U zadnje vrijeme, barem od kada sam ja rodila svoje prvo dijete gledam oko sebe ludosti odgajanja. Odgajanja koje na kraju odgoji dijete apsolutno nespremno za život, dijete koje nije spremno nimalo trpjeti ili snaći se u životu, dijete koje postane sebično a na kraju i razmaženo. Dijete koje ne vidi potrebe drugih već samo svoje, koje nema sućuti niti razumijevanja niti prema starijima, a niti prema mlađima. I to sve pod nazivom “moderno roditeljstvo” koje ne postavlja granice između roditelja i djeteta već dijete od svoje najranije dobi odlučuje samo za sebe kako bi postalo jedinstvena jedinka ovoga svijeta.
Prvo što trebamo shvatiti jest to da nismo djecu rodili sebi. Rodili smo ih Bogu i ovome svijetu i na taj način smo dužni odgajati ih, živjeli u vjeri ili ne. Ako to ne činimo, na kraju dobijemo osobu koja će ostatak života biti ovisna o nama.
Drugo što moramo shvatiti je da ne smijemo činiti stvari umjesto njih. Oni, kada su mali mogu napraviti svašta. Dakle, znaju se sami obući, sami obrisati guzu, pospremiti svoje krevete, pospremiti svoju odjeću, pospremiti smeće, narezati jabuku, pospremiti svoje igračke…. – time stječu odgovornost i naviku za rad, prvo prema sebi i obitelji a onda i prema drugima. Naravno, time se pripremaju za školovanje koje ih očekuje a i ostatak života koji nimalo neće biti lak.
Treće što trebamo shvatiti je to da ne možemo i ne smijemo učiti umjesto njih. Kao primjer navest ću pisanje zadaće s djecom bez da im se da prilika da to učine sami, zajedničko čitanje lektire pa onda učenje raznih lekcija unaprijed kako bi briljirali na satu u školu. I ok, apsolutno nije loše da se povremeno pogleda što i kako rade, da ih se uputi ako rade nešto krivo ili loše ali ne da mi kao roditelji preuzimamo njihove obaveze. Evo, moja obaveza nije posuđivanje knjiga – postoje knjižnice u školi i nadomak škole, postoji Bibliobus. Moja obaveza nije da znam kada je koji ispit i da se onda igram goniča po kući i tjeram ih na učenje. To nisu moje ocjene, to su njihove ocjene. Na kraju, i njihova budućnost. Moja obaveza kao roditelja je da ih naučim kako kritički razmišljati, kako ne padati pod utjecaj sveg bombardiranja raznih reklama koje iskaču gdje god se našli. Moja dužnost i dužnost mog muža je naučiti ih kako i na koji način doći do potrebnih informacija a da one budu točne a koje će im onda pomoći dalje pri učenju. U ovu kategoriju ne stavljam djecu s potrebama kojima je pomoć potrebna, samo onu djecu od kojih roditelji to rade bez opravdanog razloga.
Četvrto što trebamo shvatiti je to da ne smijemo rješavati njihove probleme – od onih najmanjih pa do onih najvećih. Da, tu smo kao roditelji i odgajatelji, oslonac i pomoć – ali ne netko tko će, kada god zaškripi, riješiti sve njihove životne drame. Da, tu smo za dati savjet i toplu riječ ali nećemo u sedmom ili osmom razredu ići istući profesora iz matematike jer je dijete dobilo dvojku a baš želi upisati matematičku gimnaziju. Neka sjedne i nauči što treba jer sigurno nije dobio dvojku zato što ga profesor ne voli nego zato jer nije znao. Ma čak i da je profesor toliko loš i da ga stvarno ne voli i da ga stvarno tlači – jedino što je ispravno jest uvijek opravdati tog profesora.
Peto što trebamo shvatiti je nešto što moj muž jako često koristiti a to je: “život je bol” i to je istina, jedina istina. Život nije pošten, nije fer, a opet s druge strane je predivna igra – sve je samo u našoj glavi i kako ćemo to prenijeti svojim potomcima. Nije pošteno da sestra ima skuplji mobitel od tebe, nije fer da tvoj brat ima bolje ocjene od tebe, a uči manje, nije fer da uvijek baš ti pereš suđe, nije fer da imaš groznog šefa ili direktora, nije fer da radiš za manju plaću od nekog tko ne radi zapravo ništa – život je prepun takvih primjera i oni nikad ne nestaju samo s godinama postaju puno veći i ozbiljniji. Ako dijete vidi da meni kao majci takve stvari smetaju, ali da se nosim s njima na način da tražim ono pozitivno i lijepo oko sebe i pričam im o tome da me svakom tom životnom boli Bog priprema na nešto veće i još ljepše od onoga što imam – već sam napravila pola posla, ne moram ništa dodatno niti objašnjavati.
Danas sve što ispred svog imena ima i pridjev “moderno” je loše za čovjeka, a time i obitelj. Jer danas, svi imaju svoja prava ali nemaju obaveze. Starce trpamo u domove, bolesne eutanaziramo, malene ne slušamo i ne doživljavamo, nepoželjne u trbuhu ubijamo, svaku raznolikost odbacujemo od sebe, invalidima se rugamo, manje snalažljivijima ne pomažemo… samo gazimo oko sebe, jer mi smo jedini važni i imamo pravo biti sretni.
I tako biram biti ne moderna mama, mama koja vjeruje u dragog Boga i kojoj je to bitnije od bilo koje ocjene ili postignuća. Mama kojoj je bitnije da sin kroz prozor od auta gurne svoj novac prosjaku, a ne to što je dobio peticu iz njemačkog jezika koji mu ne ide. Mami kojoj je bitnije da joj sin od četiri godine poljubi bebu u trbuhu nego da je najbolji mali sportaš u svojoj grupi. Mama kojoj je bitnije da joj kćeri puste suzu kada vide staru i nemoćnu osobu i pomognu joj nego da su vrsne pjevačice od najmlađe dobi. Jer, na kraju život uz svu svoju bol i nepravdu je jedno divno mjesto gdje čekamo, kao ovo moje šesto dijete koje je sada u maternici, da upoznamo Isusa Krista. I dok to čekamo najbolje je i najljepše je zasukati rukave, trpjeti i boriti se svaki dan, iz dana u dan ali s osmijehom na licu i težnjom da postaneš dijete Božje ponizno.
Ivan 8,12
“Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.”
