Moj prvi veliki projekt – knjiga, je rođena. Na samom pomolu da bude predstavljena. I kako sam sama pisala u zahvali u svojoj knjizi, uopće se ne osjećam dostojno učiniti tako nešto. Misleći, što ja imam za reći? Kako sam već navela u tamo nekoj kolumni – oko mog imena i prezimena nema nikakve titule, ispred imena samo stoji supruga, a iza imena samo majka. Taj samo je sasvim dovoljan za moj život. Trebalo mi je neko vrijeme da se ta iskra zapali u meni. Da ne težim za ovim svijetom i da na kraju kao majka imam što dati svojoj djeci koja su moja životna inspiracija. Sve ostalo i potrebno će ionako Bog nadodati.
Na cijelom tom putu koji je trajao dobrih šest godina, od početne ideje pa evo do danas, kada tu ideju držim u svojoj ruci, moja duša je prošla svašta. Redovi suza, redovi plača, redovi sreće i ustrajnosti.. pa opet redovi bezvoljnosti, redovi bez samopouzdanja koji su bili nekako najduži u ovom periodu, redovi patnje i duboke boli kada sam dopuštala Bogu da iz temelja promijeni moj život koji sam ja mislila da nikako ne želim, a ono što vidim danas da sam dobila zapravo sve što želim daleko od “ostataka” kojima sam se hranila dobar dio svog života.
Kako je rekao sam Josemaria Escriva u Kovačnici 346.
> Mama za 5: Klasne slike velikih obitelji u Hrvatskoj
Učinimo se djecom pred Isusom.
A djeca, malena i zbunjena, koliko se sami muče da bi se uspela na jednu stubu. Izgleda da, stojeći na njoj, gube vrijeme. A na kraju, uspjeli su. Sada, još jedna stuba. Rukama i nogama, i pritiskom čitava tijela, postižu novu pobjedu; još jedna stuba. I ponovno se počinje. Kakav napor! Sada ih je ostalo samo nekoliko…, ali baš tada, skotrlja se…, jao!, ponovno je dolje. Puno modrica, natopljeno suzama, jadno dijete započinje, ponovno se započinje penjati.
Tako je s nama, Isuse, kada smo sami. Uzmi nas ti na svoje drage ruke, poput velika i dobra prijatelja nespretna djeteta, ne ostavljaj nas sve dok ne stignemo na vrh, a tada – o, tada! – znati ćemo odgovoriti na tvoju Milosrdnu Ljubav djetinjom smjelošću i reći ti, slatki Gospodine, da, osim Marije i Josipa, nije bilo niti će biti smrtnika – a bilo ih je jako ludih – koji bi te ljubio kako te ja ljubim.
> Mama za 5: Naši planovi ili Božji?
Ovih šest godina, nakon svih padova, masnica, porezotina mogu reći da sam dobila velike darove i milosti jer sam odabrala Njegov put, iako mi ponekad za Njegove darove treba nekoliko trenutaka da ih vidim, osjetim i na kraju prihvatim jer ponekad imam osjećaj da mi ništa ne daje osim cijeđenja i tiještenja… kao kad se od grožđa čini vino – sve mi je muka, al’ kad muka prođe i kad kušam plodove, srce mi bude puno ljubavi. Većinu sam vremena imala osjećaj da jašem na morskim valovima koji me zapljuskuju svojom slanom pjenom ravno u oči koje neprestano suze uopće ne vidjevši sve dobro oko sebe.
Dobro je sve bilo i dobro je sve sada, zahvalna sam na svakom trenutku ove teretane i nadam se da će ih biti još… Samo Te molim, nemoj nikada učiniti moj život dosadnim. Dobro je točno ovako kako je. Uvijek veselo. Uvijek zabavno. Uvijek izazovno. Uvijek glasno. Uvijek puna kuća. Uvijek ljudi. Uvijek Ti. Samo daj prepreke. Mi volimo zagonetke. Volimo da si naš Učitelj.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.