobe s kojima želimo svako od nas provesti cijeli život – je nešto neizmjerno dragocjeno. Imati čvrst i čvršći od sebe oslonac za cijeli život je neprocjenjivo.
Koliko te druga, osoba koja te potpuno voli, može učiniti boljom osobom, boljim čovjekom, je gotovo nevjerojatno. Ja sam danas bolji čovjek zahvaljujući mojoj supruzi Danieli.
Pa, iako smo potpuno različiti – da, muškarci i žene su potpuno različiti – mi se jako fino nadopunjujemo i pratimo. Rekao bih da tek nas dvoje skupa činimo jednu čitavu cjelinu. I to je snaga braka koji se danas nalazi u krizi, jer se ljudi nalaze u krizi svoje vlastite osobe, vlastitog identiteta.
Mi, koji nismo u krizi, znamo tko smo i za što smo tu – što nam je činiti i kamo idemo. Mi nismo u krizi.
Mi krizama gledamo u oči i smijemo im se. Skupa, zajedno. Zato što znamo da skupa možemo sve, jer znamo da se uvijek i u svakom trenutku možemo osloniti jedno na drugo. Jer znamo da, meni ona i njoj ja, predstavljamo jedno drugome sve na svijetu.
Iz te sigurnosti smo onda bez problema pristali na nove ljude u našim životima, našoj djeci.
Petrušić: Nema boljeg osjećaja u životu nego primiti u ruke svoje dijete
Kurt Cobain, jedan glazbenik koji je, nažalost prerano preminuo jer se nije znao nositi sam sa sobom, kada je dobio svoju kćer Piamu, izjavio je da je biti otac najjača droga koju je probao u svojem životu – a nažalost, probao je gotovo sve što je probati mogao, i zbog toga je nesretno i prerano skončao.
Kada je prvi puta u svoje ruke uzeo svoje dijete, to mu je bio najbolji osjećaj u životu. I vjerujem da mi, koji smo imali tu sreću uzeti svoju djecu u svoje naručje, a bez da im posvećujemo ikakva priznanja ili nagrade upravo zato jer ih možemo uzeti u naručje, možemo isto reći.
Nema boljeg osjećaja od toga. A to je zato jer nema veće vrijednosti od te koju u tom trenutku držimo u rukama. Kao da držimo čitav svijet. I stvarno – držeći u rukama svoje dijete, uistinu držimo u svojim rukama čitav svoj svijet.
Nas dvoje, mama i tata, kada držimo na svojim rukama i odgojem podižemo svoju djecu, stvarno držimo na svojim rukama i podižemo čitav jedan svijet. I zato smo danas tu – da zaštitimo i održimo taj svijet na životu.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
