Obožavam male, slatke, mirišljave smotuljke… tek rođene, tako divne i tako nevine… Jednom mi je netko rekao da bebe mirišu po Bogu. I zaista, barem meni; to mi je najdivniji miris na svijetu. Još kada ga tako malenog, krhkog privineš uz sebe, kada osjetiš kako diše na tvojim prsima a još do jučer je bio u trbuhu, kada gledaš to savršenstvo koje je Bog satkao tih devet mjeseci – osjećam se zaista uzvišeno. Svaka vlas je savršena, svaki prstić, uha, nosić, mala usta koja pokušavaju izreći nešto, divne okice koje te gledaju s posebnom ljubavi, čežnjom i željom da bude u tvom – majčinom prisustvu, je zaista neprocjenjiva i to od trena kada se rodi. Nevjerojatna je ta ljubav – kao ocean bogata i duboka, kao nebo nepregledna, kao sunce topla, kao vjetar jaka… ta ljubav je jednostavno zauvijek. Lijepo je kada dobiješ na povjerenje to malo Božje biće, nesposobno biti samo, nesamostalno i skroz ovisno o majci ili ocu da preživi, a preživljava samo i jedino zbog iskrene zaljubljenosti koju ima od roditelja.
Tako smo i mi krhki, tako se i Bog brine o nama i daje nam sve što nam je potrebno u životu, samo se moramo prepustiti kao to maleno novorođenče i vjerovati u tu uzvišenu ljubav i beskrajnu Božju zaljubljenost u nas; pozvani smo uživati u Njegovom krilu, pozvani smo ljuljati se na Njegovom pogledu, hodati na Njegovom mirisu i živjeti u Njegovom srcu. Tako je jednostavno a tako se, opet, opiremo toj ljubavi a evo, znamo koliko je velika, prava i iskrena.
Rodila sam prije nešto malo manje od dva tjedna. Šesto dijete. Otvorila sam opet jednu novu eru; i to ne samo u svom životu već i u životu cijele naše obitelji. Sve se mijenja, više ništa nije isto. I, iako u sebi iz nekog razloga osjećam nemir, umor, brigu, bol – osjećam i tu beskrajnu ljubav i dar. Često ih sve znam gledati, promatrati – neki su već veći od mene, neki su na putu da me prerastu, neki su taman da ih mogu ganjati po kući i još se glupirati s njima, a neki su stari tek koji sat, dan i tek upoznaju ovaj čudesan svijet. Ali jedno im je zajedničko – nastali su iz ljubavi između Boga, muža i mene, a to je ono što ih čini posebnima. U svakome od njih vidim dio mog muža i dio sebe i dušu koju su dobili od Boga.
Zadnjih dana sam se naslušala čuđenja kako ih imamo već pet, kako će taj šesti sam izaći a da neću ni primijetiti da sam rodila… ali nije to baš tako. Porod, koji god da jest po redu – boli i to boli jako; i piše u Bibliji da će žena rađati u mukama pa zašto to uopće negirati ili umanjivati značaj? Porod mora biti bolan jer iz te boli izlazi novi život, nova radost, novo sutra, jedna nova era. Tako je i Isus umro na križu i uskrsnuo je za tebe, da bi ti imao život, radost, budućnost i jednu svoju malu eru zabilježenu na ovom velikom svijetu. Kada to uđe duboko u tvoje srce, jasno ti je da sav strah, bol i muku koja te čeka na ne znam kojem porodu možeš ipak ponosno podnijeti u ime Isusa Krista i na svijet donijeti novi život, tako mirišljav, tako savršen, nevin, predivan….
Jeremija 1,5
“Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.
Dobro nam došao, Jona, na ovaj čudesan svijet.
